Uz odlazak akademika Mladena Trkovnika

Valja se podsjetiti na zaista izvanredna teorijska i praktična dostignuća preminulog akademika Mladena Trkovnika, tim više što u javnom prostoru se rijetko o njima piše, u odnosu na druge zaslužne i poznate osobe. Naime, on je egzaktni znanstvenik i njihov rad je jasno prepoznatljiv i u pravilu oni se tako ponašaju, jer znaju da njihove rezultate nitko ne može prisvojiti, iako se mnogi pozivaju na njih i nastavljaju na temelju njihovih radova.

Zanimljiv put

Oni su pravi kreativci i nikada nisu pretenciozni jer znaju da su i sami nastavak plejade znanstvenika iz njihove oblasti, pa su samozatajni, jer ne teže nepotrebnoj promociji, a toliko su odani svom poslanju, gotovo kao misiji, da ne vode računa koliko će biti prisutni u javnosti. Tko uopće zna koliko sjajnih egzaktnih znanstvenika ovog trenutka u svijetu radi na vrhunskim teorijskim i praktičnim projektima? U drugim znanostima, naročito humanističke i uopće umjetničke provenijencije česti su plagijati, krađa ideja i svaka druga vrsta prisvajanja kreativnog autorstva. Države se mogu prepoznati po tome koliko na adekvatan način njeguju znanstvenike i znanstveni rad.

Njegov životni put je bio vrlo interesantan. Otac mu se rodio u Novom Mestu u Sloveniji, te kao građevinski tehničar došao raditi 20-tih godina u rudnik Breza, gdje je upoznao njegovu majku Ljubicu Ramljak iz Kreševa, pa potom prešao u Konjic za upravnika putova na relaciji Bradina – Mostar, gdje će ostati čitav život i biti sahranjen. Mladen, njihov prvijenac, rodio se 1933. godine u Zagrebu, jer je njegov ujak bio čuveni odvjetnik u Zagrebu, a mati mu se odmah potom vratila u Konjic.

Akademik Trkovnik je završio osnovnu školu i malu maturu u Konjicu, a gimnaziju u Mostaru. Godine 1953. upisao je grupu kemija na Prirodno-matematičkom odsjeku Filozofskog fakulteta u Sarajevu te diplomirao 1958. i odmah bio izabran za asistenta na Katedri organska kemija. Doktorsku disertaciju pod naslovom “Sinteza derivata 4 – hidroksi-kumarina s aldehidima i karbonskim kiselinama” je obranio 1960. pod vodstvom uvaženog prof. dr. sc. Mladena Deželića. U to doba je bio najmlađi znanstvenik sa akademskim gradusom dr. znanosti u čitavoj onodobnoj Jugoslaviji.

Prof. dr. sc. Mladen Deželić je bio cijenjeni znanstvenik, koji je administrativnim rasporedom vlasti prešao u Sarajevo iz Zagreba 1949. godine da razvija znanstvenu i sveučilišnu perspektivu novoformiranom univerzitetu u Sarajevu. Sudjelovao je u izgradnji novog Prirodno-matematskog fakulteta i Instituta za kemiju čiji će biti profesor i direktor. Za vrijeme mojeg studija u Sarajevu, sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća, moje mnoge gimnazijske kolege su studirale kemiju, pa su za profesora Deželića pričali da su razumjeli kako je on svojedobno, između dva svjetska rata, bio asistent Otou Hahnu, nobelovcu i tvorcu laboratorijske fisije kao osnovice za stvaranje atomske bombe, koja će biti razvijena u Americi radovima E. Fermija i drugih, te konačno proizvesti najubojitije oružje koje će završiti Drugi svjetski rat.

Razvoj Banje Luke

Na istom fakultetu će akademik Trkovnik 1962. biti izabran za docenta, pa 1967. za vanrednog profesora i 1968. za šefa Katedre za organsku kemiju i biokemiju. Zatim 1971. godine prelazi i zadržava se do 1992. u Banjoj Luci, na mjestu redovitog profesora Tehnološkog fakulteta na kojem će više puta biti dekan, a jedan je od potpisnika za utemeljenje Medicinskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci. Interesantno je kako je iz Sarajeva otišao u Banju Luku. Posjetili su ga članovi političkog aktiva i Univerziteta iz Banje Luke i predložili da pređe kao istaknuti znanstvenik na njihov univerzitet, jer grad je poslije razornog zemljotresa dobio veliki novac od republika onodobne države i inozemstva namijenjen za izgradnju i razvoj univerziteta, koji će propasti ukoliko zaista ne izgrade i utemelje nove fakultete i institute, te mu ponudili pristojnu plaću i veoma adekvatno stambeno rješenje. Prihvatio je, kao i njegov mentor akademik Mladen Deželić.

Već 1981. izabran je za dopisnog, a 1987. za redovitog člana ANUBiH. Znanstveni rad nastavlja od 1994. godine na Prirodno-matematskom fakultetu u Zagrebu, u svojstvu redovitog profesora, a u isto vrijeme je znanstveni savjetnik u velikoj farmaceutskoj kompaniji “Pliva” u Zagrebu. Njegov odlazak iz Banje Luke se poklapa sa raspadom onodobne države, umanjenom mogućnosti putovanja i prekida svih znanstvenih veza, te porastom nacionalizma, što je po njegovoj procjeni moglo ugroziti i njegov vlastiti život. Znanstvenici čitavog svijeta, a on je bio jedan od njih, moraju za svoj znanstveni rad imati permanentne veze, financijsko pokriće za rad institucije u kojoj istražuje i apsolutnu slobodu kretanja. Nastupila je ubrzana seoba svih značajnih kadrova u Bosni i Hercegovini sa univerziteta, instituta, velikih kompanija u BiH, prema Europi i svijetu.

Akademik Božidar Matić, dugogodišnji predsjednik ANUBiH mi je u jednom prijateljskom razgovoru rekao da prema svjetski usvojenoj metodologiji, ANUBiH je izračunao da se iz BiH odlilo u svijet nevjerojatnih 40.000.000.000 $ pameti, za četiri godine rata i poslije njega. Ovaj nedostatak BiH neće moći nadoknaditi ni za 100 godina, uz maksimalna ulaganja u obrazovanje i znanstvena istraživanja, a znamo da su mogućnosti vrlo skromne u posljednjih 30 godina.

Znanstveni rad i radovi

Kao znanstvenik po vokaciji, predan istraživanju kao svojoj životnoj misiji, odmah će, uz mentorstvo akademika Mladena Deželića, pokrenuti čitav niz projekata iz organske kemije, najprije kao laboratorijsko teorijske postavke, pa potom praktične primjene u proizvodnji lijekova. Naročito je fokus svog rada usmjerio na kumarinske spojeve. Oni su velika skupina prirodnih i sintetskih organskih spojeva, poznati po specifičnom mirisu na svježe sijeno. Zbog svojih raznolikih bioloških i kemijskih svojstava imaju izuzetnu primjenu u medicini, industriji i poljoprivredi. Derivati kumarina (poput Varfarina), koji sprečavaju zgrušavanje krvi i trombozu, dio su spektra ovih spojeva. Kumarinski spojevi se naročito koriste protiv zgrušavanja krvi. Kao plod istraživačkog i teorijskog rada patentirao je 11 patenata i to za “Bosnalijek” i “Plivu”. Poseban doprinos tom aspektu lijekova dao je sintezom novih spojeva sa antimikrobnom i antivirusnom aktivnošću. Sve ove aktivnosti su povezane sa inozemnim centrima za kemoterapiju i karcinom. S tim u vezi je počasni profesor – gost Njemačkog centra za istraživanju raka u Heidelbergu, gdje je držao predavanja. Tijekom svog znanstvenog rada, objavio je oko 80 znanstvenih radova, mahom u prestižnim međunarodnim časopisima, te 8 stručnih radova i 11 patenata, od kojih valja istaći US Patent (US 6407073), gdje klinike u Teksasu i Južnoafričkoj Republici testiraju njegove spojeve na anti-HIV i anti-HCV aktivnosti.

Moramo spomenuti i njegov doprinos gdje je citiran u djelu Comprhensye organaic chemistry, Pegamon Pres, Oxford, 1979. u šest tomova, kao enciklopedijskom izdanju udžbenika organske kemije za studente i znanstvenike iz ove oblasti, kao jedinstveno izdanje u čitavom svijetu.

Kao sveučilišni profesor imao je izuzetan osjećaj za potencijalne istraživače, te ih upućivao i njegovao, prenoseći strast za ovu znanstvenu disciplinu. Bio je mentor za izradbu šest doktorskih disertacija. Koliko je bio ugledan vidi se iz podatka da iz moje gimnazijske generacije od 30 učenika u Konjicu osam njih se upisalo na Katedru za kemiju Univerziteta u Sarajevu, a troje obranilo doktorsku disertaciju na tom fakultetu.

Dobro se sjećam u mom Konjicu 60-tih godina, gdje je provodio čitavo ljeto na glavnoj gradskoj plaži na Neretvi, čim bi se pojavio mi studenti bismo se okupljali oko njega, gdje nam je govorio o kemiji, astronomiji, međuzvjezdanim budućim putovanjima i drugim znanstvenim temama. Mi smo ga spontano slušali jer smo svi u to doba osobne jednakosti želili ostvariti prestiž kroz znanost i otkrića.

Posebno njegov rad je cijenio nobelovac Vladimir Prelog, čije mišljenje prenosimo iz referata za izbor za dopisnog člana ANUBiH akademika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Krešimira Balenovića 1981. godine, koji piše: “Imao sam priliku čuti spontano i vrlo povoljno mišljenje o znanstvenom i multidisciplinarnom pristupu istraživanju koje provodi u Banjaluci dr. sc. Mladen Trkovnik.”

Konjičanin i čovjek

Među kolegama je bio neobično cijenjen, studenti su mu se divili, a Konjičani svih profila i stupnjeva obrazovanja poštovali zbog nevjerojatne jednostavnosti u ophođenju i osjećaja pripadnosti prema gradu. Uvijek je bio među rajom u gradu, na plažama, ulicama i gostinjcima. Družio se intenzivno sa Jusufom Hondom, Esadom Kovačom, Jusom Jusufbegovićem, Zukom Džumhurom, braćom Azinovićima, Jusufom i Šemsudinom Mulićem i mnogim drugim. Za boravka u Sarajevu redovito je bio pretplaćen sa obitelji na godišnji ciklus karata opere i družio se sa dirigentom Teodorom Romanićem, Ahmedom Kafedžićem, akademikom Berislavom Topićem i dr. Bosna i Hercegovine mu je bila do kraja života prva domovina, a Sarajevo i posebno Konjic najvažnije okruženje i životna inspiracija.

Kada je došao u Zagreb, zahvaljujući njegovom sinu dr. med. Miroslavu Trkovniku upoznao je Stanka Šituma, koji živi na relaciji Zagreb – Konjic (Jošanica), koji je izgradio prostranu kuću i otvorio veliku trgovinu u urbanom dijelu Zagreba u kojoj se sastaju ugledni Konjičani, oni koji su otišli prije više desetljeća kao i onih koji su otišli u ratu i poslije rata. Tamo se nađu Blaževići, Azinovići, bivši načelnik Konjica Emir Bubalo, Sead Alić, dipl. ing. šum, aktualni gospodarstvenik Novalić, Zoran Begtašević, dipl. ing. el. Evociraju se uspomene i raspravlja o budućnosti razvoja Konjica. I pored toga što mu je kuća ne samo prostrana već potpuno suvremeno uređena, ukupan život se odvija po običaju iz Konjica - od razgovora do počašćenja i kuhinje. Njegovu kuću u Zagrebu zovemo konjička kuća. Čak što više, iako se nalazi u urbanom dijelu Zagreba gdje su dominantne višekatnice, ona ima i sušnicu za meso i veliki kamin sa sačem za pripremu konjičkih jela. Kada bi akademik Trkovnik došao njemu u posjetu jedino počašćenje kojem bi se obradovao je bila čuvena konjička šljivovica, meza od suhe govedine, bravetine i suhog konjičkog sira.

Njegovim odlaskom, mi Konjičani smo izgubili dio duše i pripadnosti našem prelijepom kraju i očekujemo da mu nadležni općinski organi daju odgovarajući tretman kao dijelu naše baštine koja je ugrađena u BiH, raniju državu i znanost čitavog svijeta. On to zavrjeđuje.