Zaljubljeni rječnik o Palestini

Autor “Novog zaljubljenog rječnika Palestine” je Elias Sanbar (1947), rođen u Haifi (ili Jaffi), danas je to u Izraelu, palestinski povjesničar, pjesnik, esejista i prevoditelj 14 knjiga Mahmouda Darwicha. Bio je veleposlanik Palestine u UNESCO-u od 2006. do 2021. Njegovi roditelji su kršćani: majka je Libanonka, a otac Palestinac. Kad mu je bilo 15 mjeseci, familija je, nakon proglašenja Države Izrael, odselila u Libanon. Sa 19 godina je nastavio studije u Parisu. Predavao je međunarodno pravo na Sveučilištu Paris VII, u Libanonu i na Princetonu, u SAD-u.

Jedinstveni humor

Prvo izdanje “Zaljubljenog rječnika o Palestini” Elias Sanbar je objavio 2010. Tekst nudi osobni i znanstveni prikaz u obliku rječnika, istražujući povijest, kulturu i svakodnevni život palestinskog naroda. Palestina je predstavljena kroz abecednim redom poredana sjećanja povjesničara, koji ju je učinio središtem svog života u egzilu.

Polazišna tačka, pod slovom N je tu da predstavi Nakbu, izvornu katastrofu palestinskog iskorenjivanja; od dječjih uspomena do znanstvenih bilješki o historiografiji ili krajoliku, čini temeljnu nit koja se provlači kroz cijelo djelo.

Elias Sanbar je 2025. objavio knjigu “Palestina objašnjena svima”, sažetak od samo 80-ak strana (ovisno od izdavača), predstavljen u obliku pitanja i odgovora o izraelsko-palestinskom sukobu.

Izdanje “Novog zaljubljenog rječnika o Palestini” objavljeno je aprila 2026. Ovaj Rječnik je, poput stetoskopa, kronika koja nastoji ispričati storiju o zemlji “koja možda nikada nije postojala, ili o državi koja još ne postoji”, ispreplićući kolektivnu tragediju s osobnim iskustvima. Zanimljivo je da je objavljen skupa sa “Zaljubljenim rječnikom o Izraelu”, čiji je autor Elie Barnavi: istovremeno predstavljaju demarš, poziv na dijalog. Barnavi (1946), rođen u Bukureštu, izraelski je povjesničar, kolumnista i diplomata, profesor emeritus moderne zapadne povijesti na Sveučilištu u Tel Avivu, osnivač i znanstveni savjetnik Muzeja Europe u Bruxellesu. Na pitanje da li su autori mogli objaviti tekst u jednoj istoj knjizi, Sanbar kaže da se njihova tumačenja još uvijek toliko razlikuju da je to za sada nemoguće.

Pored svega što se u Rječniku o Palestini očekuje, nekoliko termina je naročito privuklo moju pozornost. Jedan od objašnjenih pojmova je “rivijera, carstvo iluzija i nebodera”, a uvod u ovaj termin je tekst Margaret Atwood iz aprila 2025: “Što reći o Sjedinjenim Američkim Državama i njihovoj krajnje desnoj MAGA revoluciji, a da to ne bude bajata vijest već deset minuta kasnije? Trenutak nepažnje i novi događaj odmah gura zapanjujuću vijest od jučer u drugi plan.” “Koje bi ime bolje bilo za ovaj projekt, od ‘rivijere’ – čarobne riječi za sjajne poslove za svakog agenta za nekretnine na planeti, a osobito za najistaknutijeg među njima, sada na čelu prve i najmoćnije agencije: Amerike.”

U ljeto 2025. Trumpova administracija objavljuje da se sa “međunarodnim partnerima razmatra plan, za izgradnju, na ruševinama Gaze, Rivijere Srednjeg Istoka pod američkom kontrolom, a da se Palestincima plati da odu. Plan predviđa da enklavu preuzme kuratela od povjerenja pod vodstvom i upravom SAD-a, koja bi Gazu pretvorila u blistavo turističko odmaralište i središte visoke tehnologije”. U vrijeme predsjedničke kampanje 2024. Donald Trump je već najavio da će brzo okončati rat. Dva dana nakon preuzimanja dužnosti, izjavio je: “Gledao sam fotografije Gaze. To je mjesto masovnog uništenja. Mora se obnoviti, ali drugačije. Mjesto je fenomenalno, uz more, najbolja klima. Tamo je sve dobro. Tamo možete raditi divne stvari. Pod upravom SAD-a, prvi put ćete imati stabilnost. A Palestinci ili ljudi koji danas tamo žive živjet će predivno drugdje... Koncept uključuje depopulaciju i obnovu prekrasne Gaze, koju će naseliti narodi svijeta…” Dva tjedna kasnije, na konferenciji za štampu, Trump je rekao: “SAD će preuzeti kontrolu nad Pojasom Gaze… Dugoročno. Svima s kojima sam razgovarao se ta ideju jako dopada… Ova bliskoistočna rivijera mogla bi biti tako lijepa. Zašto bi se Palestinci željeli vratiti tamo? Neće, jer će imati mnogo bolje mjesto za život. Trump je na svojoj društvenoj mreži objavio video generiran umjetnom inteligencijom: prikazuje ruševine, zatim nebodere, plaže, potop dolara koji padaju s neba, prije nego se pojave Trump i Netanyahu, kako se sunčaju na suncu u Gazi, uz zlatnu Trumpovu statuu. Slike prati pjesma: Donald će vas osloboditi. Donijeće radost svima. Nema više tunela. Ni straha, Trumpova Gaza je napokon tu!”

Ko bi ikada pomislio da će nesretna Gaza doživjeti da se u Rječniku, ili u nekom ozbiljnom tekstu o Palestini, bilježi, i onda i ovjekovječi, ičiji sumanuti plan o rješenju palestinskog pitanja u vidu rivijere?

“Američki plan predviđa stvaranje trusta. Izrael bi mu prenio administrativne ovlasti i dužnosti na temelju bilateralnog sporazuma, koji bi se razvio u skrbništvo. Trust bi upravljao Gazom deset godina, dok reformirani i deradikalizirani palestinski entitet ne bude spreman... Na ovom raskrižju puteva, Gaza će SAD-u omogućiti pristup rijetkim energetskim i mineralnim resursima regije.”

Drugi neočekivan pojam u Rječniku je, začudo, smijeh. Autor je citirao riječi čuvenog francuskog redatelja novog vala Jean-Luc Godarda (1930-2022): “Vijetnamci sve vrijeme rade. Kubanci sve vrijeme plešu. A vi, vi Palestinci se sve vrijeme smijete.” To što je 1969. Godard uočio na snimanju u Jordanu usjeklo mu se u sjećanje. “U tome nije bilo nepromišljenosti, nije bilo bezbrižnosti. Bili smo usred tragedije, a ipak nas je pratio osjećaj euforije - osjećaj, uvjerenje, da mijenjamo svijet”… “Ovaj je humor jedinstven. To je humor koji spaja smijeh sa patnjom i tugom. Nikada trijumfalan, utemeljen je na samokritici, na smijanju samom sebi, a i na nježnosti prema sebi i ranjivima. Rekao bih da najčešće poprima oblik blagog, tihog osmijeha, onakvog kakav vas obuzme dok čitate Antona Čehova… Neki u tome vide srodnost s židovskim humorom. To je sigurno slučaj kada je riječ o smijanju na svoj račun, nekom obliku osvete slabijih, o sposobnosti da se vlastita slabost pretvori u snagu čovječnosti. Ali, postoji jedna specifična osobina židovskog humora – njegova okrutnost prema samom sebi - koja ne postoji u palestinskom smijehu; okrutnost, da samo Židov može ispričati određene židovske šale, a da ne bude optužen za antisemitizam… Kako ćemo se smijati nakon genocida koji nas je pogodio? Hoćemo li izgubiti smijeh?”

Elias Sanbar često govori o palestinskom humoru, koji nije anegdotski, nego je duboki izraz otpora ugnjetavanju. “Povezan je s patnjom. Kad se možete nasmijati sami sebi, gledati na vlastitu situaciju s lakoćom, to je čudesan oblik obrane, najviši oblik smijeha”, objašnjava on. Taj smijeh leži “na granici ne suza, nego suznih očiju, i to je tihi smijeh – ili bolje rečeno, smijeh obojen tugom. Na neki način govori o nemoći i, istovremeno, o fantastičnoj snazi koju ne pobjeđuje ni nadmoć okupatora, niti tragedija”. Čak se i danas u Gazi pričaju šale, što je dokaz da humor preživljava čak i pred licem užasa. Povjesničar, pjesnik i esejist prepričava palestinsku šalu o otetom dječaku: otac je cijelog dana beznadežno tražio sina, i kad ga je otmičar nazvao i tražio otkupninu, otac se zanimao da li dijete dovoljno jede, ima li igračke, i onda upitao otmičara može li mu kidnapovati i drugog sina.

Dragocjeno je da autor slikovito, a sa lakoćom, predstavlja činjenice: “Palestinska samouprava, uspostavljena 13. septembra 1993. nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla u Bijeloj kući, trebala je biti tijelo odgovorno za upravljanje palestinskim poslovima na okupiranim palestinskim teritorijima Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jerusalima – do sklapanja konačnog mirovnog sporazuma između Palestine i Izraela. Nikada nije postala. Upala između dvije stolice”, posudio je engleski izraz to fall between two stools, koji je ovdje vrlo primjeren, “Palestinska samouprava je od trenutka proglašenja bila proizvod korisne dvosmislenosti koju su održavale i SAD i Izrael, okupacijska sila.”… “Takva je tužna sudbina Palestinske samouprave, koja nastavlja obećavati da će održati izbore i provesti administrativne, financijske i demokratske reforme, koje su joj zadali sami partneri - a koji su do danas blokirali svaki stvarni demokratski napredak, kako ne bi ometali napredak okupacije! Takva je sudbina Palestinske samouprave, koju većina Palestinaca doživljava kao poslušničku silu okupatora, tužnu sudbinu kvazidržava.”

Jedan od predstavljenih pojmova, koje ne bih očekivala u rječniku, je i palestinska zbrka sa slovima B i P. “Palestinci pate od neke vrste nesposobnosti, jezičnog hendikepa, kojeg nikad nisam uspio u potpunosti objasniti, ali koji me i dalje, moram sa nježnošću precizirati, nasmijava.” “Brojni obrazovani Palestinci, koji sada drže ključne položaje na mnogim sveučilištima, istraživačkim centrima, u arapskim ili stranim institucijama, uglavnom ne mogu izgovoriti slovo P. Mogao bi neko primijetiti da je moje iznenađenje pretjerano, a da je objašnjenje jednostavno i očito. Budući da arapsko pismo nema slovo P, ne bi bilo potrebe čuditi se toj nemogućnosti. Na što bih odgovorio da stvari nisu tako crno-bijele kakvima se čine, jer je dovoljno otputovati samo nekoliko kilometara, u susjedni Libanon, da bi se vidjelo kako drugi narod, koji jednako govori arapski kao i Palestinci, nema nikakvih problema s tim čudnovatim slovom P…”

Palestincima, poliglotama kao što jesu, koji “osim gotovo svih glavnih zapadnih jezika, tečno govore - da spomenemo samo neke - jezike Balkana, srednjoazijske jezike, islandski, finski, hrvatski, slovački, afričke dijalekte itd.” ništa puno ne pomaže, jer ćete od njih čuti “Balestina je u srcu izraelsko-arabskog broblema”. Navodi da je u Bejrutu svojim očima vidio, još sedamdesetih, plakate, koje je na engleskom jeziku objavilo Odjeljenje za jedinstvene informacije OLP-a, s natpisom “Long Live Balestine, Živjela Balestina”. Jedan libanonski prijatelj mu je ispričao o razgovoru - i to na engleskom – sa visokim palestinskim dužnosnikom još 1980-ih: “Ali, kako je moguće da ti, diplomant vodećih američkih sveučilišta, ne možeš razlikovati P od B? Odgovor je bio: Ya Akhi, I know the difference but I don’t know where to but it! (Brate moj, ja znam razliku, ali ne znam gdje je blasirati!)” Autor navodi da je obavljajući svoje diplomatske dužnosti, nedavno primio pismo na memorandumu jednog odjela Palestinske samouprave s punim nazivom “B.O. Box, Boîte Bostale – B.O. Box Boštanski bretinac”.

Palestinska radiotelevizija, Palestine Broadcasting Corporation (PBC), koja posluje na palestinskim teritorijima otkako je Palestinska nacionalna uprava preuzela vlast, usvojila je akronim BBC, i ponosno ga otisnula na svim svojim dokumentima. “Neki bi mogli pomisliti da zabuna nije bila slučajna, da bi iskušenje, da se predstavi kao prestižni BBC, objasnilo pogrešku! Ali to nije bio ni slučaj. Slovo B je opet udarilo. Sasvim jednostavno.”

Koliko ima Palestinaca?

To je jedan od podataka koji me je uvijek fascinirao, a naročito elokventno ukazuje na kompleksnost situacije u kojoj Palestinci postoje. Autor navodi: “Demografska nadmoć jedno je od ključnih pitanja u borbi između dviju strana: Izraelci palestinsko stanovništvo vide kao ‘arapsku’ prijetnju ‘židovskom karakteru’ svoje države. Podaci koje imamo tačni su za određene kategorije palestinskog stanovništva. To je slučaj za stanovništvo zabilježeno na Zapadnoj obali, u Gazi i Jerusalimu, kao i za stanovništvo u izbjegličkim kampovima kojima upravlja UNRWA, agencija UN-a odgovorna za palestinske izbjeglice od decembra 1949. Glavni izvor ostaje Palestinski središnji statistički ured, organizacija čiju su reputaciju po rigoroznosti priznali brojni demografski instituti, kao što je Nacionalni institut za demografiju Francuske, i istraživači diljem svijeta. Ured čiji naporan rad zaslužuje pohvalu, budući da uključuje praćenje populacije koja je doslovno eksplodirala, podložne zamršenom nizu različitih pravnih situacija, često s dvostrukim arapskim državljanstvom - naprimjer, jordanskim ili libanonskim - kao i sa inozemnim državljanstvima, kao što je slučaj sa značajnim zajednicama iz Amerike, Kanade, Čilea, a prije svega SAD-a.”

Palestinsko stanovništvo je 1948. brojalo gotovo 1.400.000 ljudi: oko 85% njih bilo je ili raseljeno tijekom Nakbe ili iskorijenjeno iz svoje zemlje, svoje domovine, kao što se dogodilo na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i Istočnom Jerusalimu.

Gotovo 800.000 Palestinaca tada je poslano u izgnanstvo. Prvoj skupini pridodano je 154.000 ljudi koji su ostali u svojim gradovima i selima – izraelske jedinice nisu imale vremena da ih istjeraju – i još 446.000, koji su se pravno našli “izvan svoje domovine”, a da se iz nje nisu odselili, budući da su došli pod jordansku jurisdikciju za Zapadnu obalu i egipatsku jurisdikciju za Pojas Gaze. Istovremeno, ukupno židovsko stanovništvo, tada izraelsko, brojalo je oko 600.000.

Danas, palestinsko stanovništvo, prebrojano gdje je to bilo praktično moguće, a u drugim slučajevima kako je na temelju različitih vjerodostojnih izvora procijenio Palestinski središnji statistički ured, 2024. broji 14.885.837 ljudi. Ovo je stanovništvo bilo raspoređeno na sljedeći način: 5.490.307 na teritoriju načelno predviđenom za buduću Palestinsku državu; 1.793.465 u Izraelu; 6.404.573 u arapskim zemljama, uključujući izbjeglice pod skrbi UNRWA-e; 1.197.492 diljem svijeta. Iz toga proizlazi da 37% Palestinaca živi na Zapadnoj obali, u Pojasu Gaze i Istočnom Jerusalimu; a 12% u Izraelu, 51% - većina od 15 milijuna - živi u egzilu, izvan domovine.

UNRWA je odgovorna za ove ljude i njihove potomke navedene u svojim registrima. Osnovana 1950, do 2024. je bila odgovorna za 5.901.000 osoba, raspoređenih na sljedeći način: 2.474.000 na Zapadnoj obali i u Gazi, 2.371.387 u Jordanu, 486.269 u Libanonu i 582.745 u Siriji.

Treba napomenuti da od tih 5.901.000 ljudi samo 1.373.732 živi u doslovnom smislu riječi u izbjegličkim kampovima, budući da pravo na servise UNRWA za hranu, zdravstvenu skrb i obrazovanje ovisi o registraciji u njezinim evidencijama, a ne o stvarnom boravku u kampovima kojima upravlja.

1950. postojalo je 57 izbjegličkih kampova, 15 u Libanonu, 10 u Siriji, 24 na Zapadnoj obali i 8 u Pojasu Gaze. Do 2023. UNRWA je upravljala sa 58 kampova: 12 u Libanonu, 9 u Siriji, 19 na Zapadnoj obali, 10 u Jordanu i 8 u Pojasu Gaze.

“Ali, Palestinu neprestalno razaraju i masakriraju njeno stanovništvo i brojke se neprestalno mijenjaju. Na pragu rata, koji je izbio 2023, bilo je moguće nabrojati 58 palestinskih izbjegličkih kampova, različito raspoređenih od 1950, a gotovo je nemoguće, u vrijeme nastajanja Rječnika, znati koliko će kampova preživjeti etničko čišćenje, koje se trenutno odvija na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze.”

Autor je pisao o čudesnom palestinskom pjesniku Mahmoudu Darwichu (1941-2008), koji je tri mjeseca prije smrti posjetio Sarajevo, u maju 2008, u sklopu 47. Sarajevskih dana poezije, kad mu je uručena nagrada Bosanski stećak.

Pisao je i o ubijenoj djeci. “Da je potrebno - a jeste - prenijeti užas pokolja koji se već više od dvije godine sprovodi nad civilima u Gazi, bilo bi dovoljno usredotočiti se na genocid, koji je u toku, nad palestinskom djecom. Neprekinut do danas, genocid nad djecom - i zaista mislim na ‘genocid nad djecom’ - iako ta klasifikacija nije kategorija prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida od 12. januara 1951, i iako to nije jedina optužba potrebna za podizanje optužnice za genocid protiv Izraela.

Ovdje govorim o optužbi za genocid nad djecom. Koji drugi jezik odabrati, koje druge riječi, da izrazim nemogućnost opraštanja ubojicama? Da kažem koliko je nepodnošljiva fraza ‘mrtva djeca’, koja sustavno prati brojke desetaka hiljada djece, ne samo mrtve ili preminule, već ubijene! Ko će se prisjetiti, ko će govoriti o ljagi ubojica, onih koji, kako bi sebe oslobodili krivnje, koriste izraz ‘mrtva djeca’, da ne bi morali priznati da ta palestinska djeca nisu bila ni bolesna, ni stara, već su ubijena.

Mogao bi neko uzvratiti da se ono što ovdje govorim odnosi na sve civilne žrtve, i palestinske i izraelske, da to nisu jedino ubijena djeca; to priznajem i s jednakom snagom tvrdim da izraelska djeca ubijena 7. oktobra 2023. nisu doživjela bolju sudbinu od naše.”

“Novi zaljubljeni rječnik o Palestini” od 476 stranica u elektronskom izdanju, tj. autorovu borbu za Domovinu Palestinu, mogla bih sažeti u njegovoj rečenici: “Nastavljam, jer moji ljudi još uvijek nisu našli naše mjesto.”