Iz ateljea Irfana Hoze

Najintimniji prostor umjetnika je okruženje u kojem stvara – atelje. Kada umjetnik izlaže javnosti prikaze iz svog ateljea, on posmatrača poziva da zaviri u njegovo najbliže i najprisnije okruženje. Prikazima iz ateljea umjetnik posmatrača poziva na čašicu razgovora u kojem predmeti govore bliskim ozračjem trajnosti.

Toplo i blisko

Irfan Hozo, utemeljeni crtač, sa istančanim osjećajem za tonalitet boje, u svom umjetničkom opusu dugom preko četrdeset godina, pokazao je publici i likovnoj kritici da sve može i da sve zna. Također, pokazao je i ogromnu lojalnost ličnom likovnom izrazu, ali i gradu iz kojeg je potekao. On je primjer umijeća, kojeg je antički svijet nazivao ars techne, brižljivo izgrađivanog čitav jedan radni vijek. Mrtve prirode, izvedene tehnikom bakropisa i akvatinte, ulja na drvetu i platnu, konkretizovane u realnom prostoru umjetnikovog ateljea – prisnije su čovjeku nego ikada ranije. Intimizam mrtvih priroda Irfana Hoze “Iz ateljea”, nastalih od 2023. do 2026. godine možemo porediti samo sa intimističkim ozračjem i ličnom brigom, sa kojima je slikao ratom razrušenu sarajevsku Vijećnicu. U ovom ciklusu, u kojem je primjetno umjetnikovo povlačenje u sebe zarad analitičkog fokusa u kontemplaciji sa linijom, Irfan Hozo nam se još jednom otkriva kao vrstan crtač. Kao što je Svetlana Rakić, već sada davne 1983. godine na samom početku umjetnikove karijere povodom izložbe u Galeriji Grafike Energoinvesta, primijetila da “crteži polaze od realnog i objektivnog posmatranja čvrsto organizovane kompozicije”. Predmeti svakodnevnice, koje Irfan Hozo prikazuje u svojim recentnim mrtvim prirodama, ne gube ništa od svoje produhovljenosti postavljanjem kompozicije na stol kao na pijedestal. Oni su prosječnom posmatraču bliski, topli i nostalgični; cizelirane savatli ćase izvedene samouvjerenim rezovima, nježne obline voćki, flaša i mandoline, naborane teksture tkanine i ljuske oraha.

Radovi Irfana Hoze/

Sve nam je znano, toplo, blisko i obraća nam se kao lični simbol neke nedokučive sjete, čežnje i nostalgije. Svojevrsni umjetnikovi autocitati, kada je u pitanju žanr mrtve prirode su naslovnice Oslobođenja, orasi i crtačko kolažiranje podloge motivima hartije, kartona i praznim ramovima. Neizostavno je, dotičući se kvaliteta pojedinih grafika koje se nalaze pred nama, istaći tri bakropisna lista po kojima je izložba i dobila ime. Za njih je Irfanu Hozi međunarodni žiri u okviru ovogodišnje (2026) Šestoaprilske izložbe Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine u Collegiumu Artisticumu dodijelio Grand Prix nagradu za likovnu umjetnost. Jedna od tri grafike vertikalnog formata piramidalna je kompozicija, koja počiva na drvenoj stolici, vješto prikrivenoj slojevima tkanine, kartona i novina. U fokalnom žarištu je naslovnica Oslobođenja (1) koja stoji u paraleli sa prednjim bridom sjedalnog dijela stolice i metalna savatli ćasa puna narova. Pogled nam sa fokalne tačke raste preko bijele tkanine i završava se sa vrhom vrata mandoline. Ovdje je pozadina lišena dubine prostora. Mada u donjem dijelu slike vidimo sjenu nogara stolice, dubina se gubi prema lijevom uglu, gdje se naziru konture naličja slika u ateljeu, kaširani i odštampani kartoni koji se protežu širinom čitave pozadine. Iako je grafički crtež primarni nosilac značenja i vrijednosti, Irfan Hozo ne odustaje od boje. Nježni i sjetni topli tonovi smeđe i oker, uvedeni u grafičke ploče tehnikom akvatinte, pridonose patiniranom izgledu koji nosi ozračje trajnosti.

Radovi Irfana Hoze/

Svi likovni kritičari koji su pratili Irfana Hozu kroz njegovo sazrijevanje u zadnjih četrdeset godina, od dr. Ibrahima Krzovića, Azre Begić, gospodina Vefika Hadžismajlovića, Svetlane Rakić, Ivane Udovičić i drugih, isticali su da umjetnik ne izlazi iz domena realističnog slikarstva. I zaista, on nam nije poznat po eskapizmima u eksperimentalno, toliko čestim i dragim mnogim umjetnicima. Crtački i slikarski realizam, kojim Irfan Hozo suvereno vlada, omogućava trajnost i odanost samom sebi. Odabrani realizam umjetniku ne uskraćuje da motivi pisma, krušaka, oraha budu produžetak njegove najdublje nutrine i htijenja. Ako analiziramo još jedan umjetnički otisak bakropisnog lista iz nagrađenog triptiha “Iz ateljea”, vidjet ćemo da umjetnik glavni motiv tretira krajnje realistično: jutana vreća iz koje sipaju orasi. Oko centralnog motiva su, u njemu svojstvenom stilu, crtežom iskolažirani odštampani i prazni kartoni, vertikalni ramovi slika, koji pozadinu grafike čine krajnje plošnom. Na ovom primjeru kontradiktorni su realističan pristup teksturi oraha i jutane vreće, sa plošnom pozadinom koju čine usložnjeni iskolažirani vertikalni i kvadratni formati. Jedino što povezuje glavni motiv i pozadinu, iluziju stvarnosti i svojevrsnu vertikalnu plošnu perspektivu u pozadini je bijela tkanina. Jedan detalj narušava iluziju realističnog tretmana grafičkog crteža – orah koji se otrgnuo sa donjeg ruba odštampane grafike u bjelinu papira. Ovaj orah kao da nas podsjeća da je umjetnost, koliko god u ovom slučaju realistična bila, iluzija stvarnosti. Orah koji lebdi na bjelini papira je i svojevrsna reminiscencija na rane godine umjetnikovog stvaralaštva.

Slikarski hedonizam

Zasebnu cjelinu na ovoj izložbi Irfana Hoze čine tri uljane slike na drvenim podlogama: poklopcima drvenih kutija i starim drvenim vratima. Umjetnik sa krajnim verizmom oslikava tipični ali i atipični slikarski alat: razne slikarske četke i četkice, slikarske nožiće i špahtle, dlijeta, olovke, šrafciger, kliješta, skalpele i trake, grafički valjak, rukavice, testeru, makaze, pa čak i klupko špage. I ovdje je svoje mjesto našao jedan orah. Poklopac drvene kutije, koja je umjetniku sigurno koristila za čuvanje slikarskog materijala, trodimenzionalna je podloga za slikane motive. Umjetnik nas poziva da zavirimo u njegov raznovrsni slikarski pribor, kao da želi da nam kaže da su za umijeće umjetnosti, osim kista i boje, neophodni mnogi drugi alati i vještine. Iako se na prvu ne možemo otrgnuti od asocijacije na kutije Edina Numankadića i Alme Suljević, u odnosu na ove asemblaže uspomena, oslikani poklopci drvenih kutija Irfana Hoze čisti su slikarski hedonizam u sasvim banalnom motivu kakav alat može biti.

Radovi Irfana Hoze/

Uvidom u recentna djela sa izložbe u Galeriji Općine Novi Grad, evidentno je da se Irfan Hozo u posljednjim godinama svoga rada posvetio grafici. Meni je drago da jeste, jer u ovom mediju umjetnosti njegova crtačka virtuoznost, kvalitete strpljenja i mirna ruka maksimalno dolaze do izražaja. Irfan Hozo, koji je svojevrsni sinonim trajanja na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni, još uvijek može i treba da iznjedri u godinama koje dolaze.

(1) Već sam pomenula da je naslovnica Oslobođenja svojevrsni autocitat Irfana Hoze koji se javlja u vremenu rata 1992 - 1995. u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme, naslovnice Oslobođenja sa signifikantnim naslovima nosile su funkciju društveno-političkog kontekstualiziranja umjetničkog djela. Ovaj put to nije slučaj. Ne uspijevamo iščitati naslove dnevne štampe, samo njihovo ime: Oslobođenje.