Trag o sebi i vremenu

Falilo je tri mjeseca i sedam dana da Raif Dizdarević napuni sto godina. Obično državnici duga vijeka nadžive sve, pa i svoje zasluge. Na životnu sudbinu Raifa Dizdarevića to se ne odnosi. Nadživio je svoju generaciju, i mnogo mlađe od sebe, ali se pobrinuo da o svom životu – i privatnom i političkom – ostavi pisani trag. Davno se, bez patetike, počeo pripremati za trenutak kada ga više ne bude. Prije nekoliko godina snimio je višesatno videosvjedočanstvo o porodici Dizdarević koje je pretočeno u knjigu od stotinjak stranica. Ta knjiga nije namijenjena javnosti, već porodici.

Politika na etičkim principima

Arhivu Bosne i Hercegovine predao je bogatu ličnu arhivu koja će dobro doći budućim istraživačima da razumiju vrijeme uspona, razaranja i kraja bivše države. Tokom ove godine zaostale dokumente iz lične arhive predao je profesoru Husniji Kamberoviću na dalje korištenje. Iza sebe Raif je ostavio i četiri knjige koje svjedoče o vremenu i njegovoj ulozi u tom vremenu.

S ogromnim životnim i političkim iskustvom dobro je znao kako se u naknadnim interpretacijama biografije značajnih ljudi iskrivljuju ili prilagođavaju potrebama dnevne politike ili ukusa javnosti. Već se u prvim danima poslije smrti pokazalo koliko je dragocjeno ostaviti pisani trag. U poplavi tekstova našlo se i onih koji su paušalno i bez argumenata osporavali i ličnost i djelo. Ključne su optužbe da je Raif srušio Hamdiju Pozderca nakon otkrivanja afere Agrokomerc te da nije spriječio Miloševića u njegovom rušilačakom pohodu. Knjige “Od smrti Tita do smrti Jugoslavije” (Sarajevo, 1999) i “Put u raspad” (Sarajevo, 2011) dokumentovano odgovaraju na objede. Raifu ne trebaju advokati – knjige i dokumenti su najbolja odbrana.

Raif Dizdarević nije bio popularan političar. Ozbiljna politika i argumentacija su u principu dosadni. Retorika populista i radikala je uvijek privlačnija – oni imaju brza i laka rješenja – što se najbolje vidjelo u godinama raspleta, kada na scenu stupaju nacionalisti i demagozi. Milošević je najbolji primjer. Dok se Raif trudio da bude ozbiljan i pristojan, Milošević je uveo direktni govor, silu i prijetnju u politički rječnik. “Ako ne umemo da radimo, znamo da se bijemo...” Čuvenu parolu “i statutarno i nestatutarno, ustavno i neustavno…” Milošević je prvi put izgovorio 1984. na sjednici Gradskog komiteta SK-a Beograda, kao metod za promjenu Ustava, a bukvalno je primijenio u “godinama raspleta”.

Zbog manjka informacija, nerazumijevanja ili nacionalističke propagande angažman Raifa Dizdarevića nije imao percepciju kakvu zaslužuje. U debatama nakon otvaranja afere Agrokomerc, Raif Dizdarević zauzeo je stav protiv odbranaštva i teorija zavjere. On je smatrao da je afera izvorno “domaći proizvod” i da se mora rješavati u Republici, uz zalaganje na konkretnoj odgovornosti svih aktera. Raspoloženje javnog mnjenja imalo je amplitude od masovne histerije u stilu “neka visi Pedro” (Abdić i drugovi; op. aut), do krajnosti koje su krenule od konstrukcije da je upletena zavjerenička ruka Beograda kako bi se srušio Hamdija Pozderac. Zbog mnogo senzacionalističkih i neistinitih tvrdnji koje su se koristile za političke potrebe, Raif je napisao: “…koristeći se vjerodostojnim saznanjima drugih i razgovorima koje sam vodio sa pojednim akterima, napisao sam opširniji tekst kao prilog činjenicama o aferi i taj tekst će biti pohranjen u ličnoj arhivi koju ću ostaviti na korištenje nekom arhivu u BiH kada za to dođe vrijeme (“Put u raspad”, str. 62). Znam toliko da taj tekst od stotinjak stranica predstavlja lično svjedočenje u kome se osvrće i na neke delikatne pojave u političkom životu BiH i Jugoslavije, a tekst će biti dostupan pet godina nakon njegove smrti.

U ovoj skici povodom odlaska čovjeka koji je vjerovao u ideje naprednog društva i da se politika mora voditi na etičkim principima, nameću se dvije ključne godine – 1988. i 1989. – kao godine vrhunca jugoslovenske krize. Sudbina je Raifu namijenila da ovu nezahvalnu funkciju kolektivnog šefa države obavlja od 15. maja 1988. do 15. maja 1989. godine.

Iz knjiga i stenograma je vidljivo da je Raif vjerovao da je Jugoslavija najbolji okvir za sve, vjerovao je da se ona može spasiti, što mnogi doživljavaju kao iluziju. Upadljivo je i dokazivo da njegove ocjene i prijedlozi na sjednicama organa Federacije i Republike predstavljaju upozorenje na dubinu krize i provalije koja se otvara. Nije bilo naknadne pameti. Bio je i zagovornik da nakon ostavke Branka Mikulića 1988. premijer bude Slobodan Milošević. Vjerovao je da bi izbor Miloševića na poziciju saveznog premijera oslabio nacionalističku snagu u Srbiji. Sada samo možemo nagađati šta bi bilo da je bilo.

Raif je vjerodostojno opisivao stanje u Jugoslaviji poslije Titove smrti, produbljivanju političke i ekonomske krize, prvih svađa u državnom vrhu, suprotstavljenim interesima razvijenih i nerazvijenih republika, galopirajućoj inflaciji, nemogućnošću otplate spoljnog duga (oko 20 milijardi dolara), što je cijelu zemlju guralo u stečaj, i neadekvatnim mjerama ekonomske politike i svađama u državnom vrhu. Biranim riječima govori o predsjednici SIV-a Milki Planinc i o njenom političkom iskustvu, “ali koja nema nikakvog iskustva u ekonomiji što bi trebao biti glavni fokus Savezne vlade”. Stariji se sjećaju godina nestašica kafe, šećera, ulja, benzina i vožnji par-nepar. To su godine kada kriza uzima zamah.

Kada sjeda u vruću stolicu predsjednika kolektivnog šefa države 1988. godine, kriza ulazi u svoj vrhunac. Da li je predsjednik ovog organa mogao uraditi više? Moramo znati, i ko neće da zna - zna, raspad je bio proces, a ne jedan događaj. U Srbiji se u to vrijeme završava proces pozicioniranja srpskog nacionalnog pitanja (“svi Srbi u jednoj državi”) i koncentracije političke moći. Ta politika je objektivno ugrožavala državni okvir. S druge strane, u Sloveniji je na vrhuncu politika separatizma koja vodi osamostaljivanju. Stupanjem na političku scenu Tuđman ubrzava proces raspada, koji će se formalno dogoditi u jesen 1991. godine.

Pozicija saveznih organa je sve slabija. Mikulić je kao savezni premijer bio izložen opstrukcijama, podmetanjima, pa i direktnim napadima. Kolektivni šef države imao je sve manje uticaja. Parodoksalno je da je Predsjedništvo države izloženo opstrukcijama bezbjednosnih agencija i da su dostavljene informacije često ili neupotrebljive ili nikakve praktične vrijednosti. Malo je poznat podatak da vojna bezbjednost nije polagala račune državnom Predsjedništvu. Jednom prilikom pitao sam Raifa da li su razmatrali izvještaje KOS-a. Odgovor je bio negativan. Njihov neformalni šef bio je general Nikola Ljubičić, koji je ovu privilegiju prigrabio još kao savezni vojni ministar.

U ovom periodu ključna su dva događaja. Milošević u oktobru 1988, u tzv. jogurt revoluciji, ruši kompletno vojvođansko rukovodstvo (smijenjeno je preko 10 hiljada rukovodilaca). Dizdarević se u toj noći dramatično obraća jugoslovenskoj javnosti. Kakva je atmosfera u državnom Predsjedništvu, potvrđuje rezerva generala Ljubičića koji je smatrao da nije dobro da se “Raif obraća jer je Musliman”.

Nacionalizam i dezintegracije

Drugi ključni događaj se odnosi na Kosovo. To je priča za jednu cijelu knjigu. Državno Predsjedništvo već je ozbiljno poljuljano i bez stvarne moći. Raif će reći da kosovska kriza prevazilazi Kosovo i da u potpunosti ogoljuje krizu državnog jedinstva. Nacionalistički talas u Srbiji dostiže svoj vrhunac u februaru 1989, kada Milošević dovodi u Beograd na miting, tvrdilo se, milion ljudi. Predsjedništvo je uvelo vanredno stanje na Kosovu s ciljem da se spriječi dolazak mitingaša iz Srbije na Kosovo i izbjegne nasilje. Bio je to posljednji trzaj državnog vrha koji je malo primirio situaciju, ali Milošević nije bio zaustavljen. U maju 1989. Raif napušta funkciju i politiku, namjeravajući da živi mirni penzionerski život i nešto napiše.

U knjigama i svjedočenjima Raif ne idealizira ni sebe ni koncept Jugoslavije za koji je do kraja života tvrdio da je optimalni okvir za sve. Samokritički ocjenjuje da je za raspad Jugoslavije najkrivlji Savez komunista zbog nespremnosti da se krene u ozbiljne reforme.

Raif Dizdarević zaslužuje ozbiljnu monografiju. Dvije su ličnosti već obrađene: Džemal Bijedić i Branko Mikulić. Nakon objavljivanja Mikulićeve biografije, prije nekoliko godina, Raif kaže da je Rato Dugonjić zaslužio ozbiljnu istorijsku studiju. Na pitanje zašto, Raif kaže: “Sve velike ideje u BiH su njegove – izgradnja hiljadu škola, hiljadu kilometara puteva i mnoge druge.” Za Ratu Dugonjića još kaže kako je pokušavao da nametne praksu da sve institucije rade u ustavnim okvirima i da se jedna drugoj ne nameću. Ova praksa je, nažalost, napuštena 1982, kada tzv. Koordinacija preuzima funkciju centra političke moći. Kasnije devijacije u BiH to to potvrđuju.

Čovjek koji je raspadu Jugoslavije svjedočio iznutra i vjerovao da se Jugoslavija može spasiti, nije uspio u svojoj misiji. Procesi dezintegracije su otišli predaleko, a akcija spašavanja je kasnila barem deset godina i bez adekvatne terapije.