Lopovluci

I mi smo počeli od bezazlenih krađa voćki iz tuđih bašta i to je nekako opšte mjesto gotovo svakog odrastanja. Ali, nije to baš uvijek bezazleno.

Čuveni sarajevski bonvivan, ugostitelj, muzički tekstopisac i nadasve pravi mangup poznat u sarajevskoj još živućoj starijoj raji pod nadimkom Ebeči, pričao mi kako se navadio na jedan šljivik ponad grbavičkog stadiona. Pa čim mu se zamerači, a jesen je i plave se šljive, ode on na krošnje stabala gdje su najslađe. Puno puta ga vidio, ali nikad stigao gazda tog imanja.

“Dok se on dogega do šljive, ja mogu šetajući pobjeći. Im’o čovjek sto dva’es kila...”

A jednom taj debeli gazda pribjegao lukavstvu, pa se sakrio iza jednog od stabala i kad se Ebeči popeo, on se stvorio ispod šljive:

“Pa majku ti tvoju lopovsku, stalno mi pljačkaš šljive, još samo što ih ne prodaješ na pijaci”.

“Ooo, dade mi čovjek pravu ideju”, pričao mi Ebeči.

“Sljedeći put došao sam u baštu sa sepetom!”

Tako nekako smo Njonja i ja gostovali u većini bašti, od Mujine na Hridu do Zvonkine u našoj bistričkoj mahali. Bilo svega i u svoje vrijeme: trešanja, krušaka, jabuka, šljiva...

Osladile nam se te bezazlene krađe voćki pa krenuli u nove pohode. Esina sestra Fika voljela i njegovala cvijeće, slabost joj bili kaktusi, pa smo je počeli snabdijevati. Po danu bismo krenuli u izvidnicu, obilazili ulice, tragali za cvjetnjacima i pamtili posebno avlije i bašte gdje su bili kaktusi. Stvarno ih je bilo različitih, raznovrsna i bogata je porodica kaktusa, i mi smo ih donosili dok jednom nije rekla:

“Nemojte više, ne znam gdje ću s njima”.

Rane jeseni kad je voća bilo najviše, prestale Fikine narudžbe, ali u nas se uselio lopovski crv. I ne da nam mira.

Šta ćemo, kako ćemo, gdje ćemo?

Samo da kažem još i ovo: pomenuti lopovski crv bio je izazvan našim kokuzlukom. I svakako, predstavljao je prolaznu epizodu naše mladosti. Jer, da nije, ne bi Njonja postao i cijeli život proživio kao najveći poštenjačina, a ne bih se ni ja prihvatio škole i, kako narod ima običaj reći, pravog puta. Ali tada je to bilo tako i...

U maglovitom sjećanju lovim - maglu.

Potkraj jeseni, kad se poznati sarajevski smog ujedini sa dimom iz kuća u kojima se uveliko počelo ložiti, nastaju magle. Sivkaste, teške, miris im pamtim. Već za dana spušta se zavjesa na gradske ulice, a sa prvim svjetlima s direka tek vidiš koliko je taj blago prozirni omotač ovladao prostorom. Škilje svjetla kao žućkaste tačkice, a ljude vidiš tek kad se približe i izrone iz maglovite tame.

Bili smo mi već u izvidnici, obišli parking ispred hotela Nacional, Evropa, Central, zapazili bube na kojima se nalaze dodatni farovi za maglu - zvali smo ih maglenjaci.

Pa bismo se vratili na Brijeg i čekali. Znalo se dogoditi da se magla raziđe, a znalo je biti večeri kad postaje sve gušća i idealna za Njonjin posao. Kažem Njonjin posao jer, ustvari, on je bio isključivi izvođač radova. Imao je jedan šrafciger i izvještio se u skidanju farova. Ja bih stajao blizu, kao, eto, čuvam stražu, a on ode do automobila, klekne na koljena i sad pa sad eto ga nazad sa parom maglenjaka.

Događalo se da noć bude toliko idealna da, kako kažu, ne vidiš prst pred okom, pa smo onda išli od parkinga do parkinga i znalo se dogoditi da u cekeru nosim i po tri para maglenjaka.

Bilo je još nekoliko raznih lopovskih avantura u kojima smo Njonja i ja pokazali nešto talenta i hrabrosti i da smo nastavili, bili bismo možda i solidni lopovi. Ali, lijepo ustrojstvo ondašnje države... i komšiluk (krađu smatrao velikom sramotom) i policija (vješta bila u otkrivanju lopova i njihovih (ne)djela) i sud (oštro i pravedno kažnjavao) i najvažnije za nas mlade, ta bili smo maloljetnici - uloga Centra za socijalni rad. Tamo su radili i o nama brinuli, od imena pamtim samo jednu teta-Nedu, ali i ostali kao i ona bili nam kao drugi roditelji. Sudska kazna nam ih dodijelila, a oni se trudili da nas dodatno vaspitaju i sačuvaju od stranputica koje uvijek i svugdje mame mladog čovjeka.

Nismo se samo Njonja i ja u neko doba odali lopovluku, laka i brza para od krađe primamila dosta naših vršnjaka, ali bi sve do jednom. Uhvatili na djelu Enku i Čeču, sproveli ih do Logavine (tada bila zloglasna policijska stanica u kojoj je pendrek vrijedno radio). Ako padne naređenje vodite ih u podrum, znalo se, čekaju batine. I kad je inspektor Salko izrekao to naređenje, oni odlučili da sve priznaju i odaju. I tako se, uz kasnije sudovanje i kažnjavanje, završila naša lopovska epizoda.

Nikom više nije ni nakraj pameti bilo da krade.

Svi se poštenog posla uhvatili i normalan život zaživjeli.

A onda, kako sve što živi ima i svoj kraj, počeli umirati i odlaziti: i inspektor Salko i socijalna radnica Neda... pa došao red i na nekadašnje maloljetničke prestupnike, umrli Čečo, Njonja...

A negdje između tih smrti umjestilo se i nestajanje cijele države za čijeg trajanja su rođeni svi pomenuti u ovoj priči: Jugoslavija, u krvi nastala, u krvi se raspala.