Magična moć šamara

Premisa prva

Godina je bog bi ga znao koja i moj je dobri drug, koji će mi povremeno biti i urednik, dobio sina. Javlja mi mjesto i vrijeme i moja raspjevanost, sa malim zakašnjenjem, stiže na proslavu. Kašnjenje pravdam geografijom: kafanu na koju me je uputio nisam uspio da nađem iz prve, bogami ni iz druge, tek su mi se u trećem pokušaju otvorila vrata, ali i tu je bilo povuci-potegni. U kafanu, naime, ne može da se uđe dok se ne pozvoni i dok gazda kafane ili konobar koji je njegov ugostiteljski dvojnik ulazak ne odobre.

Dva čuda u dvije minute: em se nalazim pred poštenom kafanom za koju nikada nisam čuo, em u nju ne može da se uđe bez odobrenja. Popijemo svako šta je htio, poderemo ponosnom ocu majicu ili dvije, a onda pređemo unutra da nastavimo dernek. Gazda je klot Dalmatinac, ergo rakija i vino su ubrani u božjoj bašti, meza ide kao na traci, pjeva se i zapjeva i sve je u najboljem redu, ali dilema oko ulaska mene i dalje kolje.

Htio bih da znam zašto u kafanu ne može da se uđe kako se u kafanu ulazi, ali ne znam koga da pitam i što je daleko važnije: ne znam kako da pitam. Možda je to pravilo na snazi godinama, možda svi znaju za njega osim mene, možda i ne treba da pitam da se na brukam. A možda je i gazda teške naravi, možda je umoran od takvih pitanja, možda je zbog gostiju koji mu se tako nalakte na leđa i turio ključ u bravu.

Ali, noć je duga, vino je mekano, pjesma je poštena i nema se kud. Za astalom ostaju posljednji vitezovi i gazda kafane među njima. Priča kako je napustio u ratu Dalmaciju, kako je slučajno pao u Banju Luku, kako je krenuo iz minusa, kako je išao metar po metar i ciglu po ciglu… Sad ima svoje voće, peče rakiju, lozu i breskvu, bude i poneka litra žižule, a vina ima da nas svako veče poji, pa da nas nikada ne napoji. Sve je to divno, velim ja, sve je to na ranu da se privije, ali što ti, božji čovječe, ljudi zvone kad hoće da uđu u kafanu? On me pogleda i samo sreza: Zbog Paripovića!

Premisa druga

Pronašli smo moj praški pobratim i moja neznatnost privremenu kafanu dok se vrata Krajišnika ponovo ne otvore. Nije ni slično, ali je pošteno: zeru stolova, lijepa rakija, klozet da te bog dragi sačuva, ni na autobuskoj stanici u Kalinoviku nije gori, radi do deset, nedjeljom do četiri, ima goste koji su svjetski prvaci u prosipanju šuplje i četiri stola na sred trotoara koja savršeno imitiraju baštu. Ne treba nam više, mada bi nam ono više koje želimo valjalo.

U blizini ja park. Stalno neko trči ili voda kerove. Sa druge strane ulice je golem parking i još veći market. Pored marketa – pekara. Za svakoga ponešto. Dvadesetak metara uzvodno maleni kineski restoran koji još nije otvoren. Sve je namješteno, sve je spremno, ali još nema zelenog svjetla. Prođemo pored i vidimo četiri kineska brata kako igraju karata iza zaključanih vrata. Taman nam je na nogu kad popijemo putnu i kad krenemo svako svojim šorom.

Odjednom – tresak. Kratak, oštar, resak. Gledamo šta se desilo. Kafana je na ćošku, prekoputa nje je parking sa kojeg stalno izleću i na koji vazda uleću, busevi šinjaju kao da kasne sedam sati, a ne dvanaest minuta, ali nikakve srče i umfala nema. Ni na obližnja auta ništa nije palo. Ni vjetar nije nanio nešto na nešto. Tek kad su trojica giliptera prošli pored nas shvatili smo šta se desilo: jedan od njih se bacio kamenom u “izlog” kineskog restorana. Staklo nije puklo, nije čak ni napuklo, ali bitange su već bile debelo niz ulicu kada je svima došlo do mozga.

Konkluzija

Šamar je rajsko naselje, zlatna dolina, ruda koja se nikada ne tanji. Otvoreni dlan nije kožni opasač, nije varjača od kuvane bukve, nije klofač kojim se tresu tepisi, nije prut iz obližnjeg vrbaka koji se ne lomi. Šamar je, prije svega, pripitomljavanje bahatih. Nikakve batine, ni slučajno lomljenje, ne daj bože lešenje – šamar je za takve sasvim dovoljan, jer u šamaru ima više snage nego u svim šakama, laktovima i koljenima zajedno.

Svijet bi bio dosta ljepše i neuporedivo mirnije mjesto da su šamari sijevali onda kada su trebali. Mnoga bi se baraba brzo vratila u svoju kukavičku kućicu da je dobila plehana na vrijeme; mnogo bi se nitkova zamislilo nad sljedećom rečenicom da ga je obraz zasvrbio kada je tome bio vakat. Šamar ponižava i opominje, batine provociraju i izazivaju. Što batine rasplamsaju, šamar primiri. U tome je, zapravo, njegova snaga: on nije nasilnik, nego vaspitač. Nije siledžija, nego pedagog. Šamaru se vjeruje, batine se preziru.

Uz šamar se brže i lakše odrasta. On nadmenog prizemlji, nevaspitanog dozove, drskog urazumi. Šamar, ali ne i šamarčina, zaustavlja u pokretu. To je jedna meka glasovna promjena koja “znaš li ti ko sam ja” pretvara u “izvinjavam se, neću više”. Tamo gdje prestaje diplomatija, počinje šamar. A ako on nije dovoljan, onda je to jasan znak da se sa druge strane nalazi tkivo kojem nema ni spasa, ni pomoći. Da su se šamari češće pucali ne bi gazda zaključavao kafanu pred nesnosnima, niti bi drugari prekidali partiju karata zato što im je razmaženi nitkov pokucao na vrata kamenom.