Ljubiša dr. Petrović

Ponekad su cinizam i ironija jedino moguće rješenje. Džaba sve analize, uzalud programi i platforme, badava sporazumi i deklaracije. Sve to ima prirodu pijeska na vjetru: rasipa se i nestaje. Cinizam i ironija umiju da budu ljekoviti ako su dobro plasirani. I ako postoje oni koji umiju da u tom šumu razaberu poneki ispravan ton. Sprdnja je kao i psovka: pomaže kada ništa drugo ne pomaže. Jedna takva pošalica stigla je iz Semberije i to u trenutku kad su pod opozicionim kotlom bile naložene sve moguće i sve nemoguće vatre.

Opozicija posljednjih dvadeset godina, piše gradonačelnik Bijeljine i funkcioner SDS-a Ljubiša Petrović, izlazi na izbore sa zajedničkim kandidatom, “ujedinjena” i gubi, stoga je kucnuo čas da u bitku idemo razjedinjeni. Ima rezona: ako tim vazda gubi sa deset ili dvadeset golova razlike zbog taktike, valja mijenjati taktiku. Probati nešto drugačije, nešto novo, možda čak i nešto što nikada nije viđeno. Petrovićeva logika je na mjestu: ako ujedinjena opozicija ne može ništa da napravi na izborima dvije decenije, a zaista ne može, onda je možda zaista došlo vrijeme da se u oktobar uđe sa drugačijom strategijom.

Imala je opozicija svoje šanse, ali džaba slijepom čovjeku davati da šuta penal. Možda će nekada i da potrefi, ali će to biti zbir slučajnosti i uspavanog golmana. Sjeća li se neko, na primjer, Saveza za promjene koji je nekoliko mjeseci uoči opštih izbora 2018. godine prerastao u Savez za pobjedu? Zastave Saveza su nosili Vukota Govedarica, Branislav Borenović i Dragan Čavić, dok je vezu sa štabom održavao Adam Šukalo koji je u Narodnu skupštinu Republike Srpske svojevremeno ušao sa svega 260 glasova i koji je jedini političar koji je sjedio i u parlamentu Srpske i u parlamentu Srbije. Doduše, ne istovremeno.

I šta se desilo? Govedarica je danas na izlaznim vratima SDS-a, Borenović je postao izvršni sekretar volje Draška Stanivukovića, a Čavić je nakon tih izbora koalirao sa Dodikovim SNSD-om. Toliko o karakteru opozicije i to one opozicije za koju su mnogi vjerovali da ima najviše karaktera. Tako ujedinjena opozicija i sa dva jednoglasno predložena kandidata izgubila je izbore: Govedarica tijesno od Željke Cvijanović, Mladen Ivanić epski od Milorada Dodika. Bog zna kakav bi rezultat bio da su izašli na izbore – razjedinjeni.

U novu i vjerovatno zadnju rudnu pregovora opozicija ulazi poderana, pocijepana, gladna, žedna i bosa. Stvari stoje ovako: na snazi je zaključak Glavnog odbora SDS-a u kojem stoji da će ova stranka dati i kandidata za predsjednika Republike Srpske i kandidata za srpskog člana Predsjedništva BiH; predsjednik SDS-a Branko Blanuša dao bi pola penzije kada bi taj zaključak mogao da se poništi i kada bi kandidaturu mogao da ustupi Stanivukoviću; jedan dio SDS-a, okupljen oko predsjednika Glavnog odbora, želi da Blanuša bude kandidat, onaj drugi koji je oslonjen na Beograd i na bijeljinsku propagandnu mašineriju želi Stanivukovića.

Problemi tu ne prestaju: mladom gradonačelniku Banje Luke ne pada na pamet da se kandidature odrekne, jer lakše je ne raditi ništa kao predsjednik Republike Srpske, nego svaki dan gledati kako će preorati grad; Nebojša Vukanović ne želi da čuje za Stanivukovića i nada se kandidaturi za srpskog člana Predsjedništva BiH koju niko ne želi; ako bi tu kandidaturu i dobio, pola SDS-a i kompletan Pokret Sigurna Srpska ne bi radio za njega; Stanivukovića podržava i predsjednica Narodnog fronta Jelena Trivić iako je prije dva mjeseca bila na nož s njim; odbornici SDS-a u Modriči prešli su u PSS; time su razbili većinu koju je imao Jovica Radulović poslavši mu jasnu poruku šta Stanivuković misli o njegovom insistiranju na Blanuši kao kandidatu opozicije za predsjednika Republike Srpske.

Kako naći ujedinjenje u ovakvim okolnostima? Na koji način složiti ovoliko nesložnih rogova? Kako zauzdati tri stotine sujeta? Svi misle da su baš oni najbolji predsjednici, premijeri i ministri. Niko ne govori o korupciji, o kriminalu, o demografiji, o cijeni dizela, o divljanju tajkuna, o posječenim šumama, o utajenim porezima, o privatnim poslovima. Postoji samo jedan plan i postoji samo jedna platforma: ko će biti kandidat za šta. Ne mijenja se komad, mijenjaju se uloge. Kao u pozorišnoj predstavi koja je ostarjela: glumci više ne mogu da se kreću, ne mogu da se valjaju po sceni, neki su i pomrli, ali komad i dalje puni salu i mora da se igra.

Možda je Ljubiša dr. Petrović u pravu: možda treba svako za sebe. SDS u dvije kolone. Najmanje. Draško na svoju stranu. Vukanović na svoju. Jelena Trivić tamo gdje Beograd procijeni da je najbolje. Možda razjedinjeni zaista imaju više šanse. Ne treba odbaciti prijedlog. Valja mijenjati. Treba (pro)miješati. Novo meso, novi i začini. Ali treba se, na koncu, sjetiti i šta je često govorila Ruža Kerkez: Kad u javnoj kući ne ide posao, ne mijenja se posteljina.