ČITANJE (U)SEBI: Klub stereo uspomena

”Sever-severozapad”, Željko Mitić, PPM Enklava, 2026.

Postoje pjesničke knjige koje jednostavnošću svojih stihova razoružaju čitaoca već na samom početku. Odnosno, usklade se sa našim svakodnevnim protokom, ne tako što ga narušavaju, već se oko njega oblažu blagom skramom melanholije koja nas pomjeri iz udobnosti, a opet nas drži u okvirima zamislivog i poznatog. Spremnost da se jezik destiluje do one tačke kada izgleda sasvim običan, svakodnevan, van svakog skrivanja iza metafora i zakrabuljenih stilskih konstrukcija, predstavlja možda i najsnažniju tačku poetskog izraza, jer upravo u onome što se čini tako običnim nalazi se puni potencijal da se saopšti ono što dubinski pogađa i potiče nas da se zapitamo gdje smo to stigli, od čega smo sačinjeni i ima li išta oko nas u ovoj egzistenciji bilo kakav smisao.

Svođenje računa

Takva poezija postiže onaj nužni napon vremenske i prostorne niti, koji nas ne maltretira, ne tjera nas da se bavimo moždanom gimnastikom da bismo razumjeli, već kadriranjem u dugim frejmovima bez nasilnih rezova saopštava jedan susret sa životom koji rafiniranošću svoje osnovne emocije svodi račune sa svim nemirima. Oni nisu odsutni, ali je ta primarna utišanost kod ovakvog pjevanja to što ostavlja najsnažnije dojmove, pretvarajući nemire u odraz u ogledalu koji iz svoje dubine progovara oslobođeno. Upravo tišina, prostori između margina, procjepi i mala pomjeranja, postaju ono najglasnije što dopire do drugog. Oni jesu pružena ruka ka drugom.

Knjiga poezije “Sever-severozapad” pjesnika Željka Mitića upravo spada u red takvih književnih ostvarenja. Bez bilo kakve pretencioznosti, ovaj nas autor suočava sa čistim protokom života, uz sve njegove neravnine i grubosti, a opet dovoljno oneobičeno da ne osjećamo banalizirajuće prepričavanje onoga što i sami možemo vidjeti. Mitić svoju knjigu ispisuje mirnom rukom, sa istinskom sviješću da je sve već završeno, uz pomirenost koja nam svjedoči da se sve već desilo, te da je preostalo jedino da se u jeziku pokuša zadržati neka zraka onoga što je bilo. I to jeste suštinska preokupacija ove knjige, kako u trenutku, koji već u svom prvotnom obliku postaje ono prošlo, uhvatiti bar krhotine toga što nas je činilo živima.

Jer u tim krnjatcima se nalazi kristalisana suština, u tih nekoliko slika, koje obilježavaju jedan pređeni put kao međaši, može se sagledati sav rasap ljudskog u nama, koje se muči, koje traži izlaz, pada, diže se, nastojeći osmisliti za sebe bar neki trenutak mira. “Sever-severozapad” je u tom smislu knjiga sa jasno određenim koordinatima, koncepcijski zaokružena kroz dva velika ciklusa, sa prologom i epilogom, koji stoje kao opozitne pozicije onoga što je sanjano i onoga što se samom nepredvidivošću postojanja iznevjerava. Bez bilo kakve prilike za stalnost, ova knjiga dolazi kao sjenčenje poraza, ali ne kao neka puka rezignacija nad težinama, već kao pomirenost koja nam u svojim zakrivljenjima nudi mogućnost suočavanja. Pravo na to da se diše, da se uprkos svemu pokuša uspostaviti, ma koliko to bilo iluzorno, neka kontrola nad onim što je preživljeno. Sve sem toga je pustoš, iznevjeravanje onoga što moglo je biti, ali se nije ostvarilo, izmaklo je. Međutim, Mitić ni u kom pogledu ne lamentira nad usudom, ovaj pjesnik neprestano traži načina da razumije sebe, da pojmi ono što je dovelo do velikog pada, do procjepa koji je stijesnio ono moguće.

Uvodna pjesma “Neonska nesanica” slika nam jednu odluku, trenutak da se iz onog matičnog uzemljenja iskorijeni, da se ode, napusti onaj prostor bivanja koji zaglušuje, koji je iznevjerio jedno nadanje. Dakle, posrijedi je, nama tako poznata, poraženost niza generacija, koje nisu mogle izdržati zatamnjenje devedesetih, a potom i mučne tranzicijske tlapnje, koje su stvarale osjećaj nemoći i obezvrijeđenosti. Bio je potreban/samo trenutak/između dva treptaja/neonske reklame/pod našim prozorom/da izgovoriš/ono što smo/oboje već znali/; da ova zemlja/više nikada/neće biti naša./; Sve što nam je pružila/svelo se/na dve mogućnosti/; da pucamo sebi/u glavu/pištoljem na vodu/; ili odemo što pre/; i ostavimo je/zaglavljenu u snu/o zlatnom dobu/koje uskoro dolazi./; (…)

Ipak, pjesnik Mitić ne ide za onim ustaljenim šablonom tako čestog emigrantskog iskustva kod nas. Umjesto opštih mjesta odlazaka u stranstvovanje on nam isporučuje stihove koji svjedoče o jednom univerzalnom momentu samoće. Koja jeste možda uzrokovana okvirom u kojem se biva, ali njime nije određen. Samoća dolazi kao trenutak sudaranja sa sobom i onima koje volimo. U pjesmi “Matura” taj dojam se dodatno produbljuje: (…) Nikada nisam otišao/na svoje matursko veče/jer ga nisam ni imao/prespavao sam ga/kao i većinu dosadnih stvari/; u iščekivanju/pravog uzbuđenja/i sveta koji će se/sam od sebe/promeniti. Da bismo u pjesmi “Pakao je za heroje” imali još direktniji stav o tome što jesu bili stvarni razlozi da se otisne u svijet dalekog sjevera, u nepoznato u kojem ništa nije izvjesno: (…) Danas/posle svega/jasno je/da nismo uspeli/ali bar smo sačuvali glave./; Makar onoliko/koliko je to bilo moguće/dok su nam najbolje godine/prolazile/; kao vi-aj-pi zvanicama/svih prošlih ratova./;

Već pred sami kraj prvog ciklusa knjige “Sever-severozapad” jasno nam je nagoviješteno da je ljubav onaj element koji primarno ovdje osamljuje. Krhkost ljubavnih korelacija čini nas jednako samima ma gdje se fizički nalazili. Ta potraga za istinskim pripadanjem, to pitanje srca, koje ide za nama ma gdje bili. Otuda, u pjesmi “Poslednji tabu” pjesnik Mitić daje stvarne razloge strahovanja, suočava nas sa onim tako razumljivim odsustvom u trenutku kada je sve što nas čini stabilnom građevinom prisustvo onog drugog voljenog: Gledaj da me ne zaboraviš/u krevetu/s cevčicom što viri iz grla./Na hirurškom stolu/otvorene utrobe/priključenog na kablove/i sve one aparate./; Ili u fotelji/dok pratim/popodnevni TV program/star/usamljen/zaključan./; Postaraj se da sve bude brzo/kao što smo živeli/dok smo goreli/kao novogodišnje prskalice:/; Prvo vatra-varnice-žar, pa pepeo/i samo malo dima na kraju/koliko da/ostane miris/za nama/kada se ugasimo./;

Nepromijenjena optika

Sve navedeno proteže se i na drugi ciklus ove knjige. Lirski subjekt je sada distanciran od one zemlje gdje je “zlatno doba koje uskoro dolazi” postalo višedecenijska iluzija o boljem sutra. Ali njegova optika ostaje nepromijenjena. Dakle, nije dovoljno udaljiti se, sve ono što nas oblikuje nosimo sa sobom, ono je utisnuto u nas. Pjesma “Tuđine” to ovako prikazuje: Slika je zatitrala/a stomak se blago stegnuo/kad sam promenio/naziv kontakta/u imeniku svog telefona./; Više ne stoji nikakva/prisna odrednica/već prosto i formalno/tvoje ime i prezime/kao da si poznanik/poslovni saradnik/ili drug iz osnovne škole./; S nekima od njih/čak i više razgovaram/više puta godišnje se viđam/više vodim ljubav/nego s tobom./; Jasno je, dakle, da samoća koja se nameće kao dominantna kategorija ove poezije potiče iz onog unutrašnjeg suočenja, ono jeste nepromjenivo osjećanje koje slijedi kao teret iz koga je nužno izaći.

Mitić pak nije pjesnik beznadežnosti, u malim proplamsajima u knjizi “Sever-severozapad” zrcali se želja za nadom, za preoblikovanjem iskustva koje je ostavilo rane. Stoga u pjesmi “Ovo nije zemlja za samce” imamo možda ključne stihove koji nam otkrivaju ono žuđeno, otvarajući put kojim se može ići: Nije ovo zemlja za samce/gradovi su ostrva/klima je surova/lokalci su licemeri/doseljenici nužno zlo./; Zato zasnuj porodicu/ovog puta razboritije./Nema veće greške od ponovljene/ni bolje žene od druge žene./Nikad nisi previše star za rokenrol/svi mogu da budu/zvezde pred ogledalom/svako mesto je nenastanjivo/ako si se unapred predao./; Da bismo u završnoj pjesmi “Soba 316” došli do epiloga, koji pokazuje da nema bijega od sebe, da je ona stvarna bitka zapravo određena našim unutarnjim demonima.

“Sever-severozapad” Željka Mitića zrela je pjesnička knjiga, u kojoj nas autor vodi kroz jedno putovanje beskompromisnog sagledavanja vlastitih posrtanja, ona nije ni u kom smislu sentimentalna bolećivost, već nastojanje da se u opštem haosu sačuva nešto od autentične ljudskosti, padova, poraza i blagih proplamsaja svjetlosti. Drugim riječima, Mitić ispisuje dirljivu knjigu o čovjeku raspolućenom na dva svoja života, od kojih ni jedan nije udoban, ali ih se ne želi odreći. Jer su njegovi, jer je njima sačinjen.