Uloga Igora Štimca u domicilnoj kontrarevoluciji

Vjerovatno se većina čitatelja u Bosni i Hercegovini neće toga sjećati, ali način na koji je Hajduk skinuo klupski grb s petokrakom sa svoga dresa, zajedno s ulogom Igora Štimca u čitavoj priči, umnogome objašnjava njegov primitivizam, divljanje, mržnju i potpirivanje tenzija koje traje otkad je preuzeo klupu Zrinjskog, a kulminiralo je za vrijeme i nakon uzvratne utakmice finala Kupa BiH.

Naime, bio je šesti mjesec 1990. godine, Hajduk je bio na turneji po Australiji, u međuvremenu je HDZ pobijedio na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, pa je na sigurnom terenu, među nacionalističkom, a dobrim dijelom i proustaškom emigracijom, momčad Hajduka istrčala na utakmicu s dresovima bez klupskog grba. Tu akciju inicirali su igrači Igor Štimac i Mladen Pralija, da bi se onda u panici pri povratku organizirala peticija Torcide za donošenje formalne odluke o promjeni klupskog grba. Igor Štimac je već tada počeo ratovati ne samo s petokrakom nego i baštinom i identitetom sredine u koju je došao. Radeći to, kao i svaki put nakon toga, hinjski, daleko od bilo kakvog rizika i uvijek s uračunatim ishodom da će biti heroj ulične desnice. Onda je uslijedilo druženje sa splitskim podzemljem u doba kad su ugostiteljski objekti u vlasništvu splitskih Srba odlazili u zrak, pa je bio jedan od kolovođa demonstranata koji su, zajedno sa sucem Slavkom Lozinom, od prvog suđenja za zločine u splitskoj Lori napravili cirkus i navijačku tribinu, dodatno traumatizirajući žrtve. Pa je uslijedila peticija podrške generalima koji su se politički angažirali na rušenju koalicijske vlasti, nakon što ih je Stipe Mesić umirovio. Slijedio je potom, najbizarniji od svih, sukob koji još uvijek traje s Torcidom, gdje on njih optužuje da su Jugoslaveni, a oni njemu uzvraćaju da je četnik. I onda je na koncu došao u Mostar, za trenera Zrinjskog, gdje su mu tek u takvom kontekstu porasla krila, pa je poželio uređivati političke odnose u zemlji i nastavio ratovati s petokrakom, antifašizmom te simbolima i identitetima sredine u koju je došao.

Sve praćeno krajnjim primitivizmom. Čovjek koji napada i poziva na fizički obračun jednog mirnog čovjeka Ibru Rahimića, trenera Veleža, koji pokazuje srednji prst publici i verbalno se obračunava s čovjekom na tribinama, ne može biti trener niti u jednom klubu koji drži do sebe.

Dakle, Igor Štimac je uspio proizvesti sramotu da je Hajduk nastupio kao skupina momaka u bijelim majicama, bez klupskog grba, usput poništivši najsvjetliji dio tradicije Hajduka, onaj partizanski, kad je Hajduk bio zvanični klub Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zatim, otkad je došao u Mostar, svakom prilikom se osvrće na Velež kao na minoran klub, obračunava se s onima koji mašu jugoslavenskim zastavama, da bi sada nakon finala Kupa i nakon što je vidio dvije jugoslavenske zastave u publici, objavio status s pitanjem koliko puta petokraka treba biti poražena da bi nestala s ovih prostora.

I na stranu sad ogromni primitivizam na samoj utakmici, u kojem su, nažalost, sudjelovali i oni domaći navijači koji su bacali topovske udare i baklje na gostujuće igrače, na koju je pak Zrinjski, nimalo slučajno, istrčao u crnim dresovima, a njihovi navijači pola vremena glorificirali progon Veleža sa stadiona Pod Bijelim brijegom, a drugu polovicu pjevali himnu HVO-a, Štimčeva mržnja nadilazi skoro sve navedeno.

Nema, naime, nikakve sumnje da on sve to izgovara i radi iz uvjerenja. Jednako kao što nema nikakve sumnje da je u kontekstu onoga što se samoprozvalo zapadnim Mostarom, došao u savršeno okruženje. Uostalom, tadašnji glavni urednik bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista Jozo Pavković je, prije točno deset godina, likujući zbog ispadanja Veleža iz lige, u kolumni zaključio kako su Hrvati nogometom ugasili petokraku u Mostaru.

Samo što imam jednu vijest i za Igora Štimca i za sve sa sličnom motivacijom. Niti će ta petokraka nestati s Veležovog dresa, niti će Mostarci zaboraviti svoju partizansku tradiciju i vrijeme koje su živjeli u socijalističkoj Jugoslaviji. Kad je grad i narastao na današnje gabarite i dobio svu javnu infrastrukturu, jedinu postojeću, koju i danas koriste ovi koji mrze to razdoblje, ali im nije mrsko živjeti u socijalističkim stanovima. I kad je Mostar istinski živio kao jedinstven grad i kad su ljudi živjeli zajedno. A pogotovo se to vrijeme neće zaboraviti u svjetlu mržnje koja ga je pokušala uništiti i nastavlja to i danas raditi. I to će tako biti, bez obzira na ishod bilo koje utakmice.