"Lepet" Jelene Zlatar Gamberožić: Uputstvo za upotrebu praznine

”Lepet”, Jelena Zlatar Gamberožić, Jesenski i Turk, 2025.

“Praznina je bila umirujuća.”

- “Lepet”, Jelena Zlatar Gamberožić

“Lepet”, novu knjigu Jelene Zlatar Gamberožić, mogla bih opisati kao bazen iz njene prve priče - mirnu površinu ispod koje se talože slojevi neizrečenog. Svaka od trinaest priča u zbirci djeluje kao monolog unutrašnjeg stanja gdje likovi ponajviše komuniciraju sa sopstvenim strahovima i sjenama. Dakle, uvodna priča “Trebao bi”, o čovjeku koji u bazenu i ideji plivanja pokušava pronaći utočište od stresa, smrti roditelja i iscrpljujuće praznine savremenog života, uspostavlja ton cijele knjige, gdje voda postaje metafora uronjenosti u vlastitu tjeskobu. U vodi, vjeruje, sve bi se moglo isprati s njega, kao u nekoj vrsti inicijacije koja bi mu omogućila ulazak u novu verziju sebe, kao nekad Juliette Binoche u filmu “Three Colors: Blue” (1993).

Ispod površine, iznad dna

Bazen ovdje poprima oblik izdvojenog prostora u kojem junak vjeruje da bi mogao odbaciti teret svakodnevice - “samo bi trebao iskoristiti bazen na pravi način i ova sredovječnost će nestati, kao i magla u glavi, bolovi u želucu, osjećaj da ne može gutati, disati” - a zapravo samo još jasnije potvrđuje izolovanost. “Sām”, kaže na kraju, i upravo ta riječ razotkriva da su njegovo stanje i emocije postali nešto s čim se gotovo srodio.

I priča “Ne želiš biti tu” potvrđuje isti obrazac. Mia, junakinja zarobljena u toksičnom odnosu, ne dolazi do oslobođenja kroz otvoreni raskid ili pobunu, nego kroz bolno suočavanje sa sopstvenom prazninom. Njen Leon nije tek nasilni partner; on je svojevrsna crna rupa koja usisava njene misli, osjećaje, pa i njenu individualnost. “Otkad je s Leonom, u njezinu vremenu i prostoru pojavila se crna rupa. Ili je on bio taj portal koji je gutao sav njezin sadržaj u sebe? (...) sve što je on njoj odašiljao, misli, riječi, dodire, upijala bi bez razmišljanja, bez promatranja i bez analize. Svaka njegova strelica širila bi se u njezinu tijelu do neslućenih razmjera. Postao je njen jedini sadržaj.” Zanimljivo je da ovdje Gamberožić fokus ne stavlja toliko na eksplicitno partnersko nasilje koliko na mnogo suptilniji oblik terora - postepeni gubitak sebe jer si podređen drugom i njegovoj volji. U tom smislu, “Lepet” dosta precizno hvata raslojeno stanje anksioznog i emocionalno preopterećenog čovjeka koji živi s neprestanim osjećajem da “nešto ne radi kako treba”, ali pritom nema ni jezika ni prostora u kojem bi taj osjećaj mogao do kraja artikulisati.

Naslov zbirke takođe precizno pogađa poetiku svih priča: nešto krhko i gotovo nečujno. Takvi su i odnosi koje Jelena Zlatar Gamberožić opisuje - stalno titranje između bliskosti i povlačenja, potrebe za dodirom i potrebe za bijegom. Zbirka jezički nastavlja poetiku na kakvu nas je Jelena Zlatar Gamberožić već navikla: njen izraz istovremeno je redukovan i gust, minimalistički, ali nikada siromašan u izrazu. Rečenice su ogoljene od suvišnog, a ipak nose snažan emocionalni i simbolički naboj. U priči “Otišao sam pecati”, o čovjeku koji od stvarnosti bježi u napuštene prostore, jezik gotovo poprima fizičku teksturu, dok se tišina pojavljuje kao jedini mogući oblik spasa: “Tišina je bila ljekovita. Tišina je uvijek ljekovita”, razmišlja protagonist, zahvalan ljetu i vakuumu koji se stvara oko njega “kao balon koji ga je štitio od svega izvana”. Zanimljivo je da autorica i u drugim pričama oblikuje likove koji žive u iluziji kontrole nad vlastitim životima, iako je od početka jasno da ih pritišću različiti tereti - porodični, partnerski ili egzistencijalni. Njeni junaci polako tonu pod težinom svakodnevice, nesposobni da jasno artikulišu nelagodu. Upravo zato Zlatar Gamberožić radije otvara pitanja usamljenosti i nemogućnosti komunikacije nego što se trudi da ponudi odgovore kojih, sve sam sigurnija, i nema. Ton kojim to čini uvijek je često blago ironičan i melanholičan, ali nikada sentimentalan niti patetičan.

Knjiga priča "Lepet"/

Ponavljanja i pasivnosti

Zbog snažne ukorijenjenosti tih iskustava u našoj stvarnosti, “Lepet” djeluje neugodno prepoznatljivo, kao ogledalo u kojem se prepoznajemo, makar i protiv svoje volje. U “Polako se sve to događa”, priči o pripovjedačici koja prolazi kroz osjećaj kreativne blokade, dok istovremeno pokušava održati privid bliskosti s prijateljicom Mihaelom, postavlja se pitanje: šta znači biti “sređena osoba”? Mihaela, uspješnija u pisanju od svoje prijateljice, u jednom trenutku kaže: “Sve ovisi o tebi i o tome koliko ćeš na tim svojim problemima raditi.” Ali naratorka ne traži nužno rješenje već traži makar i privid smisla. Čini mi se da upravo tu zbirka dotiče i jednu od svojih važnijih tema: savremeni imperativ rada na sebi. Likovi su neprestano suočeni s idejom da bi morali biti emocionalno stabilniji i produktivniji, ali ih ta logika samo dodatno iscrpljuje jer svaki problem doživljavaju kao lični neuspjeh.

Autorica nesumnjivo ima izoštren osjećaj za ritam rečenice i za metafore koje se sporo talože, bez potrebe da čitatelja vode za rukav. Ipak, povremeno se čini da priče previše vjeruju vlastitoj atmosferi, pa se njihovi ključni simboli - voda, tišina, crne rupe, čahure - počinju ponavljati. To svakako ne poništava vrijednost zbirke, ali ukazuje na ograničenja njene poetike: nestabilnost, emotivna i egzistencijalna, ovdje je istovremeno estetski i etički izbor, ali takav izbor lako postane sam sebi svrha. Nakon nekoliko priča postaje jasno da će likovi ponovo biti zaglavljeni između tjeskobe i pasivnosti, zarobljeni u prostorima koji su tek produžeci njihovih unutrašnjih stanja. Ono što je isprva djelovalo sugestivno i precizno, s vremenom počinje zvučati kao varijacija jednog te istog unutrašnjeg glasa, bez stvarnog naboja, makar na jezičkoj razini.

I u tome nema ništa loše, iz perspektive strukture, ali povremeno oduzima svježini i iščekivanju kada znamo da će nas na sljedećim stranicama dočekati isti nemoćni likovi, bez stvarnog razvoja ili nekog konflikta koji bi u njima proizveo promjenu. Takva ponavljanja isprva funkcionišu kao vrlo efektna reprezentacija anksioznog uma, ali zbirka često ostaje upravo na tom nivou, nastavljajući gomilati iste afektivne signale - prazninu, tišinu, plutanje, nestajanje. U tom smislu, ranije spomenuti motiv crne rupe djeluje kao jedan od ključnih simbola knjige: metafora emocionalnog svijeta njenih likova, ali i same strukture zbirke koja se neprestano vraća istim osjećanjima i obrascima.

Duboka nelagoda

Uprkos tim pukotinama, “Lepet” ostaje introspektivna i emocionalno inteligentna knjiga u kojoj Zlatar Gamberožić strpljivo secira traume, partnerske odnose i svakodnevne oblike emocionalnog nasilja. Iz naizgled banalnih situacija - razgovora u kuhinji, odlaska po knjige, posjete bazenu ili vožnje tramvajem - autorica izvlači osjećaj duboke nelagode i unutrašnjeg raspada. Njene priče posebno su snažne onda kada pokazuju kako se moć u odnosima rijetko manifestuje otvoreno, a mnogo češće kroz manipulaciju i emocionalno iscrpljivanje, a upravo je ta suptilnost i nesklonost spektaklu i patetici važan kvalitet zbirke. I slabost, svakako, ali se te dvije ideje međusobno ne poništavaju već prožimaju. Tjeskoba, potreba za razumijevanjem i stalno preispitivanje vlastitih reakcija djeluju uvjerljivo i prepoznatljivo, kao i - sa druge strane - emocionalna zatvorenost ili, pak, narcisoidnost.

Zbirci se može prigovoriti izvjesna tipska oblikovanost likova, ali kroz tu hladnoću Zlatar Gamberožić uspijeva precizno pogoditi dinamiku savremenih odnosa. Naše svakodnevice često jesu bolno banalne, a naši odnosi mnogo jednostavniji i krhkiji nego što bismo željeli vjerovati, pa vrijedi pohvaliti kontrolu s kojom autorica opisuje takva stanja. Iako se “Lepet” povremeno previše zatvara u vlastitu atmosferu, na kraju ostaje riječ o sasvim pristojnoj, stilski promišljenoj i uvjerljivoj knjizi koja precizno registruje kako izgleda život u vremenu kada su burnout i anksioznost postali naša normalizovana stanja.