O filmu "Leviticus” reditelja Adriana Chiarelle: Strah naš nasušni

”Nama je strah potreban. Tako preživljavamo.”

- ”Leviticus” (2026)

Povratak potisnutoga kroz prostore i scene koje prizivaju nelagodu i prijetnju esencijalan je dio horora kao žanra, a naročito modernog horora posljednjih nekoliko godina. Australijska pustopoljina u debitantskom filmu Adriana Chiarelle “Leviticus” stvara osjećaj da se ispod poznatog svijeta nalazi nešto što je dugo bilo potiskivano i što će se prije ili kasnije vratiti. Radnja je, dakle, smještena u malo industrijsko mjesto u Australiji, jednu od onih sredina u kojima se čini da svako zna svakoga, dok se iza te prisnosti, zapravo, krije vrlo precizan sistem nadzora: svi prate ko s kim razgovara, ko s kim izlazi, kako se ko oblači i, naposljetku, ko prema kome smije osjećati ono što se u njihovom svijetu još uvijek naziva neprikladnim.

Liječenje (od) ljubavi

Glavni junak je sedamnaestogodišnji Naim (Joe Bird), povučeni mladić koji počinje provoditi dosta vremena sa školskim kolegom Ryanom (Stacy Clausen). Tinejdžersko prijateljstvo ubrzo prerasta u pokušaj potiskivanja seksualne želje, a potom i u nešto mnogo jednostavnije i, za tu zajednicu, mnogo opasnije: dvojica mladića shvataju da su zaljubljeni jedan u drugoga. Chiarella svoj film smješta u sredinu kojom dominiraju izrazito religiozni i konzervativni ljudi pa homoseksualna ljubav postaje nešto što se mora skrivati, a, kako ćemo vidjeti, i liječiti. Njihovi intimni trenuci se premještaju iz javnog prostora u napuštenu vodenicu, svojevrsnu queer zonu izvan društvenog pogleda, mjesto u kojem Naim i Ryan napokon mogu biti ono što jesu. Stvari se mijenjaju kada Naim zatekne Ryana kako se ljubi s drugim školskim kolegom Hunterom (Jeremy Blewitt), pa odluči roditeljima reći šta je vidio. Odrasli potom pozivaju takozvanog Iscjelitelja (Nicholas Hope) koji pred vjerskom zajednicom izvodi tajanstveni ritual nad Hunterom i Ryanom. Među okupljenima su i Naim i njegova majka Arlene (Mia Wasikowska), religiozna žena koja je nekada očigledno imala zdrav odnos sa sinom, ali je u međuvremenu pokleknula pred nemilosrdnim zahtjevima mase i prepustila se njenoj kontroli.

Ostvarenje koje propituje seksualnost mladih/

Nakon rituala mladići počinju drhtati i povraćati, a nekoliko dana kasnije susreću entitet koji poprima oblik osobe za kojom najviše žude. Tada “Leviticus” iz relativno konvencionalne priče o religijskom fanatizmu prelazi u horor, čija je središnja monstruoznost utjelovljena u vjernoj, ali izopačenoj kopiji onoga koga volimo. Čudovište samo po sebi Chiarellu ne zanima naročito niti film ima potrebu da nam precizno objasni šta ono zapravo jeste: demon, duh, đavo, posljedica rituala ili nešto što pripada nekoj četvrtoj, neimenovanoj kategoriji natprirodnog. Njegova priroda manje je važna od njegove funkcije jer je on, u krajnjoj liniji, posljedica ideologije koja je učinila sve da ljubav pretvori u prijetnju, a seksualnost iskoristi kako bi dokazala moralno posrnuće. Iscjelitelj najprije govori dječacima da je njihova ljubav pogrešna, a zatim ih dovode u stanje delirija u kojem više ni sami ne mogu vjerovati vlastitim osjećajima. Horor se tako premješta iz spoljašnjeg svijeta u same pojedince: homofobija proizvodi strah od društvene kazne i mladiće dovodi u situaciju u kojoj počinju i sami sumnjati u svoje tijelo i naposljetku u legitimnost svojih emocija. Kada i Naim prođe kroz isti ritual, dvojica mladića ulaze u petlju međusobnog prepoznavanja i sumnje. Ryan više ne zna gleda li pravog Naima ili stvorenje koje je preuzelo njegov oblik; isto važi i obrnuto. Iz te nemogućnosti razlikovanja proizlaze gotovo svi mehanizmi napetosti, ali i naša gledateljska involviranost u film.

Chiarella pažljivo gradi odnos Naima i Ryana i insistira na tome da njihovu vezu ne svede na funkciju radnje ili puku najavu budućeg horora. Njihova bliskost mora nam postati stvarna da bi kasnija prijetnja imala smisla: ako čudovište poprima oblik osobe koju najviše voliš, onda prvo mora postojati neko koga voliš. U filmu ima dosta izrazito tjelesnih scena, pa se i samo pitanje seksualnosti nameće kao jedna od njegovih ključnih tema. Ni to, međutim, ne dolazi proizvoljno jer su naši likovi adolescenti; dakle, radi se o periodu u kojem se sopstveno tijelo tek počinje razumijevati kao prostor želje i odnosa prema drugome.

Suspregnuta seksualnost

Film seksualnost, uglavnom, prikazuje kao nešto što društvo pokušava nadzirati i disciplinovati. Zbog toga mi se čine promašenim prigovori koji upravo taj aspekt filma tretiraju kao njegov problem. Seksualnost dvojice mladića je predmet sukoba, a ako je osnovna premisa filma da društvo pokušava uvjeriti mlade ljude kako je njihova želja pogrešna, onda bi bilo prilično neobično da ta želja u filmu postoji samo kao apstraktna ideja, bez fizičke bliskosti. Takve zamjerke zato govore više o nelagodi gledatelja pred prikazanom homoseksualnom tjelesnošću nego o stvarnim manama filma.

U tom kontekstu posebno je važno osvrnuti se na sam naslov. Levitski zakonik, treća knjiga Starog zavjeta i Petoknjižja, između ostalog, uređuje različite aspekte života zajednice, uključujući obrede, seksualno ponašanje, dužnosti klera i odnose među njenim članovima. Za film je naročito važan stih iz Levitskog zakonika 18:22, koji se u jednom prevodu prenosi kao: “Nemoj imati spolni odnos s muškarcem kao sa ženom. To je odvratno”. Upravo je takva formulacija kroz istoriju postala jedno od uporišta religijskog osuđivanja homoseksualnih odnosa. U “Leviticusu” se taj zakon transponuje u cijelu zajednicu: u roditelje, vjernike, Iscjelitelja, ritual, društvena pravila, a naposljetku i u samog Naima. Film u trenutku kada zajednica angažuje Iscjelitelja, odlazi i korak dalje i pretpostavlja da, ako je homoseksualnost bolest, onda mora postojati i terapija. “Liječenje” zato poprima oblik gotovo egzorcističkog rituala u kojem se mladići istovremeno podvrgavaju simboličkom istjerivanju i usađivanju demona – sve pod krinkom brige. Mladići se najprije moraju uvjeriti da s njima nešto nije uredu, a onda njihova trauma dobija fizički oblik dok ih zajednica pokušava ubijediti da je njihov način života prijetnja i njima samima i svijetu oko njih. Zajednica tvrdi da ih spašava od njihovih “pogrešnih” nagona, ali zapravo ih uči da se boje samih sebe tako što kažnjava njihovo tijelo, a “izlječenje” ustvari znači mladiće dovesti u gotovo trajno stanje traume i izolacije. Film time vrlo direktno priziva stvarne konverzijske terapije čiji je osnovni paradoks sadržan u tome da pokušaj da se nekoga “izliječi” od identiteta može proizvesti mnogo stvarnije i dugotrajnije posljedice nego bilo kakav egzorcizmu sličan ritual. U tom kontekstu se pitanje “Je li to zaista on?”, koje i Ryan i Naim postavljaju sami sebi, pretvara u načelo mehanizma putem kojeg se sam horor ostvaruje. Ako više ne možeš vjerovati osobi koju voliš, onda se urušava i mogućnost da vjeruješ vlastitoj percepciji. A ako ne možeš vjerovati vlastitoj percepciji, više nijedan prostor nije tvoja sigurna zona.

Detalj iz filma "Leviticus"/

Lanac traume i straha

“Leviticus”, kao prvi dugometražni film mladog reditelja Adriana Chiarelle, snimljen s malo novca, dovoljno je samouvjeren da iz budžetske oskudice izvuče vrlo pristojan rezultat. U konačnici, njegova priča, uglavnom, zna šta želi reći i, što je važnije, zna pronaći žanrovski mehanizam kojim će to napraviti. Naravno, očigledna tema ovdje prisutna jeste homofobija i, srećom, poput nekih drugih horora slične ideje, film nema potrebu tu premisu razvlačiti unedogled, a sa svojih devedesetak minuta prilično je dobro usaglašenog ritma. Jedino je šteta što završnica nije na istom nivou kao ono što joj prethodi, pa nije sasvim jasno proizlazi li kraj organski iz prijašnjih dijelova ili se film u jednom trenutku naprosto morao negdje završiti, pa se posegnulo za nešto mehaničnijim rješenjem.

Kako god, to je česta boljka gotovo svakog prvijenca, pa “Leviticusu” ne bih pretjerano zamjerala odsustvo ambicioznijeg kraja. Uzevši sve u obzir, riječ je o sasvim solidnom debitantskom ostvarenju koje se pridružuje struji psiholoških horora usmjerenih na načine na koje društvo pokušava suspregnuti temeljna ljudska osjećanja, proizvodeći tako lanac traume i straha. A strah je oduvijek jedan od najefikasnijih mehanizama kontrole.