Ode zvrk sarajevski

U četvrtak se u Sarajevu opet desilo i ukazalo Sarajevo. Fudo Babić nas je okupio i prozvao svojim nenadanim, ali njemu svojstvenim odlaskom. Stao je zvrk sarajevski.

Ovakve sahrane, koje okupe mnoge Sarajke i Sarajlije, jasno kažu da je to bio čovjek grada. Kao što imamo kuće koje svojom pojavom jasno svjedoče grad, postoje i ljudi kao što je bio naš dobri Fudo, koji svojim likom tvore dramaturgiju ovog zavodljivog grada. Susret s Fudom bio je dar za svakog koga je tog dana sreo i zaustavio.

Ljudi plemenita duha, kojih je sve manje, upravo su oni koji ti, kao i naš Fudo, unaprijede dan, s kojima samo lijepo možeš podijeliti, obavezno se nasmijati. Susret s njima je razvedravanje duše. Rasvijetle te.

Sreo sam dobrog, govorili su stari kada bi prepričavali susret s ljudima kao što je bio Babić. Bio je to narodni izraz za savršene u srednjovjekovnoj Bosni.

Zvrk kakav je bio (jer hodio je brzo, svugdje bio i svuda stizao), migoljio je po gradu i uvijek negdje žurio, a još je brže govorio. Smijao se iz dubine svoje duše i u tom smijehu bio zarazan po druge. Kada bi sjedio s Nikom Jugovićem na terasi dragog odredišta u uvali Podobuče, njegov glasni i iskreni smjeh čuo bi se do na kraj sela. Tako bi se saznalo da je Fudo došao. Ti ljudi su, k’o parfem na kakvoj gospodi, činili spleen grada zavodljivim.

Nema čovjeka od adeta da nije ters. Eh, Fudara je bio beli ters i kao kakva signal lampica palio se na nepravdu. Tjerao je od sebe, kao komarce na moru, papke - ljude koje bi on brzo pročitao, jer grozio se ulizica i kalkulanata, hinjavaca i neiskrenih. Toliko je tada bio iskren da bi se zacrvenio. Nije im zamjerao, nego samo tjerao od sebe.

U četvrtak jedan njegov prijatelj ispriča događaj. Neki ga je čovjek iznervirao oko posla. Fudo se u naletu ljutine u sebi ispraznio na njega i izderao. Ovaj prekinu razgovor, a Fudo se začudio - vidi, on meni spustio slušalicu! Iznervirao ga je, ali gleda na njega kao na čovjeka, nije se naljutio. Tako iskreno djeluju roditelji prema djeci, a Fudo je volio ljude.

Kako je radio u nekada jakom Zavodu za izgradnju grada, brinuo je o onim problemima od kojih su ostali bježali. Radni i odgovorni uvijek sebe pretovare. S njim je otišlo jedno veliko iskustveno i znanje o klizištima i problemima od smetljišta i deponija do podzida na obroncima grada.

Dok jedni o smeću, drugi o šimširima, rekao je Fudo, kad je vidio kartu hortikulturnog uređenja Vrela Bosne, koja se prezentovala u Zavodu u trenutku kad se on prašnjav vratio s našeg vječnog problema - deponije smeća.

Njega je krasila odgovornost i znao je adet. Struka i znanje bili su ispred svega. Pripadao je onom vremenu većeg entuzijazma, gdje je njegova energija bila prepoznata. Ibretio se današnjim relacijama na gradilištu gdje, bez obzira na to koliko si platio i bio fin, ovisiš o hiru i karakteru majstora. Danas, kad su svjesni da su traženi i to dobro naplaćuju, Fudi nije bilo jasno kako onda ne ispune ono što obećaju. Otišao je, a to razumjeti nije mogao.

Falit će svakom ko ga je znao. Sahrana je neumitan epilog nečijeg života. Toliko istinske gradske raje koja se prepoznaje iz grada može samo okupiti neko ko je pleo niti ljudskih relacija kao što je to radio Fudo. Istinski oproštajni govori dviju hrabrih žena, jer pred nečijim grobom treba imati hrabrosti i ljudskosti govoriti, bili su iskren i prijateljski oproštaj od našeg Babića Fude.

Znam da je Maji i Eni najteže, ali čuo sam da njegova unuka tu bolnu istinu ne može da prihvati. Ona nosi njegov gen. Bio je lider među djecom, koje ima svuda, kao i što je svuda bilo njenog dede. Sad je dedo još blizu, u društvu istinskih ljudi koji su zadužili grad, jer on tu i pripada.

Hvala ti za svaki osmijeh.

Tvoj Zec