Put kroz Dolomite vodi do prizora koji izgledaju kao da nisu stvarni

Čarobni zimi, romantični u proljeće i jesen, a bajkoviti ljeti – Dolomiti osvajaju sve ijedno srce koje im se približi. Prikradati se njihovim moćnim vrhovima i uživati u panoramskim ljepotama, lutati po šarmantnim planinskim gradićima ili odmarati oči u ledenjačkim jezerima, početak je nezaboravnog iskustva poslije kojeg pogled na svijet poprima drugačiju dimenziju, onu koja budi želju da sve oko vas miriše na borove, kupa se u bistrini potoka i jezera, te vas grli najljepšim bojama netaknute prirode.

Jednak dojam ostavljaju i dolomitski gradići koji kao da su iznikli zajedno sa mnoštvom stabala, cvijeća i travki, pa se udobno smjestili u samom podnožju stjenovitih masiva. Ako morate birati atrakcije koje želite posjetiti, taj zadatak će vam u Dolomitima pasti teže nego tumaranje strminama od jutra do mraka.

U bogatom izboru planinarskih dionica i pejzaža, odabrali smo one koje vode na tirkizno jezero Sorapis (Lago di Sorapis, 1.923 mnv), te vrhove Averau (2.649 mnv) i Nuvolau (2.574 mnv).

Uspon na Nuvolau i Averau

Avantura je počela sa željom da uživamo u jednom od najljepših panoramskih pogleda u Dolomitima, i to korak po korak. Vožnja kroz Cortinu d’Ampezzo izgledala je poput najljepše dobrodošlice koju nam je ova regija ponudila bez ijedne riječi. Drvene planinske kućice ukrašene cvijećem i zelenilom kao da su nam poželjele sretan put i pozvale nas da u povratku svratimo i odmorimo se nakon zahtjevnog izleta.

Jednako čarobna bila je i dobrodošlica na prevoju Passo Giau (2.236 mnv), gdje su se na stotine automobila, kampera i motora parkirali, a kolone pješaka svojim šarenilom stopile u zelenu livadu sa markacijama za Nuvolau i Averau. Prva dionica nudi dvije opcije, klasičnu pješačku stazu (normale) i osigurani planinarski put (ferrata).

Mi vas vodimo ovom drugom dionicom – Via Ferrata Ra Gusela – koja nakon pola sata ugodnog hoda zemljanim putem i pašnjacima ulazi direktno u stijene i zahtijeva kacigu, pojas i ferrata komplet.

- Ova ruta od prevoja Passo Giau do doma Rifugio Nuvolau pruža fantastičan planinarski doživljaj koji spaja slikovite pašnjake, uzbudljiv osigurani uspon uz stijenu i jedan od najljepših vidikovaca u cijelom regionu, pojasnio je naš vodič Muhamed Idrizović i pozvao nas da ga slijedimo kroz stjenovite prolaze.

Oko tri sata trajao je izlazak do doma, a svaki korak otkrivao je novi doživljaj, povećavao adrenalin i čistu radost. Kačili smo se na čeličnu sajlu, savladavali strme kamene stepenike i ljestve, te objektivom pokušavali ukrasti što više od te prirodne ljepote i sačuvati je u albumima sjećanja. Posebna atmosfera dočekala nas je kod doma Rifugio Nuvolau (2.574 mnv), smještenog na samom rubu litice, gdje je mnoštvo ljudi u odličnom raspoloženju odmaralo dušu uz spektakularan pogled od 360 stepeni.

- U daljini vidimo Marmoladu, Cinque Torri i grupu Tofana, pojasnio nam je Idrizović, a onda pokazao prema vrhu Averao i stazi kojem ćemo nastaviti kretanje nakon pauze.

Nastavak prema vrhu

Odmorili smo i mi na sunčanoj terasi, a onda ruksake vratili na leđa i krenuli putem koji izlazi na vrh Averau (2.649 mnv).

- Dionica koja slijedi dosta je zahtjevnija i vertikalnija od prethodne, kazao nam je vodič.

Kako smo se uvjerili, na vrh se izlazi kroz kratku, ali eksponiranu ferratu koja savladava vertikalni kamin u stijeni, a zatim se uspon nastavlja strmom, kamenitom stazom i siparom. Ono što nas je iznenadilo, ali i obradovalo je da i povratak ide tačno istim putem, po čemu je ova dionica drugačija od mnogih u Dolomitima, jer malo koja staza je napravljena tako da se i pri silasku ide ferratom. Italijani su ovdje mislili na sve detalje i sigurnost planinara.

- Lijevi dio ferrate predviđen je za uspon, dok desni vodi nazad prema domu, kako se kolone ne bi presijecale, skrenuo nam je pažnju na važan detalj Idrizović i pozvao nas da budemo oprezni pri svakom koraku, kačimo se na sajlu i držimo odstojanje.

Penjali smo se uz okomite stijene, kačili karabinere na čeličnu sajlu, privlačili se kroz uske kamene usjeke i na kraju savladali sipar do samog grebena. A gore... puk’o pogled, najljepši od svih!

Graja sa nižih domova sasvim je utihnula. Na vrhu tek nekolicina planinara, a od zvukova dopiru samo strujanje ugodnog povjetarca i ubrzano lupanje srca – što od fizičkog uspona, što od čiste radosti i ushićenja.

Zasluženi odmor na vrhu trajao je duže nego što je bilo planirano, jer svaka pomisao da se napusti taj mir, tišina i fantastičan pogled izazivala je negodovanje unutrašnjeg osjećaja koji je tražio još samo koji minut mira baš tu, na tom kamenu.

Kako nas u povratku ne bi ulovio mrak, krenuli smo nazad prema domu Nuvolau gdje smo se počastili sa još nekoliko minuta odmora sa fantastičnim pogledom, a zatim laganim korakom niz pješačku stazu oborili stopala prema polaznoj tački na prevoju Passo Giau.

Negdje pred sam kraj silaska, dok je sunce polako zalazilo, vodič nam je na horizontu pokazao moćni masiv Sorapis, ispod kojeg leži jedno od najpoznatijih i najljepših tirkiznih jezera u Dolomitima.

– Tamo vas vodimo sutra – kazao je sa osmijehom.

Put ka jezeru Sorapis

Tako i bi. Samo što je svanulo, spremili smo se i ponovo kroz gostoljubivu Cortinu d’Ampezzo uputili prema prevoju Passo Tre Croci, odakle počinje staza ka jezeru Sorapis (Staza 215). Šumska aleja sa mekom zemljanom podlogom, sakrivena među gustim zelenim stablima borova i ariša, otkrivala je dio po dio svoje ljepote i nagovještavala da će i ova destinacija biti očaravajuća i puna iznenađenja.

Prvo od njih bio je prekrasni slap ledene, pitke vode na kojem smo se osvježili i napunili boce. Drugo iznenađenje uslijedilo je ubrzo nakon toga, kada se pitoma šumska šetnica pretvorila u izazovno savladavanje stjenovitih prepreka – dionicu usječenu u stijenu, opremljenu metalnim sajlama, ljestvama i uskim drvenim mostićima visoko iznad provalije. Treće i najljepše iznenađenje ukazalo se nakon dva i po sata hoda - nestvarno lijepo, mliječnotirkizno jezero nad kojim se izdiže moćna, okomita stijena Dito di Dio (Božji prst) i masiv Sorapisa.

- Ovaj veličanstveni prizor čuva u sebi jednu od najljepših i najtužnijih legendi Dolomita, pričali su posjetioci dok su sjedili na obali, a mi smo tako saznali kako je prema legendi nastao impozantni prizor koji smo očima upijali.

Predanje kaže da je u davna vremena ovim krajevima vladao divovski i moćni kralj po imenu Sorapis. Imao je samo jednu kćerku, razmaženu i prelijepu djevojčicu po imenu Misurina. Sorapis je neizmjerno volio svoju kćerku i ispunjavao joj je svaku želju kako bi je usrećio.

Jednoga dana, Misurina je saznala da na obližnjoj planini Monte Cristallo živi čarobnica koja posjeduje čarobno ogledalo – ogledalo koje može čitati misli svake osobe koja se u njemu ogleda. Djevojčica je insistirala da po svaku cijenu da dobije to ogledalo, pa je nagovorila svog oca da je odvede čarobnici.

Čarobnica je u početku odbijala dati ogledalo, ali pod pritiskom djevojčinih molbi postavila je strog i surov uslov: dat će ogledalo samo ako se kralj Sorapis pristane pretvoriti u ogromnu planinu, kako bi stvorio hlad i zaštitio njene osjetljive čarobne vrtove od jakog sunca. Sorapis, ne mogući podnijeti suze i tugu svoje kćerke, pristao je na žrtvu.

Suze tuge

Čim je Misurina uzela čarobno ogledalo u ruke, njen se otac počeo mijenjati. Pred njenim očima počeo je rasti, stvrdnjavati se i pretvarati u ogromnu stijenu. Njegove noge postale su korijenje u zemlji, kosa se pretvorila u šume, a čelo i ramena u okomite kamene litice.

Shvativši prekasno šta je učinila, razmažena princeza se prestravila od visine na kojoj se odjednom našla – stajala je na samom vrhu novonastale planine, na dlanu svog oca koji se pretvarao u stijenu. Dobila je vrtoglavicu, izgubila ravnotežu i pala u duboku provaliju podno planine, tragično izgubivši život.

Kralj Sorapis, zarobljen u kamenu i nemoćan da spasi svoje voljeno dijete, gledao je njen pad. Iz njegovih ogromnih kamenih očiju potekle su nezaustavljive, teške suze tuge. Te suze slivale su se niz stijene i u podnožju formirale prelijepo, bistro jezero mliječnoplave boje – Lago di Sorapis.

Danas, stijena koja se ponosno izdiže iznad jezera podsjeća na skamenjenog kralja koji i dalje čuva stražu nad suzama prolivenim za svojom kćerkom, ostavljajući svakom prolazniku prizor koji se pamti čitav život.

Povratak nas je potom odveo do uličica Cortine d’Ampezzo, gdje smo utonuli u ljepote grada i prepustili se čarolijama italijanske trpeze i muzike.