Kako Svrzina kuća već tri stoljeća čuva dušu bosanske avlije

Trećeg septembra je otvorena izložba “Od doma do baštine – tri stoljeća Svrzine kuće”. Tom prilikom je na vrlo profesionalan način predstavljena njena istorija, rekonstrukcija i približen nam je značaj tog objekta, kao spomenika prošlosti i živog mjesta sjećanja, susreta i kulture.

Grožđe i kruške

Uz pozdravne riječi direktorice muzeja Indire Kučuk Sorguč, u kojima se osjećao sav entuzijazam da se ovo zdanje sačuva i za buduće generacije, te uz prigodne riječi stručnjaka, koji su učestvovali u rekonstrukciji i otkrivanju značaja tog objekta, uz muziku, razgledali smo sa zadovoljstvom ovu vrijednu baštinu staru punih 300 godina.

Mene je posebno zanimao biljni svijet koji je kroz vijekove ukrašavao avlije i korisno služio plodovima uzgajanim u bašči. Zbog toga sam ponovo posjetila Svrzinu kuću i u pratnji ljubazne muzejske pedagoginje Leile Kulenović detaljnije razgledala biljke koje tradicionalno, a i danas, krase ovu avliju i bašču. Moram naglasiti ono što sam i njoj rekla i pohvalila je kada sam saznala da odnedavno ona brine i održava te biljke, pored redovnih obaveza koje ima kao glavna osoba u Svrzinoj kući. Rekla sam joj da se divim što su biljke preživjele u dobroj formi u ovoj nezapamćeno vrućoj i sušnoj godini, zatim što je sačuvan šimšir, iako ga svugdje opasno napada štetnik šimširov moljac, zbog kojeg se masovno suši i propada, i što su im i ove godine dobro rodili grožđe i kruške. U našem razgovoru je naglasila da je prije nje godinama savjesno brinuo za biljke gospodin Mustafa Arslanović. Hvala mu iskreno na tome.

Oduševljava me znanje ljubitelja bosanskih avlija u kojima je i na malo prostora pažljivo birano i njegovano bilje i cvijeće. Za pamćenje je izvanredna kombinacija sabahčića (ukrasnog slaka ili ladoleža) i akšamčića (noćurka) u avliji. To je vrhunska kombinacija izbora jednogodišnjeg cvijeća za ugođaj boravka u avliji u toku toplih ljetnih mjeseci. Sabahčić se penje uz stubove, dekorišući prostor zanimljivim mnogobrojnim plavoljubičastim trubastim cvjetovima ujutro i prije podne, a predveče i uveče u podnožju tih stubova bogato procvjeta noćurak, koji je dotle “drijemao”. Baš su zanimljivi domaći nazivi ovih biljaka sabahčić (slak) i akšamčić (noćurak), zar ne? Znači, izbor je takav da se za vrijeme toplih godišnjih doba stvara izvanredni cvjetni ugođaj u toku cijeloga dana, pa i večeri, jer tada ljudi najviše borave u avliji.

Avlije Svrzine kuće krase biljke čitave godine počevši od ranih narcisa, preko tulipana, đurđevka, ljiljana, trajnica svatovi (plamenac), šekaik (božur), Fatimin cvijet (pitomi sljez) vučijak (lupina), cvjetajućih grmova poput jorgovana, pajasmina, snježne grude i hibiskusa, te neizostavne hortenzije hadžibeg. Ne smijemo zaboraviti ruže đulbešećerke od kojih se tradicionalno pravi slatko i sok, kojim smo i bili posluženi prilikom otvaranja izložbe. U bašči su voćke koje beharom uljepšavaju proljeće, a kasnije plodovima hrane ukućane. Ne nedostaje ni ljekovito bilje poput pčelinje ljubice, mente, čuvarkuće.

U avlijama i baščama je naročito cijenjeno mirisno i ljekovito bilje, što je za pohvalu, jer to su prirodni mirisi i prirodni lijekovi.

Posebnu pažnju su mi privukli lijepi zimzeleni šimširi, koji avlije krase cijelu godinu, a posebno se ističu zimi kada ostale biljke miruju. Oni se u skladu sa tradicijom orezuju u kugle, što je u skladu sa urednošću avlija.

Tipična biljka je i penjačica vinova loza, koja bogato pokriva unutrašnje zidove avlije, a prelazi i preko vanjskih zidova kao da najavljuje da tu netko živi i domuje.

Nekada su avlije bile pune prkosa (ježića), koji je raznobojnim cvjetićima popunjavao zemljane prostore u kaldrmi. Danas je iz praktičnih razloga kaldrma popunjena betonom, pa su prkosi ili ježići, kako su ih ljudi zvali, mnogo manje zastupljeni jer je nestalo i uslova za njihov opstanak.

Duša vremena

Svrzina kuća je sačuvala dušu vremena u kojem je nastajala i trajala, ali i dokaz da su ljudi na ovim prostorima voljeli i uzgajali biljke od davnina, u skladu sa uslovima i potrebama tih biljaka, koje su im tako pružale zadovoljstvo, njegujući i gledajući ih i uživajući u njihovim cvjetovima, listovima i plodovima.

To je bilo vrijeme prije nastajanja vrtnih centara u kojima možemo danas nabavljati biljke iz cijeloga svijeta, ali mnoge od njih postaju invazivne ili nemaju uslove za uzgoj kod nas. Biljke tradicionalnih bosanskih avlija su birane i njegovane tako da opstanu u skladu sa njihovim potrebama, odnosno ekološkim uslovima, kako to savremenim jezikom kažemo, pa je time sačuvana skladna raznolikost avlija i bašči koja traje vijekovima, pa je trebamo čuvati, njegovati i uvažavati.