Priča o čovjeku koji već 40 godina arhivira dušu Banje Luke

Postoje ljudi koji fotografijom bilježe događaje, a postoje i oni koji njome spašavaju vrijeme od zaborava. Slobodan Rašić Bobara pripada ovoj drugoj vrsti. Već više od četiri decenije banjalučki fotograf, dokumentarista i hroničar kulturne historije grada na Vrbasu strpljivo prikuplja tragove prošlosti, svjestan da identitet jednog grada ne čine samo njegove ulice, mostovi i zgrade, nego i ljudi, njihove priče, fotografije, novine i sjećanja.

Njegov rad odavno je prerastao okvire fotografije. Postao je svojevrsni arhivar kolektivnog pamćenja Banje Luke. Kroz brojne izložbe i dokumentarne projekte vraća u javni prostor teme koje su oblikovale grad – od rijeke Vrbasa i dajak čamca, preko nekadašnjeg industrijskog giganta Incela, pa sve do omladinske štampe, koja je decenijama predstavljala jedan od najvažnijih prostora javnog djelovanja mladih ljudi.

Glas mladih generacija

Zbog toga nije iznenađenje što je posljednja izložba “Omladinske novine u Banjaluci 1955–1991”, otvorena krajem maja u Domu omladine, izazvala veliko interesovanje javnosti. Na prvi pogled riječ je o dokumentarnoj postavci posvećenoj istoriji omladinske štampe. Međutim, iza naslovnica, fotografija, novinskih tekstova i arhivske građe krije se mnogo šira priča – priča o gradu, generaciji i vremenu u kojem se vjerovalo da pisana riječ može mijenjati društvo.

Rašić kaže da je ideja izložbe nastala iz želje da se sačuva sjećanje na vrijeme kada su omladinski listovi imali važnu društvenu i kulturnu ulogu.

- Riječ je o svojevrsnom vremeplovu kojim se putuje u doba kad je olovka pisala srcem, kaže autor, podsjećajući da su upravo kroz omladinsku štampu prve korake napravili brojni kasnije afirmisani novinari, književnici i umjetnici. “Od Omera Berbera, koji je bio ilustrator Mladog Krajišnika, Nasihe Kapidžić, koja je objavljivala svoje pjesme, pa do brojnih drugih autora, omladinske novine bile su rasadnik talenata i mjesto gdje su mladi dobijali priliku da javno iskažu svoju kreativnost”, ističe Bobara.

Slobodan Rašić Bobara

Dok posjetilac prolazi između izloženih panoa, pred njim se ne otvaraju samo požutjele stranice starih novina. Otvara se istorija Banje Luke ispričana glasovima mladih ljudi, koji su kroz omladinske listove pokušavali razumjeti svijet oko sebe i aktivno učestvovati u njegovom oblikovanju.

U tom vremenu omladinska štampa nije bila tek medijski dodatak zvaničnim glasilima. Ona je predstavljala prostor slobodnije misli, kreativnosti i kritičkog promišljanja društva. Kroz njene redakcije stasavale su generacije novinara, književnika, umjetnika i intelektualaca. Za mnoge od njih upravo su školski i omladinski listovi bili prvo mjesto na kojem su objavili svoj prvi tekst, pjesmu ili ilustraciju.

Gimnazija kao rasadnik

Novinar i publicista Erduan Katana podsjeća da se razvoj omladinske štampe u Banjoj Luci odvijao paralelno sa obnovom kulturnog i obrazovnog života nakon Drugog svjetskog rata. Posebnu ulogu u tome imala je Banjalučka gimnazija, koja je decenijama predstavljala rasadnik mladih novinara, književnika i kulturnih radnika. Upravo tu svoje prve novinarske korake napravio je i Vlado Dijak, jedan od najpoznatijih banjalučkih autora, kojeg su savremenici često upoređivali sa Brankom Ćopićem, zbog topline i duha njegovog pisanja.

Najveći procvat omladinska štampa doživjela je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. U gradu sa relativno ograničenim medijskim prostorom, omladinski listovi postali su alternativa zvaničnim medijima i mjesto na kojem su mladi mogli slobodnije govoriti o svojim problemima, interesovanjima i pogledima na društvo. Pored tadašnjeg lokalnog lista Glas, omladinska štampa nudila je sadržaje bliže svakodnevici mladih – od kulture i muzike do obrazovanja i društvenih tema.

“Omladinske novine su i tada, na neki način, bile korak ispred. Imale su stripove, teme iz kulture, muzike i svakodnevnog života. Nisu bile usmjerene samo na tadašnje omladinske organizacije. To je bio prostor u kojem su mladi mogli govoriti o stvarima koje su ih zanimale i koje su smatrali važnim”, prisjeća se Bobara.

Na izložbi svoje mjesto nalaze Mladi Krajišnik, LOK, Orfej, Osmoškolac, Pozitron, Ekos, Svijet mladih i brojni drugi listovi, koji danas predstavljaju dragocjena svjedočanstva jednog vremena. Njihove naslovnice govore o društvenim promjenama, kulturnim trendovima, obrazovanju, umjetnosti i ambicijama mladih generacija, koje su odrastale u tadašnjoj Jugoslaviji.

Slobodnije novinarstvo

Kroz te novine prošla je čitava plejada ljudi koji će kasnije obilježiti kulturni i javni život Bosne i Hercegovine. Među njima su književnici, umjetnici i intelektualci, čija su prva iskustva javnog izražavanja vezana upravo za omladinsku štampu. Bobara posebno ističe da su upravo u tim listovima prve radove objavljivali brojni kasnije poznati autori, među njima Nasiha Kapidžić i Omer Berber, potvrđujući da je omladinska štampa bila rasadnik talenata i prostor stvaranja kulturne scene.

Posebno mjesto u ovoj priči zauzima omladinski list Prelom, simbol slobodnijeg i hrabrijeg novinarstva u Banjoj Luci, krajem osamdesetih godina. Za njega ta tema ima i ličnu dimenziju – bio je dio redakcije lista koji je između 1988. i 1990. godine objavio deset brojeva i stekao reputaciju jednog od najuticajnijih omladinskih glasila u Bosni i Hercegovini.

Orfej, 1976./SLOBODAN RAŠIĆ BOBARA

Prelom je nastao u vrijeme velikih društvenih promjena. Mladi novinari i urednici otvarali su teme demokratije, slobode govora i društvenih reformi, često izazivajući reakcije političkih struktura. U gradu na Vrbasu list je predstavljao rijedak prostor u kojem su se mogli čuti drugačiji glasovi i kritički pogledi na stvarnost.

Omladinska štampa tog vremena bila je mnogo više od novinarstva. Predstavljala je svojevrsni društveni pokret. Prije interneta i društvenih mreža, omladinski listovi bili su mjesto na kojem su mladi učili kako se argumentuje stav, postavlja pitanje i javno govori o problemima zajednice. Kroz njihove redakcije prolazile su generacije koje će kasnije oblikovati kulturni, novinarski i društveni život zemlje.

Zbog toga stare naslovnice, koje danas izlaže Bobara, nisu samo muzejski eksponati. One su dokumenti jednog društva koje je vjerovalo da mladi imaju pravo i obavezu učestvovati u javnom životu.

Svaka njegova izložba zapravo je borba protiv zaborava. U gradu koji je prošao kroz duboke političke, društvene i demografske promjene, mnoge priče ostale su bez svojih hroničara. Fabrike koje su nekada određivale ritam života danas postoje samo u sjećanjima, redakcije su ugašene, a generacije koje su ih stvarale polako odlaze.

Arhiviranje za njega nije puko skupljanje fotografija i novina. Ono je pokušaj da se sačuva kontinuitet sjećanja. Bez tog kontinuiteta gradovi postaju mjesta bez biografije – ostaju zgrade, ali nestaju priče, ostaju ulice, ali se zaboravljaju ljudi.

Fotografija kao svjedočanstvo

Njegov rad zato prevazilazi fotografiju. On postavlja pitanje šta pamtimo, šta zaboravljamo i kakvu sliku o sebi ostavljamo budućim generacijama.

Kada govori o starim novinama, on zapravo ne govori o papiru. Govori o ljudima. O generacijama koje su vjerovale da se društvo može mijenjati riječima, idejama i javnim dijalogom. Zato njegove izložbe nisu nostalgični pogled unazad, nego podsjetnik da svako društvo koje izgubi pamćenje rizikuje da izgubi i razumijevanje vlastite sadašnjosti.

U tom smislu, Slobodan Rašić Bobara danas radi mnogo više od fotografskog posla. On čuva biografiju jednog grada. A malo je poslova koji su dugoročno važniji od toga.