Od sovjetske okupacije do Cannesa, put koji je oblikovao Cristiana Mungiua

Cristian Mungiu je rođen 1968. u gradu Iaşi, u moldavskom dijelu Rumunjske, regionu na sjeveroistoku države, na desetak kilometara od granice sa Republikom Moldavijom. Njegov otac je farmakolog, a majka profesorica rumunjskog.

“Pripremite se za budućnost i sljedeću rusku invaziju” je bila mantra obitelji Mungiu, otkad je Cristianova baka bila deportirana 1940, a djed nije preživio priključenje Moldavije SSSR-u. Kasnije je Cristian bakino pripovijedanje i iskustvo prenio u maestralnu knjigu “Rumunjski život: Tania Ionaşcu, moja baka iz Besarabije” (2024), za koju je predgovor napisao direktor Kanskog festivala Thierry Frémaux.

Kesten iz domovine

Opisujući stradanja familije u Besarabiji, autor je u prvi plan stavio krhkost nacionalnih identiteta: jedna familija mijenja nacionalnost sa svakom ruskom, rumunjskom ili sovjetskom invazijom, a da nikada nije napustila domovinu. Mungiu je počeo pisati tekst, tj. sakupljati bakina sjećanja i povezivati ih, kad je studirao film u Bukureštu. To je u neku ruku pokušaj rekonstrukcije obiteljske slagalice od koje je u djetinjstvu dobivao samo djeliće.

I ne znam šta je tragičnije, ni bolnije: kako je bakina familija dvadesetih godina XX vijeka imala 16 djece, koja su umirala jedno za drugim. Kad bi otišli na groblje sahraniti jedno, vratili bi se kući i zatekli drugo mrtvo. Ili kad su htjeli unajmiti radnicu za pomoć u kući, u Lipovaniju, a prijavila se osmogodišnja djevojčica Agafia, koju naravno nisu htjeli prihvatiti, ali je njena majka nije htjela primiti nazad kući, jer je nije imala čime hraniti. Ostala je kod njih sve dok se nije udala, sa 16 godina, a u kući ju je zamijenila njena mlađa sestra Pachiţa.… Ili kako su, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, slastičar Braunstein i njegova pjegava kćerka emigrirali u Francusku. Otvorili su slastičarnicu na otvorenom u povijesnom središtu grada na jugu. Ali više nisu imali ni klavir ni kesten iz domovine. Braunstein je pisao bratu da mu pošalje kestene iz dvorišta njihove slastičarne, da bi ih posadio u Francuskoj. Nije doživio da vidi kako kesten raste. Nakon dolaska Nijemaca deportiran je u koncentracijski logor i nikada se nije vratio.

Iaşi je svojevremeno bio glavni grad Kneževine Moldavije. Danas taj grad ima stanovnika kao Sarajevo, treći je po veličini u zemlji, i jedno je od najprestižnijih sveučilišnih središta u Rumunjskoj. Gustav Eiffel je 1882. u Iaşiju sagradio Grand hotel Trajan, koji je danas klasiran kao nacionalni spomenik. Kad je sarajevski Univerzitet surađivao sa onim u Iaşiju, moja iskustva sa lica mjesta su bila sumorna. U studentskom gradu najveći dio dana nije bilo vode, a u dućanima, posvuda, samo jogurt. Ručni radovi, prodavani budzašto, bili su prekrasni. Fasade manastira u Bukovini (to je i danas Rumunjska) sa bizantinskim freskama, koje datiraju iz XVI stoljeća, spadaju među najimpresivnije koje sam vidjela. Danas su upisane u Svjetsku kulturnu baštinu UNESCO.

U tom dijelu svijeta, na Sveučilištu Iaşi, Cristian Mungiu je studirao englesku i američku književnost, a nastavio filmsku režiju na Školi za pozorište i film u Bukureštu. Za vrijeme studija je kao asistent redatelja radio na stranim produkcijama snimljenim u Rumunjskoj, kao što je “Kapetan Conan” Bertranda Taverniera (1996) i “Train of Life” (Način života, 1998) Radua Mihăileanua (1958), za kojeg je muziku napisao Goran Bregović. O snimanju ovog filma se može snimiti film, a Cristian Mungiu je učestvovao: Radu Mihăileanu je 1996. italijanskom redatelju i glumcu Robertu Benigniju poslao scenarij i ponudio mu ulogu seoske lude Schloma. Benigni je odbio, ali je uskoro napisao scenarij i režirao film “Život je lijep”. Mihăileanu o tome javno ne raspravlja, ali su novinari pisali i redovito pitali da li je Benignijev film plagijat njegovog “Train of Life”. Mudro je odgovarao da su Benigni i on snimili dva vrlo različita filma. Benignijev film je nagrađen sa tri Oscara, a Mihăileanuov je dobio dvije nagrade na Filmskom festivalu u Veneciji 1998. Mihăileanu je vrlo rano počeo podržavati Mungiua, jer su dijelili sličan pogled na film i sudjelovali u oblikovanju europske kulturne politike. Tako je Mungiu, kao student, počeo raditi na velikim filmovima, a od 1998. je, da bi imao od čega živjeti, snimao reklame.

Njegov prvi dugometražni film “Zapad” (2002), već je bio zapažen na Kanskom festivalu. To je gorka tragikomedija kojom je predstavio razočaranu mladost postkomunističke Rumunjske. Između snova o odlasku, gubitka iluzija i crnog humora, prepliću se sudbine tri lika koji traže bolju budućnost, a sve se odvija u jednom tjednu. Kako kažu profesionalci, redatelj “tačno” slika Rumunjsku 2000-ih, pocijepanu između onih koji su se odlučili za svoju zemlju i onih u čijim očima Zapad djeluje kao jedino pribježište.

Cristian Mungiu je bio vodeća figura novog rumunjskog vala, koji se pojavio početkom 2000-ih, skupa sa redateljima Cristijem Puiuom i Corneliujom Porumboiuom, a koji su bili pod utjecajem Danaca Larsa von Triera i Thomasa Vinterberga, prepoznatljivih po snimanju na lokaciji, izravnom zvuku, ručnoj kameri, bez muzike. Mungiu je rendgenski analizirao postsovjetsku stvarnost, koja je uvijek bila na granici apsurda.

Njegov drugi dugometražni film (prikazan na Sarajevo Film Festivalu) “4 mjeseca, dva tjedna, dva dana”, koji govori o delikatnom problemu prekida trudnoće u Rumunjskoj u vrijeme kraja ere Ceauşescua, u Cannesu je 2007. nagrađen Zlatnom palmom, kad mu je bilo 39 godina, i Nagradom francuskog ministarstva za obrazovanje. Film je izazvao burne polemike u Italiji i u Francuskoj, gdje su instance protiv prekida trudnoće pokušale blokirati edukativno DVD izdanje filma za srednjoškolce.

Mungiu od 2010. u Bukureštu organizira Festival filmova iz Cannesa, preuzimajući njihov program.

Na Kanskom festivalu 2012. osvojio je nagradu za najbolji scenarij za film “Beyond the Hills” (S onu stranu brda, na rumunjskom: După dealuri), a Cosmina Stratan i Cristina Flutur su nagrađene za glumu. Kritičari su se složili da ovaj film predstavlja lezbijsku ljubav u čistilištu religioznog mračnjaštva. Već sljedeće godine, 2013, imenovan je za člana Kanskog žirija, kojim je predsjedavao Steven Spielberg. Njegov peti dugometražni film “Baccalauréat” (Graduation) donio mu je odličje najboljeg redatelja u Cannesa 2016, a govori o ocu koji se upustio u korupciju da bi osigurao budućnost svoje kćerke. 2017. Mungiu je predsjednik žirija 20. Festivala u Shanghaiju, a 2018. je predsjednik filmskog žirija Osmog izdanja Međunarodnog festivala umjetničkih knjiga i filma.

Od ovogodišnje kanske filmske smotre Cristian Mungiu je postao član kluba rijetkih slavnih redatelja koji su dva puta nagrađeni Zlatnom palmom: kao Francis Ford Coppola (1974 i 1979), Ken Loach (2006 i 2016), braća Dardenne (1999 i 2005), Emir Kusturica (1985 i 1995), Shōhei Imamura (1997 i 1984), Bille August (1988 i 1992), Michael Haneke (2009 i 2012) i Ruben Ostlund (2017 i 2022). Njegov film “Fjord” je ponovio uspjeh “4 mjeseca, dva tjedna, dva dana”, i otvorio debate, a na drugu temu. Ovaj put je riječ o autopsiji polarizacije načinā života u jednom selu u današnjoj Norveškoj.

Riječ fjord označava geografski i kulturni simbol Norveške i skandinavskih zemalja, predstavlja sirovu snagu prirode, pomorski identitet i vikinšku povijest, i s druge strane smirenost, čistoću i neizrecivu ljepotu nordijskih krajolika.

U “Fjordu” igraju Sebastian Stan (1982, američki Rumunj, koji je glumio glavnu ulogu, Donalda Trumpa, u filmu “The Apprentice”) i Norvežanka Renate Reinsve (1987, iz filma “Sentimentalna vrijednost”, koji je u Cannesu 2025, dobio Grand Prix). U ovoj storiji redatelj je analitično suprotstavio naročito pobožnu rumunjsku familiju sa petoro djece, koja živi u Norveškoj, i udruženje za zaštitu djece, koje pretenduje da roditelji vrše obiteljsko nasilje nad njima i oduzima im ih. Mungiu navodi da je posvećen borbi “protiv svih vrsta fundamentalizama”, tradicionalnog ili progresivnog: oslikao je priču o slijepoj ulici napuklih i radikaliziranih društava, načetih netrpeljivošću i kulturnim ratovima. Prenio je da ga je inspirirao stvarni događaj, koji je izazvao diplomatski škandal: norveško-poljskom bračnom paru je država oduzela dijete, pa je poljski veleposlanik reagirao tako što je dijete oteo, stavio ga u prtljažnik automobila i tajno ga izveo iz zemlje.

“Fjord” je samo pokazatelj da je fikcija uvijek manje od realnosti i da takve situacije nisu izuzetak: nedavno je u Italiji zabilježen drastičan slučaj britansko-australijskog para, Nathana Trevalliona i Catherine Birmingham, koji od 2021. živi u izolaciji u prirodi u Palmoliju, bez tekuće vode i sanitarija. Kad su renovirali staru kuću, koju su kupili, uništili su kupatilo. Hrane se isključivo onim što nabiru u prirodi. Obitelj se boji piti kloriranu vodu, odbija stanovanje sa polietilenskim cijevima radi odbacivanja petrokemijskih materijala, a odbija i pripajanje na električnu mrežu, jer vjeruje da bi tako bili saučesnici u širenju ozonske rupe. Roditelji su djecu sami obrazovali, jer ne prihvaćaju tradicionalno školovanje.

Nakon trovanja svih petero djece gljivama, slučajnog otkrivanja besvjesnih dječijih tijela i hospitalizacije, sud za maloljetnike u L’Aquili naredio je smještaj djece u ustanovu. Obitelj je izgubila skrbništvo nad njima. Djeca su bila očajna (ne govore italijanski, mada žive na tlu te zemlje barem pet godina), a svi skupa su stekli naziv “šumska familija”. Slučaj je izazvao velike kontroverze u Italiji i stigao i do Bruxellesa. Odluka italijanskog suda je šokirala zagovornike školovanja kod kuće i alternativnog načina života. Sve je preraslo u političko pitanje. Neki političari desnice su osudili pretjerano uplitanje države u privatni život i čak razbili vladajuću koaliciju.

Par je bio odlučio otići zauvijek u Australiju, ali imaju jako starog konja, kojeg ni za što na svijetu ne bi ostavili, a koji ne bi podnio put avionom do daleke, nove nedirnute prirode u zemlji klokana i emua. Suočeni sa izljevom podrške, “šumska familija” je primila brojne donacije, a razmatrano je i preseljenje u prostor bliže civilizaciji, a da istovremeno zadrže svoj naturalistički način života. Prikupljeno je preko 30.000 potpisa podrške obitelji i osude odluke o odvajanju djece od roditelja. Sve je dodatno politizirala Italijanska katolička desnica, vrlo glasno iskazujući svoju predanost roditeljskoj slobodi i pravu na školovanje kod kuće.

Zastupnica Europskog parlamenta Susanna Ceccardi, članica Salvinijeve Sjeverne lige, upitala je za mišljenje europskog povjerenika za pravosuđe, Irca Michaela McGratha, tvrdeći da je odluka italijanskih sudaca prekršila temeljna prava EU, a posebno “pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života”. Povjerenik Micheal McGrath je odgovorio da je u nedostatku europske sudske prakse o ovom pitanju, nadležan isključivo italijanski sud, koji se mora pridržavati načela zaštite najboljih interesa djeteta. Tekući pravni postupak u Italiji se sada mora osloniti na psihijatrijsku procjenu roditelja, a na zahtjev sudije nadležnog za dječija prava.

U filmu “Fjord” rumunjsko-norveški par, Mihai i Lisbet Georgiu, sa njihovo petoro djece, nastanio se u selu pored fjorda u dubokoj Norveškoj. Brzo se povežu sa susjedima i djeca obje obitelji postanu bliska. Nastavnica otkrije modrice na djevojčici Eliji, najstarijem djetetu, što je pokrenulo istragu socijalne službe, a cijela liberalna zajednica se pita kakav je to tradicionalni i vjerski odgoj u kojem rastu ta djeca i imaju li roditelji pravo tako ih odgajati. Film govori i o sudbini djece koja su odvojena od roditelja.

Snimljen je u Norveškoj, a redatelj nas stavlja pred dilemu o kontradikcijama našeg vremena i našim radikaliziranim društvima. “Mislim da je to uloga filma, postaviti pitanja kako smo se našli u takvim situacijama. Uvijek se nadam da se moji filmovi mogu gledati više puta, i za deset, dvadeset godina, da se otkriju elementi jednog vremena. Kao što je rekao Abel Ferrara: Vrijeme je test za film.”

Različite vrijednosti

Ovdje je riječ o različitim vrijednostima, progresističke skupine i tzv. tradicionalne: film nije ni rumunjski ni norveški - govori o sukobima te vrste, koji postoje svugdje u svijetu. Mungiu navodi: “Možemo govoriti o jednoj vrsti hladnog rata, to je jako važno, kao što su svi ratovi, jer je to samo korak prije: ako se ne nađe način približavanja, završiće se pravim ratom. Svi uvijek imaju dojam da su u pravu, ali ako pokušamo živjeti u istom društvu, sa idejom da smo u pravu, oni drugi moraju nestati, kuda ćemo stići? U mojim očima se radi o fundamentalizmima, bez obzira za koje ideje si spreman umrijeti, o ideji, da nikada ne posumnjaš u svoje vrijednosti, pa čak i ako su progresistične. Treba ponekad sumnjati i upitati se. I sresti onog drugog i razgovarati. Inače su dva fundamentalizma u sukobu. S jedne strane je država, a s druge je privatni i vjerski život. To se dešava svugdje, u SAD-u, u Francuskoj, u Italiji, u Mađarskoj. Radi se o naročitoj mržnji između progresističkih i konzervatističkih skupina. Treba razmisliti znamo li zaista šta ljudi u svojoj intimi misle. Jer danas pravimo veliku razliku između onoga što govorimo javno i što kažemo kod kuće.”

U filmu se stalno postavlja pitanje o našim vjerovanjima. Na početku djeluje kao da norveški vokisti imaju pravo, ali kako film napreduje gledatelj se približi i toj doseljeničkoj familiji. Redatelj nije ni na čijoj strani, pokušava predstaviti argumente i jedne i druge strane: “Nije važno šta ja mislim. Ova tema je važna za sve nas. Mora se razmisliti i pokušati naći odgovore.”

Dakle, film “Fjord” Cristiana Mungiua ne može biti aktualniji. Njegov novinarski pristup temama i snimanje dugih kadrova skeniraju društvo, ne namećući stav. Sam kaže da je to “kao u romanu”. Kad mu je uručena Zlatna palma, izjavio je: “Sve nagrade su povezane sa određenim kontekstom. Trebaće 20 godina da se sazna da li je moj film zaista dobar.”

U Cannesu je nakon dodjele Palme izjavio da je u filmu tražio “pogled na kompleksnost stvari koje nam se događaju, važnih, ali koje se dešavaju svakome i svima. Ne ništa izuzetno, nego da uočimo izuzetnost u onome što nam se dešava svaki dan. Jednostavnije je zauzeti stranu istinā, koje su suprotstavljene u filmu. A uvijek kad pišem scenario pokušavam imati balans, ravnotežu, i uvijek ga pišem isponova, da bih pokazao da razumijem pogled onog drugog. Jer vjerujem da komunikacija počinje tako. Možeš li razumjeti s kim razgovaraš i da ima ideje koje nisu tvoje? Ali, to ne znači da nije u pravu, ne nužno. Moraš ga slušati. To nastojim. Kad sam poslao scenario mojim agentima za prodaju, prije finansiranja filma, imao sam jedan mali problem koji mi je jako dobro došao: jedan francuski finansijer, koji je pročitao scenario, me je upitao: ‘Da, da, mnogo nam se sviđa, jako je zanimljivo, ali nije nam jasno, ko je tu loš?’ I rekao sam si da je to jako dobro. Scenario je dobar, jer sam upravo to htio. I na kraju filma, to je važno, treba pronaći tvoje gledište, tvoj pogled građanina na društvo u kojem ti živiš, a ne na film. Film je neka vrsta stimulansa, da odlučiš u šta ti vjeruješ. A ako dijeliš tu tolerantnost, jer svi govorimo o tolerantnosti, kad zaista treba djelovati – sve je mnogo komplikovanije.”

Nouvel Obs je 2017. upitao nekoliko kanskih laureata šta pobjeda u Cannesu mijenja u njihovim životima. Mungiu je napisao duhovit tekst, koji je počinjao ovako: “Nekoliko minuta nakon što sam dobio Zlatnu palmu 2007, rumunjski novinar me je upitao: Jeste li svjesni da je vrhunac vaše karijere sada iza vas?” Meni djeluje, ove 2026, da se Mungiu tek zahuktao.