Rijeka Una nije izgubljena, ali nije ni sigurna bez ozbiljnih mjera zaštite

Nacionalni park Una sa komunalnim preduzećima, mjesnim zajednicama, turističkim organizacijama i sportskim klubovima velikom akcijom čišćenja obala obilježava Dan rijeke Une. Ova godišnjica je ključna i za veliki zaokret u borbi za očuvanje Une, a koja je bazirana na značajnom sistemskom istraživanju kroz jednogodišnji monitoring.

Betoniranje obala

- Naši nalazi pokazuju da Una u gornjem toku i dalje ima izuzetno visoke parametre kvaliteta u granicama visokog ekološkog stanja, što pokazuje dobro očuvane uvjete, nisko nutrijentno opterećenje, te stabilne aerobne procese u vodi. Umjereno ekološko stanje, što je tek treća pozicija po rangiranju kvaliteta površinskih voda, jasan je pokazatelj pritisaka koji dolaze iz raznih izvora, ali prvenstveno iz komunalnih otpadnih voda. Ono što je važno naglasiti jeste da se radi o rijeci koja još ima snagu da se oporavlja, ali samo ako se mjere zaštite pojačaju već sada. Drugim riječima, Una nije izgubljena, ali nije ni sigurna bez ozbiljnih mjera zaštite, kaže za Oslobođenje Vildana Alibabić, profesorica Biotehničkog fakulteta u Bihaću.

Tim koji je predvodila izračunao je razne indikatore stanja, između ostalih i indeks pritiska koji predstavlja integrirani pokazatelj kumulativnog antropogenog opterećenja. Problem broj jedan su nelegalna i neplanska gradnja, posebno zauzimanje obale rijeke Une i taj indeks je najintenzivniji u zonama Kulen-Vakuf, između Dvoslapa i Troslapa, te u nizvodnim naseljima Lohovo, Račić, Ripač i Pritoka.

- Na ukupnih 70 kilometara toka imamo 1.932 ljudske intervencije na obali (objekti, terase, betonski podzidi, šadrvani, splavovi, bazeni, stepenice i druge intervencije), što znači da po kilometru imamo 27 intervencija, pa zamislite! Drugorangirani problem je sezonski pritisak koji dolazi iz turističkih aktivnosti, a trećerangirani su otpadne ili, bolje rečeno, fekalne otpadne vode, vode iz ugostiteljskih objekata i slično, ističe profesorica.

Alibabić: Potrebna su sistemska rješenja zaštite

Jednom kada se obala betonira ili privatizira na neadekvatan način, proces vraćanja u prirodno stanje je spor, skup i često pravno kompliciran.

- To je jedan od najkompleksnijih problema, jer se ne radi samo o ekologiji ili zaštiti okoliša nego i o pravnim, imovinskim i institucionalnim pitanjima. To najbolje zna gradska inspekcijska služba, koja ima strašne probleme pri pokušaju provođenja zakona. U praksi, iako javnost osuđuje najčešće inspekciju za nerad, to uopće nije tačno. Inspekcije na nivou godine odrade više od 1.500 slučajeva, ispišu prekršajne naloge i kazne se plaćaju. Međutim, te kazne su male, i još kad ih platite u 7 dana, 50 posto su niže. Znači, vlasnici objekata plate kaznu i nastave dalje po starom, upozorava profesorica.

Problem je i što se degradacija obalnih staništa Une kroz nelegalnu i neplansku gradnju godinama akumulirala bez pravovremene reakcije. Sada kada dođe do pokušaja rušenja, ispliva na površinu manjak regulacionih planova upravljanja obalnim pojasom.

- Ovaj problem najbolje je riješiti izmjenom zakona u dijelu povećanja kazni za nelegalnu gradnju, i to drastičnog povećanja, a treba hrabro nastaviti i sa represivnim mjerama rušenja tamo gdje nema sudskih postupaka ili je čista proceduralna dokumentacija, te jako puno raditi na prevenciji, jer je prevencija bolja od poništavanja štete, naglašava.

Poruka investitoru

Dok se nastoje u fokus staviti mogući dugoročni rizici po vodene ekosisteme, podzemne vode i turistički identitet ovog područja, poslovni sektor najavljuje nove rizične projekte uz Unu, kao što je izgradnja gipsare u Kulen-Vakufu.

- Tu je dio izuzetno osjetljivog prirodnog sistema. Svaka industrijska aktivnost u takvom prostoru mora imati najviše ekološke standarde i nezavisnu procjenu uticaja na okoliš, jer bez toga se ne može govoriti o održivom razvoju, nego o potencijalnoj degradaciji. Potencijalnom investitoru preporučila bih da se makne od zaštićenog područja, od turizma puno više ljudi ima koristi i to je naše lokalno stanovništvo. Neka sebi otvori ulaz sa magistralne ceste Bihać – Sarajevo i time će manje naštetiti zaštićenom području, a sebi osigurati mir i podršku lokalne zajednice, poručuje prof. Alibabić.

Reakcija lokalne zajednice je jača nego mnogi pretpostavljaju, a mještani koji su 20 godina samo čekali asfaltiranje neće tolerisati da se taj put potroši kamionima gipsare. Grad Bihać i dalje odgaja ekološki osviještene mlade naraštaje, koji će nastaviti svim srcem da se bore za Unu.

- To je ohrabrujuće i možda najvažniji neformalni kapital koji imamo. Vjerujem da rijeka Una nije za Bišćane i druge Unjane samo prirodni resurs, ona znači odrastanje, sjećanje, identitet i način života. Ona je ritam naše svakodnevnice, redovno je obilazimo, kraj nje sjedimo, njome plovimo lađom, u nju skačemo, ponekad je pijemo, a ponekad i od njenih poplava strepimo. Unu i njen značaj nikom ne treba objašnjavati, jer mi taj značaj utjelovljujemo, govori profesorica.

Zbog toga i misli da je ključni faktor, i da ga možemo pronaći u svijesti i mladih ljudi i starijih, da bez društvene podrške nijedna politika zaštite okoliša ne može uspjeti.

- Iako sama svijest nije dovoljna, ona mora biti praćena institucijama, zakonima i dosljednom primjenom pravila. Dakle, imamo dobar temelj, ali on mora prerasti u sistem koji će tu svijest pretvoriti u stvarnu zaštitu prostora, zaključuje profesorica Alibabić.