Istorija kao mučiteljica života

Prava je šteta što se ovo jasno i otvoreno kolektivno priznanje srpskog društva da su krivi za genocid u Srebrenici i druge zločine u Bosni i Hercegovini, samim tim i šire od nje, desilo za zakašnjenjem od dvadesetak godina. Možda smo mogli dobiti ratnu odštetu koju je Srbija bila dužna da dodijeli nama, ali i krajevima koje je uništila/zbrisala s lica zemlje u Hrvatskoj i na Kosovu.

Dobroćudna Srbija

Toliko je novaca potrošeno od bogatih evropskih i bjelosvjetskih fondacija, tolike protuhe su se motale ovuda i gotovo uspješno završile ono što se stručno zove pinkwashing genocida i svih drugih zločina koje je Srbija počinila u našoj zemlji. Taj proces je bio, doduše, malo u zastoju jer se onda ta međunarodna mašinerija preselila na Kosovo da i tamo objasni ljudima kako treba biti dobar komšija sa “dobroćudnom” Srbijom.

Ne znam da li je ikada u povijesti čovječanstva pokrenuta takva akcija da se jedna država amnestira i prikaže u drugačijem svjetlu od onog u kojem se ona sama, svake sekunde i minute, od 1992. i još prije (od Vukovara i drugih uništenih gradova i sela Hrvatske) do dana današnjeg prikazuje. A prikazuje se onakvom kakva i jeste, genocidnom i zločinačkom. Nije to društvo samo sponzor genocida, ono je idejni pokretač zločina, i fizički pokretač zločina; medijska kampanja na dehumanizaciji Bošnjaka i Hrvata je vođena iz Beograda, ne sa Pala ili slične vukojebine.

Doduše, ako se sjetim Jeana Ameryja, onda shvatam da nisam u pravu, jer Amery piše u knjizi “S onu stranu krivnje i zadovoljštine” kako je svijet kolektivno amnestirao Njemačku i Nijemce proglasio kolektivno nevinim. Amery je jedan od najbriljantnijih umova koji je na svojoj koži osjetio “njemačku nevinost”, i o tom iskustvu pisao u pomenutoj i drugim knjigama. Niko kao on nije bio tako dosljedan vlastitom iskustvu, i niko kao on nije bio protiv vještačke i teatralne kulture sjećanja koja će nicati u njemačkom društvu, ali i među preživjelim Jevrejima Evrope, kao što je sve to nicalo nakon kraja Drugog svjetskog rata.

Ne znam zašto je to svijet uradio, valjda da sapere sa sebe vlastitu krivicu jer nije na vrijeme reagovao, iako su znali za koncentracione logore, ali tada Jevreji nisu bili poštovani kao ljudska bića, pa je “kolektivni Zapad” okrenuo oči i leđa naspram njemačke industrije smrti koja je krenula dobrano prije početka Drugog svjetskog rata.

U našem slučaju jasno je zašto je civilizirana, uljuđena i kršćanska Evropa okrenula oči i leđa spram sistematskih zločina istrebljenja Bošnjaka Istočne i Zapadne Bosne. Sve je bilo vidljivo i iz svemira, ali, eto, biva, Jevropa nije dobro vidjela. A nije vidjela zato što ju je boljela ona stvar za nas, a boljela ju je jer nismo bili kršćani, ergo bili smo muslimani, oni Drugi, manje vrijedna ljudska bića. Isto ono što Milorad Dodik (onaj “bolji, novi, ljudskiji” Dodik, kako su ga politički paceri iz sarajevske kotline blagoglagoljivo zvali) sada radi kada govori da se genocidni entitet bori protiv najezde muslimanskih hordi, i kako su oni brana toj najezdi, te da bi im Jevropa i svijet trebali biti zahvalni za to. Te kako smo mi zapravo “bijeli Iranci”, koji su neprijatelji Evrope i Zapada onako kako ti politički entiteti danas smatraju civilizaciju koja je trilion godina starija od njih samih.

Dodik je samo nastavljač politike Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Jedino je novi, evropski, bolji Dodik nesklon ratnim i genocidnim metodama svojih prethodnika, ali ne znamo kako bi se ponašao u ratnim uslovima. Možda ovaj put ne bi švercao cigarete i bogatio se na grbači bašibozuka i bijelog, krezubog šljama koji je harao, pljačkao, ubijao i silovao po mjestima i gradovima Istočne Bosne od nultih dana našeg rata, kada su u Sarajevu ljudi mahali jugoslavenskim zastavama i prizivali da se rahmetli Jugoslavija vrati i sve nas spasi od onog što ti demonstranti nisu htjeli da vide. A nisu htjeli da vide zločine i pogrome koji su bili agencijske vijesti. Nisi mogao da ih ne vidiš. Kako sam ih ja vidio iz Zagreba gdje sam bio na studiju, a nisu ih vidjeli naivni ljudi koji su geografski pola metra udaljeni od Istočne Bosne. To isto spada u red misterija poput NLO-a i sličnih misterioznih pojava koje zakupljaju dokone umove.

Ratko Mladić je bio arhitekta genocida u Srebrenici/Lejla Sofradžija

Ne treba meni Svetislav Basara da mi kaže da su mene istjerali iz ulice i grada jer sam imao pogrešno ime i prezime, jer se zovem Faruk a prezivam Šehić, jer imam bosanskomuslimansko porijeklo i tradiciju, doduše, moji preci, muslimani, živjeli su u Solinu i Dalmatinskoj zagori s kraja 16. vijeka, ali to je tema za budući tekst. Znam ja to i bez izjava ovog srbijanskog pisca pokajnika, koji je u svojoj knjizi imao izrazito kontroverznih redova o npr. masakru civila na Markalama (koga zanima ima knjiga “Ideologija heliocentrizma” pomenutog pisca).

E sad zamislite kakva je to propagandna mašinerija u Beogradu bila kada je mogla zadojiti i takvog pisca kakav je Basara nesumnjivo, da piše kako su masakri na Markalama bili propaganda “podmuklih muslimanaca”. E onda zamislite efekat srbijanske propagande na krezubi bašibozuk iz srbijanskih i vukojebina genocidnog entiteta, koji tada nije postojao, ali su ga pijane i krvave glave već sanjale u zadriglim snovima.

Iako moja lična teorija jeste da onome koji treba biti jeban, gaće same spadaju, odnosno onaj koji želi biti zadojen i nahuškan on će to i biti. Nijedna propaganda ne može potaknuti ono čega u čovjeku nema, nego može upaliti ono što u čovjeku ima, a to je nacionalistički kućni odgoj, rasističke porodične mitove i legende, kvazi-istoriju… Sijaset je mehanizama koji se lančano pokreću. A postoje ljudi koji vole da muče i ubijaju, i njih nikakva propaganda ne treba da pobudi da čine zločine. Oni se ratu raduju kao najbližem srodniku. Takvih je bio broj koji nije statistička greška; pozamašan broj srpskih ubica i zlotvora je tada hodao ovom zemljom i fizičkom pojavom utjelovljavao stereotipe koje smo o četnicima imali, samo što to nisu bili nikakvi stereotipi, nego surova stvarnost.

I šta ćeš, s jedne strane imaš naivne i nevine ljude, neki bježe, neki su prestrašeni i paralisani, neki čekaju da nož dođe i zakolje ih (jer oni ne vjeruju da to čine stvarni ljudi, nego: nož je kriv, on je ubica!), drugi mašu jugoslavenskim zastavama, zazivaju druga Tita da ustane iz groba, a s druge strane je šačica ljudi koja u sklepanim maskirnim odijelima i patikama, starkama leta okolo sa lovačkim oružjem ili ponekim automatom, i sprema se da odbrani ove prve, koji ne vjeruju ni kad im je glava na panju, da će im biti otfikarena kao horozu za supu. Nije smiješno nimalo, više je tragikomično.

U političkom smislu isto je i danas. Supa se kuha, ali mi nismo prisutni u kuhinji, u njoj su isti ljudi koji su nas napali aprila 1992. Samo sada imaju skupa odijela, cipele i limuzine; bogataši ogrezli u fašizmu svojih naroda. Nas nema tamo gdje se odlučuje o našoj sudbini. Ne mora nas ni biti jer mi imamo svoju petu kolonu, ljude koji su svjesno i nesvjesno zaduženi da daju kolektivne sedative našem društvu, da umiruju ljude kako im se ništa loše neće desiti, da daju lažne garancije kako je BiH neuništiva… Takvi su mi i gori od ovih koji nam kuhaju supu u kojoj treba ova država i zemlja da nestanu, a nas da zadesi sudbina nekih evropskih Palestinaca.

Ruka pomirenja

Pouzdam se u šačicu ljudi, u manjinu, kojoj i sam pripadam. Ta je manjina prokleta i anatemisana zbog onog što vidi i o čemu govori ili piše.

Šteta, kažem, za ovo kasno priznanje kolektivne odgovornosti za zločine u našoj zemlji. Avaj, pokvarili su nam slogan da “budemo dobre komšije”. Džaba su državni ministri išli da se upišu u knjigu žalosti povodom onog masakra u Beogradu, džaba je proglašen dan žalosti u našoj zemlji zbog događaja u komšijskoj evlija-zemlji. Tragikomični, više komični potezi koji su tumačeni kao ruka pomirenja prema društvu koje je u nekrofilnoj ekstazi povodom nosanja leša koji je umro u pelenama. “Ruka pomirenja” prema društvu koje veliča i slavi genocid kao svoju najveću tekovinu.

Ne treba ništa dodati.