Dodikov avanturizam je najopasniji za odnose u regionu

Svi putevi Raifa Dizdarevića vodili su u Bosnu i Hercegovinu. Umro je 2. septembra, a brižljiv i pedantan, kakav je uvijek bio, ispričao mi je poodavno svoju životnu priču, koju je Oslobođenje objavilo u proljeće 2017. No, aktuelnosti ne manjka. Upravo zato, danas objavljujemo prvi dio priče o Bosni i Hercegovini, i to onaj aktualni, iako ćemo se Bosni vraćati i u razgovorima o Josipu Brozu Titu, bivšoj Jugoslaviji, ali i svijetu koji diplomata njegovog kalibra analizira i raščlanjuje do najsitnijih detalja. Da se vrag i krije u detaljima, jasno je zapravo u njegovim sposobnostima da govori o raspletima koji tek predstoje. Novinaru je naravno posebna poslastica onaj ekskluzivitet koji će uprkos vremenu tek ugledati svjetlo dana, kao u dijelovima priče o aferi Agrokomerc...

Gdje je Bosna i Hercegovina danas?

- Mislim da uglavnom stoji u mjestu. Mi živimo u bolesnom društvu koje nikako ne može - sa ovim režimom i vladajućim nacionalnim strankama - da se ozbiljnije makne iz zastoja. I kad se krene u neke manje pomake, prije nego što se ostvare, ulazi se u paralize. Preko 20 godina mi se uvjeravamo da apsolutizacija izopačenog nacionalnog kriterija - dovedena do apsurda - zatvara prostor znanju, sposobnostima, čestitosti i moralu, smjelim projektima, istinskim demokratskim procesima, zadržava i nacionalizmom brani vlast nacionalnih oligarhija. U ovih 20 godina bilo je više onih u kojima smo živjeli nazadak nego onih gdje je bar nešto bilo makar i minimalni pomak. Nacionalne podjele su pustile duboke korijene. Položaj radništva je na najnižoj razini.

A Bosna i Hercegovina je po Bloombergovim istraživanjima na drugom mjestu najjadnijih zemalja svijeta kada je riječ o zaposlenosti i cijeni životnih namirnica?

- Živimo u društvu koje je odozgo do dolje zahvatila moralna trulež. Dok je tako, ozbiljnog napretka ne može biti. Pogledajte stanje nekoliko posljednjih mjeseci 2016. godine. Najavljivane su reforme, promjene, velika obećanja napretka u Federaciji, iz koalicija SDA-HDZ-SBB tvrdilo se da će pokrenuti izlazak iz blokada i rješavanje pitanja koja su uzrok, da će BiH postati veliko gradilište i slično. Međutim, te koalicije ne samo da nisu učinile skoro ništa od obećanog nego su proizvele nove sukobe i probleme između sebe i povećale neslaganja i paralizu.

Puzajuća secesija

Dovoljno je reći da zbog tih neslaganja četiri mjeseca nije mogao da se sastane federalni Parlament. Traje stanje u kome su to više koalicije neslaganja nego saradnje. Utisak je da se jedva održavaju i da raskid visi o koncu. Sve to liči na zakulisno nadmetanje ko će koga nadmudriti za neki šićar. Čović i Izetbegović su Savjetu za implementaciju mira (PIC) obećali da će do kraja 2016. riješiti sva pitanja zastoja - od tog obećanja nije bilo ama baš ništa. Kakav se utisak ponavljanjem praznih i neizvršenih obećanja ostavlja na partnere od kojih zavisimo?

I kome BiH i na koji način može biti željeni partner?

- Kad govorimo o koalicijama, jedina koja funkcionira je Čović - Dodik! Ko iz nje vuče korist pravo je pitanje?

Šta Vi mislite?

- Mislim da najviše koristi Dodiku. Želio bih čuti šta je ta koalicija donijela Hrvatima u Republici Srpskoj, pa time i u BiH? Da li je pomogla povratku progonjenih Hrvata u Republiku Srpsku? Koliko ih se uticajem ove “koalicije” vratilo? Da li je i u čemu poboljšan položaj ono malo Hrvata što je ostalo tamo? Ne sjećam se da sam igdje pročitao ili čuo takve zahtjeve HDZ-a. Pogotovo ne o povratku, položaju, obeštećenju Hrvata Posavine, i inače o Posavini zakulisnom nagodbom bez borbe prepuštenoj RS-u, u kojoj ih je bio veliki broj. Jedino tu bitku uopšte o povratku i položaju Hrvata u RS ustrajno vodi biskup Komarica. Takvo stanje odgovara Dodiku.

Šta Vi mislite o Dodiku danas - jednom davno ste u intervjuu za Dane rekli da Vas jako podsjeća na Miloševića?

- Bilo je to davno - prije devet godina. U tih devet godina javnost se previše navikla, rekao bih i oguglala, na destruktivne izjave i postupke Milorada Dodika, kao - to je njegova retorika. A u tim izjavama, jednako i u postupanju, kontinuirano se djeluje razorno, uvredljivo, pa i huškački i kad je riječ o Bosni i Hercegovini, odnosima u državi, odnosu prema pojedinim narodima, sijanju mržnje i izazivanju podjela. Ne znam slučaj da neko tako i sa toliko mržnje vrijeđa zemlju u kojoj nosi odgovornost kao što to čini Dodik protiv Bosne i Hercegovine u kojoj i od koje živi. Ne radi se samo o zagovaranju nego o sistematskom provođenju avanturističko-secesionističke politike. To nije retorika, to je politika i praksa izdvajanja Republike Srpske unutar BiH, korak po korak ka secesiji. U stvari, u toku je puzajuća secesija. I to je remetilačka politika skoro svakodnevnog provociranja, izazivanja uznemirenosti i održavanju napetosti.

Dodik to uporno dokazuje sve većom agresivnošću avanturizma, što je kuliminiralo povodom priprema i obilježavanja 25. godišnjice Republike Srpske. U intervjuu beogradskom Telegrafu (8. XII 2016.) Dodik po ko zna koji put ponavlja: “Bosna i Hercegovina nema šansu da opstane” i dodaje “Republika Srpska predstavlja hrišćansku odbranu ovih prostora”! Od koga i u ime koga to Dodik brani hrišćanstvo i tu misiju uključuje u svoj avanturizam?

Što je puno - puno je.

Na novogodišnjoj konferenciji za štampu (28. XII 2016.) na pitanje kako vidi Republiku Srpsku za pet godina, odgovorio je: “Vidim kao samostalnu. Ukoliko do kraja 2017. ne bude vidljivih procesa i uvjerljivih rezultata (kakvih i u čemu?), Narodna Skupština RS-a treba da u toku 2018. godine raspiše referendum o samostalnom statusu Republike Srpske”. Dodik se ne zaustavlja na ovoj prijetnji. U intervjuu beogradskom Kuriru 7. januara ove godine (2017.) rekao je i ovo: “Postoji jedna sjajna ideja o kojoj smo mogli nedavno čitati, a to je da se Republika Srpska izdvoji i napravi zajednicu sa Srbijom i to zajedno sa četiri opštine na Kosovu. Uz to ide i vraćanje dominantno srpskog predznaka Crnoj Gori. To sve bi nam dalo dugoročno rješenje za stabilnost Balkana”?! Izgovoren od Dodika, ovaj citat je poziv za ostvarivanje velike Srbije, poziv na vraćanje onome što je pokušao Milošević agresijama. Po Dodiku, dolazi vrijeme reafirmacije države - je li to on misli na RS? - i ono će ubrzati raspad BiH. On kaže: “Dosta je trpljenja, vjerujem da ne moramo više trpjeti”. Ovo je zaista sumanuto, ali ne manje opasno.

Stvarno ste se spremili: je li Vi sve tako čuvate?

- Naravno. I da ne bi bilo sumnje šta znači izjava od 7. januara, Dodik je na svečanoj akademiji 9. januara ove godine u zvaničnom referatu rekao: “Sanjamo da se pripojimo i budemo jedinstveni zajedno sa maticom Srbijom”.

Akademiji je prisustvovao predsjednik Srbije Tomislav Nikolić.

- Dodik je poslije toga izjavio da će Republika Srpska organizovati svoju vojsku...

Valjda je poslije svega ovoga krajnje vrijeme da se svugdje shvati kako se radi o opasnom avanturizmu trajnog ugrožavanja stabilnosti, ne samo u BiH nego i u odnosima sa susjedima, pa i u čitavom regionu, da je riječ o huškanju i ucjenjivanju, prizivanju povampirenja politike stvaranja velike Srbije, a znamo šta je 1992-1995. godine donijela, kako je završila. To je izazivanje trajnih poremećaja odnosa u regionu. Avanturistička politika citiranim izjavama predstavlja najopasnije remećenje odnosa u regiji.

Nikakvim referendumima, niti ma kakvim nasilnim putem, niti nagodbama o podjeli sfera uticaja kojima bi se narušio nečiji integritet, ne može se ostvarivati nikakva secesija niti se može otvarati “bure baruta” mijenjanja granica na Balkanu, bez krvoprolića, bez ratova, bez potresa u čitavoj regiji i uticaja na globalno stanje i odnose.

Val ustašoidnosti

Ovo treba da znaju svi oni koji podržavaju - direktno, indirektno ili tolerisanjem - ovu avanturističku politiku i namjere i treba da dobro razmisle u kakvu situaciju se oni dovode, kakve će im probleme stvarati dalje srljanje ove politike. Tu mislim i na one strane faktore koji ovo tolerišu i misle da jalovim apelima mogu spriječiti opasnosti koje su već postale više nego ozbiljno upozorenje, i koji trpe nevjerovatna vrijeđanja, ksenofobični odnos, ucjene i inat.

SAD su reagirale sankcijama Dodiku, stavile su ga na crnu listu.

- Konačno. Dodikovu izjavu o ujedinjenju RS-a sa Srbijom i da će RS formirati vlastitu vojsku ugledni analitičari u Srbiji svojim javnim osvrtima ocjenjuju kao igranje s vatrom, da izaziva sankcije pa čak i vojnu intervenciju NATO-a. Za ideju Dodika o velikoj Srbiji kažu da ulazi u domen politike koja provocira narušavanje mira i oružane sukobe. Jedan od njih kaže: “U NATO-u postoji plan ako treba i za oružanu intervenciju u RS-u ukoliko bi Dodik pozvao na referendum za otcjepljenje”. Drugi upozorava da Dodik uvlači Srbiju u probleme, rizik koji Srbija ne smije da preuzme kao potpisnica Daytona itd.

Tenzije stvorene svim ovim povodom 25. godišnjice Republike Srpske - uključujući i poigravanje sa vojskom - ostavile su utisak ne samo u regionu nego i šire u svjetskoj javnosti da u BiH vlada potpuna nesigurnost i opasnost od sukoba i zbog toga se javlja uzdržanost i u poslovnim odnosima, nesigurnost ulaska u nove poslovne aranžmane i u investiciona ulaganja. Nisu rijetka pitanja šta se to kod nas dešava, a u dijasporu se uselila uznemirenost. Nije malo pojava straha za budućnost kod ljudi ovdje. U onih 80.000 što su napustili BiH zbog opšteg stanja i neizvjesnosti nije malo onih koji su upravo zbog straha otišli i poveli čitave porodice iz BiH.

Kako gledate na poremećaje odnosa BiH - Hrvatska i tvrdnje o ugroženosti Hrvata u BiH?

- U onom periodu kad je Karamarko bio na čelu HDZ-a, pošto se radilo o izrazito desničarskoj orijentaciji, javljali su se neki negativni momenti i u našim odnosima i to je bio period u kome se u Hrvatskoj javio jedan val pojave ustašoidnosti koji je čak zabrinuo i Zapad, a normalno doticalo je i BiH. Ona je žilavih korijena i nije pojava samo jednog trenutka. U toj atmosferi došlo je do hapšenja u Orašju nekoliko ratnih funkcionera HVO-a zbog osnovanih sumnji da su izvršili zločine nad srpskim stanovništvom i do takvih reakcija iz vrha Hrvatske o netačnim i o nedobronamjernim tvrdnjama o položaju Hrvata u BiH - da su neravnopravni, obespravljeni, ugroženi, u strahu i da to pogađa interese Hrvatske. To se pretvorilo u pritisak na BiH, u tutorski odnos, i opasnim neistinama predstavljen je položaj Hrvata u BiH. Sve to je ozbiljno poremetilo odnos BiH - Hrvatska - a sudbinski je obostrani interes da odnosi budu što bolji. To je istovremeno podstaklo krajnju desnicu u HDZ-u BiH da zahtijeva takva rješenja položaja i odnosa u Federaciji koji bi trajno razarali BiH, nacionalne podjele produbili, i ugrozili mogućnosti zajedništva utemeljenog na istinskoj ravnopravnosti.

Kad je riječ o položaju Hrvata u BiH, postoje neka realna pitanja ravnopravnosti koja moraju biti riješena. Ja vidim prije svega dva bitna pitanja. Prvo, mora se riješiti pitanje izbora člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. To što je u dva navrata biran Željko Komšić je zakomplikovalo to pitanje. Još više neosjetljivost Zlatka Lagumdžije kada je riječ o sudbinskom značaju nacionalnih odnosa pa je u jednom mandatu izvukao iz politički mrtvih neke “pravaše” i doveo na funkcije umjesto onih predstavnika Hrvata koji su na izborima dobili legitimitet. To je završilo neslavno, ali je nanijelo štetu i izazvalo opravdano nezadovoljstvo. Drugo, treba do kraja riješiti pitanje jednakopravne zastupljenosti u Domu naroda.

Mislite na Dom naroda u Federaciji?

- Da. I naravno, ako još u nečemu u sistemu nije osigurana ravnopravnost.

Pri tome mislim da je zbog različitih shvatanja potrebno da se razjasni šta je istinska ravnopravnost i ravnopravno učešće naroda i građana. Da li zatvoreno u to koliko je zastupljena i šta je dobila - što ne dovodi u pitanje legitimnost ostvarenu izbornim rezultatom - nacionalna stranka, tj. HDZ ili da su u sistemu svi, svugdje i u svemu ravnopravni?

Lansiraju se prijedlozi rješenja potpuno suprotnih ovom stavu i krajnje neprihvatljivim - zahtjev za institucionalnom i teritorijalnom jednakopravnosti. Institucionalno podrazumijeva da svaki narod ima svoju vlast pa bi, kao što je nedavno lansirajući to Božo Ljubić rekao - tada i Hrvati imali svoj MUP. Dakle, da ponovim, definitivno i trajno razaranje BiH i vječna podjela i vječni izvor sukoba. Šta znači teritorijalna jednakopravnost? Teritorijalizacija jednakopravnosti?

Kako je to uopšte moguće?

- I kad bi bilo moguće, ravnopravnost nije getoizacija. I ravnopravnost nije separiranje. Sada se lansira “neteritorijalna autonomija”! Šta se pod tim podrazumijeva?

Stalno se ponavlja i teza da se pitanje ravnopravnosti rješava na federalnoj osnovi.

- Kakva se to federacija nudi? To pitanje federalizacije se čak unijelo kao zahtjev u rezoluciju Evropskog parlamenta. Ovdje imam potrebu da kažem sljedeće: poslanici Hrvatske u Evropskom parlamentu su insistirali - i dijelom uspjeli - da se u rezoluciju ubaci princip federalizacije koji faktički vodi ka trećem entitetu. Iz Hrvatske je više puta ponovljena spremnost podrške i pomoći BiH na putu ka EU. I Hrvatska bi zaista u tome mogla da pomogne - to je i njen interes. Ali, ako će se to izvrgnuti u ovako angažovanje hrvatskih poslanika u Evropskom parlamentu i ovako uvlačenje u pitanje suverenog odlučivanja BiH o njenom ustrojstvu, onda to nije pomoć već nekorektnost i nimalo prijateljski postupak. I posljednji prijedlozi Hrvatskog narodnog sabora (28. 1. 2017.) govore o teritorijalnoj reorganizaciji BiH, federalnom preustroju čiji je cilj federalna jedinica sa hrvatskom većinom i kažu “ispod toga ne mogu i neće ići”.

Hrvatski entitet je vječita inspiracija.

- Predlažu se promjene koje očigledno nisu ni realne ni prihvatljive ni ostvarive jer o njima - i ustavnim promjenama koje podrazumijevaju - nije moguća saglasnost. Predlagati u ovoj situaciji paralize tako nešto znači produžavanje stanja zastoja i blokade. Time i isključivim tonom stvoreno je stanje u kome nema ko s kim dogovarati, nasušni problemi i potrebe stabilizacije i usredsređivanja na pitanja izlaska iz ćorsokaka se gomilaju.

Uporno se insistira na vraćanju Herceg-Bosni, ratnoj tvorevini koja je bila dio ratnih sukoba i događanja zbog kojih se sudi pred Haškim tribunalom dijelu rukovodstva Herceg-Bosne.

Zaista mislim da se oko ovih pitanja mora do kraja razjasniti bez ultimatuma i isključivosti, bez tutorstva sa strane sa više razumijevanja i realizma, ne zaboravljajući da su to pitanja budućnosti i svih naroda, i svih građana, i svih dijelova i jedinstva BiH.

Mislim takođe da ne treba zaboraviti da nema istinske ravnopravnosti bez istinske demokratizacije društva, pa i vladajućih stranaka.

A gdje smo mi na tom putu?

- Ko sada faktički vlada BiH? Vladaju vrhovi nacionalnih oligarhija. I podjele, i sukobi, i pogodbe, i trgovanje su između njih. Ravnopravnost traži drugačije temelje sistema.

Kako vidite Bosnu i Hercegovinu za deset godina?

- Više bih mogao govoriti o tome kakvu bih BiH želio za 10 godina, nego o tome kakva će biti za deset godina. Ako se u narednim godinama nastavi ovakvo stanje, BiH za deset godina neće doživjeti neku bitnu promjenu stanja u kome se nalazimo.

A to je pogubno!

- Naravno! Međutim, mislim da su neki pomaci, uslovno rečeno, mogući.

U čemu?

- Prije svega u ostvarivanju uslova na putu ka Evropskoj uniji. Bosna i Hercegovina je u 2016. ostvarila napredak na tom putu. Podnesen je zahtjev za članstvo, finaliziran je dodatni protokol Sporazumu o saradnji i pridruživanju, prihvaćena je aplikacija. Sada je pred BiH uslov da odgovori na 3.242 pitanja - to je ozbiljan ispit, ustvari, snimanje ukupnog stanja u BiH - do detalja. BiH je time ušla u fazu šireg ispunjavanja uslova primjenjivanjem standarda Evropske unije. U mjeri u kojoj se ti standardi budu primjenjivali - a to je uslov - to će vršiti pritisak na stanje i ponašanje unutar BiH, na njeno zakonodavstvo, osposobljavanje da se to zakonodavstvo i regulativa uopšte, ostvaruje i ostvarivanje donosi neke promjene. U odmicanju tog procesa primjene standarda i uslova EU, otvaraće se potreba i prostor obrazovanim i sposobnim da to realizuju. To ne može pružiti praksa favorizovanja stranački podobnih.

Da, ali koliko je realno očekivati od ovakvih političkih elita da na to pristanu?

- Nekako mi ta riječ “elita” ne leži. Znam da to neće biti lako. Ali proces ostvarivanja uslova EU će činiti neophodnim otvaranje prostora sposobnostima - mukotrpno ali i neizbježno. U BiH stasaju generacije obrazovanih, savremenih znanja i modernih shvatanja, koje u dobrom dijelu nisu zarobljenici prošlosti. One traže prostor svog ostvarivanja. Do sada, nažalost, mahom odlaskom vani. Ali postoje i primjeri samoorganizovanja mladih stručnjaka u razne poslovne vidove i vrlo su uspješni. Ako se tome otvori širi prostor, to će sigurno donositi napredak. Nažalost, to do sada nije bio slučaj.

Građanski blok

Ono što mislim da ima poseban značaj je i realno moguće i više nego potrebno stvaranje građanskog bloka stranaka građanske i lijeve orijentacije i drugih oblika tog usmjerenja, programski i akciono udruženih za progresivne promjene stanja. Već postoje prvi koraci koji zaslužuju što širu podršku. Postoje uslovi da se time stvori ozbiljna snaga uticaja i mijenjanja stanja. Ovo ne bi smjela biti propuštena istorijska šansa - velika je odgovornost onih koji u tome i mogu treba da učestvuju i velike su realne mogućnosti za udruživanje u djelovanju. Treba se oslobađati eventualnih pojava zarobljenosti strančarenjem, uskogrudnosti stranačkog gledanja, politikantstva pa i sujeta. Podrediti sve cilju ostvarivanja programskih ciljeva i efikasnijem suprotstavljanju snagama koje su dovele BiH u ovo stanje.

Ima li snage za te poteze?

- Široke su mogućnosti opozicionog djelovanja i stvaranja atmosfere izvođenja javnosti iz teške bolesti apatije. Mislim da treba tražiti i koristiti puteve efikasnijeg, inventivnijeg pa i modernijeg opozicionog djelovanja da se ne zapadne u maloproduktivni stereotip. Svakako da dobro osmišljena i znalački argumentovana kritika znači mnogo u otrežnjavanju javnosti i podsticanju potrebne kritičnosti u društvu. Naravno, ako sadrže inventivnost u nuđenju i pokretanju ideja, prijedloga, projekata, mjera koje vode mijenjanju stanja i napretku, koje ljudi razumiju i koje im je prihvatljivo jer je njihova potreba. Najugodnija je opozicija koja samo i površno kritikuje, eventualno tuži, a ne nudi bolje načine kako da se za to izbori. Veliki su slojevi društva pogođeni, osiromašeni, u svakodnevnim nevoljama, veliko je nezadovoljstvo - velika je društvena baza čije interese opozicija treba djelovanjem izražavati.

Krize i blokade koje su rezultat nesposobnosti nacionalnih vladajućih stranaka, njihove zatvorenosti u interese i shvatanja oligarhijskih vrhova, njihove ustajalosti i bajatosti, vodiće i vode neizbježno unutarstranačkim krizama, sukobima i neizbježnim promjenama u tim strankama. U nekima je to već očigledno. Javnost je zasićena istim ličnostima koje joj sjede za vratom 20 godina i želi njihov silazak.

Kako vidite položaj i učešće Bošnjaka u ovoj situaciji u BiH?

- Moj odgovor može biti samo djelimičan. Bošnjaci dijele u svemu sudbinu zaostajanja, siromaštva, nacionalnih podjela i opterećenja, odrođenosti režima od naroda, moralne truleži društva. Pitanje je ko i kako predstavlja interese tog naroda? Stranka demokratske akcije sebe smatra glavnim predstavnikom jer je najbrojnija - ima stranački izborni legitimitet, ali nema i ne može imati monopol predstavljanja bošnjačkog naroda. Kao najbrojnija, ona je i dio nastajanja i trajanja stanja u kome se BiH nalazi, njeno učešće i uticaj u vlasti su veliki, time se mjeri i njena odgovornost.

Da li SDA u svom djelovanju izražava istinske interese Bošnjaka ili stranačke interese, postoji li ili ne postoji sklad između prioriteta interesa i potreba naroda i stranačkog prioriteta interesa i djelovanja?

- Mislim da ne postoji i da bi se nad tim trebalo zamisliti rukovodstvo te, a jednako i drugih vladajućih stranaka. Mislim da se SDA zatvorila u usko stranačka shvatanja, praksu djelovanja i odnosa u stranci, u čemu dominiraju shvatanja i interesi užeg dominirajućeg vrha. Mislim da je stanju doprinijela praksa “bolje odan, nego sposoban”, važnije je čiji je ko, nego kakav je ko, po tom kriterijumu se masovno punila rješenja u organima vlasti, službama, sa istim prilazom drugih nacionalnih stranaka uticalo na opšti nivo sposobnosti ispod potreba. Ja ovim ne želim generalizirati kad je riječ o pojedincima, naravno da nije sve u istom nivou, ali jeste u opštem stanju. Nevjerovatno je trošenje vremena, energije i trovanja atmosfere, u podjeli izbornog plijena, borbi za pozicije i svoje ljude na njima. Uzeo je maha nepotizam i protekcionizam i nema pravog opiranja tome, ali ima sve više ogorčenja u javnosti. To je karakteristika stanja u nacionalnim pa i nekim “multi” strankama. Treba neko da se odvoji od stranke da bi stekao priznanje vrijednosti koje posjeduje i da ih stavi u interes promjena i napretka. Primjer je sedam nezavisnih kandidata izabranih za načelnike, napustili su stranku zbog neslaganja sa stanjem u njoj i politikom prije svega. To je pozitivan događaj i sigurno će se širiti. To je i slučaj državnih poslanika da bi izdvajanjem mogli da se bore za demokratizaciju odnosa u stranci.

Jedna digresija. U aferi Srebrenica sve je počelo oko funkcija i završilo nasiljem i blamiranjem Bošnjaka. Kuda vodi bitka za fotelje i do čega dovode pojave da pojedinci i grupe privatiziraju stranačke organe i od njih prave svoje kadrovske dućane.

Kad govorim o vodećoj bošnjačkoj stranci i njenom uticaju, pitanje je ima li SDA viziju BiH sutra, strateška opredjeljenja i praksu ostvarivanja te vizije.

Šta su u strateškim opredjeljenjima opredjeljenja SDA?

- Kad se gleda sa strane, utisak je da postoji misaona ustajalost i bajatost, da je više reagovanja, ponekad nepromišljenog, na ono što dolazi od drugih, da je odsustvo svježih ideja, invencije, modernosti, kao da nešto vuče nazad, reaguje se od danas do sutra bez dovoljno osmišljenosti poteza i brige kakvo se raspoloženje time stvara kod Bošnjaka.

Činjenica da je bošnjački narod najbrojniji je obaveza više u angažovanju koje vodi računa o svemu u multinacionalnosti, sekularizmu, doprinos zajedništvu bez koga nema budućnosti ni za koga u BiH, više osjetljivosti prema drugima i posebno brojno manjim, više senzibilnosti u shvatanju ravnopravnosti i jednakosti građana, više i odlučnije reagovanje na pojave nacionalizma u vlastitim redovima, posebno onog riječima neiskazanog, a djelima ostvarivanog.

Antifašizam brani slobodu

Moram da iskažem poštovanje prema širini koju u tim pitanjima iskazuje riječju i djelovanjem reisul-ulema Kavazović.

Gdje smo mi kada je riječ o antifašizmu kao društvenom utemeljenju, pojavama neofašizma i organizovanom antifašističkom suprotstavljanju? Da li režim u BiH slijedi antifašističku utemeljenost Evrope i evropskih integracija i organizacija?

- Ne slijedi! Ni u Ustavu, ni u zakonima, ni praksom, režim nije opredijeljen za antifašizam. Obratno! U BiH postoje i legalno djeluju neofašističke organizacije, organizuju se profašističke manifestacije, krivotvore istorijske istine i rehabilituju zločinačke vojske i ratni zločinci. U BiH postoje i legalno djeluju neofašističke organizacije - Ravnogorski četnički pokret, proustaške udruge kao Croatia Libertas u Mostaru, talas ustašoidnih manifestacija u Hrvatskoj koji utiče i na BiH i druge organizacije, organizuju se profašističke manifestacije i skupovi pod četničkim i ustaškim simbolima, pjesmama kao što je Tompsonova pjesma o klanju u Jasenovcu, postoje i djeluju vjerskofanatične mračnjačke grupe, vehabije i slične, koje slave Al-Kaidu, ISIL i čiji pripadnici odlaze na ratišta u Siriju, Irak i učestvuju u zločinima; devastiraju se spomenici antifašizma - Partizansko groblje u Mostaru - spomenik kulture, sistematski je izloženo ustaškom skrnavljenju, što je neviđena sramota; podižu se spomenici ratnim zločincima i teroristima, ulicama ostaju imena zločinaca i fašista, čak je nedavno dato ime fašiste jednoj školi, itd.

Sve pojave organizovanog neofašizma u susjednim Srbiji i Hrvatskoj prelivaju se i nesmetano vrše uticaj i djeluju u BiH.

- Sve to javno postoji, sve se javno događa pred očima režima koji ama baš ništa ne čini da se tome stane ukraj. Nema slučaja da je neko od nacionalnih vlastodržaca javno ustao i osudio ove pojave i tražio mjeru zabrane i sankcije, ali zato prešutno tolerisanje to podstiče. Savez antifašista i boraca NOR-a zajedno sa više nevladinih organizacija, ponavljamo već više od deset godina, zvanično zahtijeva zakonsku zabranu profašističkih organizacija i manifestacija i ostaje bez odgovara. Odlučili smo da se obraćamo odgovarajućim međunarodnim organizacijama i to činimo. Postavljamo pitanje da li sa ovakvim postojanjem fašističkih organizacija, pojavama neofašizma, sa ovakvim tolerisanjem, Bosna i Hercegovina može u Evropsku uniju i evropske integracije? Mislim NE. Tražićemo da se to uslovi.

Kakvi su društveni korijeni i snage u BiH koji podstiču, proizvode i brane neofašizam i sve vidove ekstremizma u kojima je on prisutan?

- To je, prije svega, nacionalekstremizam u svim varijantama bilo kao nacionalseparatizam, secesionalistički avanturizam, mračni klerikalizam, nacionalističke podjele, nacionalna zatvaranja na kojima se insistira čak do najnovijeg apsurdnog zahtjeva nacionalne institucionalizacije kako bi svako imao “svoj MUP”.

Antifašizam je jedini historijski osvjedočen pokret i politika koja se može suprotstaviti ovom zlu jer on brani slobodu, nezavisnost i dostojanstvo ljudi i zemalja, ljudska prava i slobode, jednakost ljudi bez obzira na rasu, nacionalnost, vjeru, različitosti, razumijevanje, ravnopravnost, slogu i zajedništvo koje donosi korist svima. Upravo takav antifašizam je sudbinska potreba opstanka, budućnosti i napretka Bosne i Hercegovine. Antifašizam nije golo deklasiranje, već angažovanje, bez obzira na formu, za suštinu, put je nastajanja širokog borbenog antifašističkog pokreta.

(Sljedeće subote: Kuda ide planeta? Šta su SAD sa Donaldom Trumpom?)