Čekajući utakmice

Negdje u nekim predratnim novinama, nisam siguran kojim, a i u mom sjećanju, ostao je zapis Abdulaha Sidrana o fudbalu. Bila su vremena kada su se uz profesiju nogometaš počele vezati astronomske cifre, pa je bilo riječi o nekom mladom koji će za potpis ugovora dobiti toliko i toliko, a enormno puno para.

Malo šeretski, kako je on to oduvijek umio, poziva Sidran za svjedoka tada živog urednika Adila Hajrića “zna Adil, eno ga živ, kako se u mene tada kroz prozor ulazilo u podstanarski stan”. Sidran bio već uvaženi pjesnik, scenarista i pisac, ali, kako je i sam rekao, “od pisanja se ne može živjeti, od pisanja se umire”.

A kako smo i on i ja djeca kodirana izraženim osjećajem za socijalnu pravdu, Sidran je s pravom oštricu kritike usmjerio ka društvenom vrednovanju ljudskih poslova i aktivnosti u kojim šutanje i dribling bivaju nemjerljivo bolje ocijenjeni na ljestvici materijalnih nagrada. Utjehu za pjesnike složio je u satirični stih “Krklec”:

Baš su čudna neka vremena, reče pjesnik pripalivši lulicu

Dok si živ, ne daju ti stan, a kad umreš, dobiješ cijelu ulicu.

Tako je to, uglavnom, mada ima, ima i Picassa koji za života ostvare karijeru popločanu ne samo insignijama i priznanjima, nego i raznim materijalnim dobrinama.

Ali, vratimo se fudbalu, tom najrasprostranjenijem virusu, koji burka hormone na pandemijskoj razini i dovodi milijune ljudskih bića do stanja nekad euforije, a nekad dubokih razočarenja. Sve ovisi o rezultatu.

Nisam nikada ni nosio, a kamoli se zamotavao u bilo koju klupsku ili reprezentativnu zastavu, ali sam znao itekako srčano navijati. Urličući, grleći se sa svojim istomišljenicima, ili pak izlaziti sa stadiona k’o popišan. Sve zavisilo o rezultatu.

A zrnce opreza prema navijačkoj želji i nadi usadilo mi se u dušu nakon jedne davne utakmice. Igrala Jugoslavija protiv Engleske, bile kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, godina 1987, selektor Ivica Osim. Englezi k’o Englezi, kolijevka fudbala, uvijek visoko kotirali, ali imali smo s njima mitsku utakmicu iz Italije, poredili su nas sa Davidom, a oni bili Golijat. I pobijedili ih 1:0, gol zabio Džajić. Tada je Osim bio igrač, čarobnjak od koga smo uvijek i puno očekivali i uglavnom još i više dobivali. A sad selektor. Voljeli ga i u jednoj i u drugoj ulozi. Naravno, mi koji smo ga voljeli.

Stvorila se, kako i priliči takvim utakmicama, euforija u narodu, novine podgrijavale i onako vruću atmosferu i... čekala se ta utakmica.

Danima se spremali, kako ko, za tu utakmicu. Čečo, Okuka i ja prihvatili Iskinu ponudu da u njegovom stanu na Grbavici gledamo TV prenos.

I kao što priliči takvom događaju, dogovarali šta će se jesti, šta piti. Isko volio vino i špricere, a mi rakiju šljivu. Kupili, ohladili. Za mezu, opet svakom po volji, pa bilo i sira i pršute, i paradajza i ćevapa, ma nema čega nije bilo, stol se prolamao od dobrota. Niko nije, a ko će kad navijaš, razmišljao o porazu. Nego se uhvatili prognoza, pobjeda, samo pobjeda i još se drznuli da pogađamo ko će od naših zabiti golove.

“Joooj, šta ćemo im uraditi!”

Smjestili se mi tako, posjedali u Iskinom prostranom stanu, došli nešto ranije, taman da jednom ili dva puta nazdravimo, prije negoli će na ekranu odsvirati himne.

I... evo utakmice. Nismo stigli ni jednom ni da sudiji pomenemo majku, a Englezi povedoše. Ušutiše nas. Ne prođe malo, oni opet gol. Do poluvremena utrpaše nam četiri. Niti nam se više pije, niti nam se sjedi.

“Haj’mo”, predloži Čečo.

Ostavismo onaj stol prepun svega i izađosmo ono kako rekoh - k’o popišani.

Gdje sad, s kim sad utjehu potražiti?

A drži nas snaga mladalačkog prijateljstva, nećemo da se rastajemo. Tuga se lakše konzumira kad si u društvu.

“Hoćemo li na muziku na Jekovac?”, pade prvi prijedlog.

Nije nam do pjesme.

“Haj’mo mi u Vatrogasnu, kod Safeta.” I onda složno uz Bistrik.

Hvala bogu da smo imali Vatrogasnu. Boljeg terapeutskog kutka za nas tada nije bilo u gradu.

Tamo sjede standardni gosti, šeretlucima skloni: Sirćo, Gajne, Beca, Enko... Njima daj samo pjesme i zajebancije.

Brzo nam konobar Dragan napuni stol, opet isto - Isko vino i špricere, mi rakiju šljivu. Zapjevaše u dvoboju, jedan pa drugi Gajne i Beca, piće razblaži još više našu tugu i predadosmo se dertu i meraku.

A ostalo mi od tada... vazda kad se spremam za neku važnu utakmicu, ispunjen željom, vjerom i nadom da će moji pobijediti, javi se odnekud ona slika iz Iskinog stana. U vidu lekcije, sumnje i nekakve pripremljenosti i na poraz.

I tako nekako uz pobjede i poraze, uz slavlja i razočarenja protiču naši životi.

Ljepota je u tome da utakmice traju. I uvijek nose novu nadu.

Sa željom i vjerom u naše mladiće, do pobjeda na predstojećem Svjetskom prvenstvu!

I sad da se vratim početku ove priče. Ko to još može toliku količinu euforije i radosti donijeti jednoj naciji kao fudbaleri? Niko. E, pa onda oni zbog toga i zaslužuju one nagrade.

A da je previše - previše je. I da je nepravedno - nepravedno je. Ali svijet počiva i na nepravdama. Kad bih ih počeo nabrajati, ne bi bilo kraja ovoj priči.