"Čudesni klavir" otkriva priču koju su nacisti pokušali izbrisati

Nije baš često da neko piše knjige o klaviru. Znam za tekstove “Novecento Pianista” Alessandra Barrica, i “Pijanisticu”, nobelovke Elfriede Jelinek, ali baš o klaviru - ne. Sonia Devillers (1975, Les Lilas) je zabilježila istinitu storiju i njena knjiga se zove “Čudesni klavir”. Objavljena je 27. avgusta ove godine, a predstavila je svoju potragu za prekrasnim koncertnim klavirom marke Erard broj 2, najbolje ručne proizvodnje, serijskog broja 68.037, kojeg su iz Parisa, oktobra 1943. uniformirani nacisti, iz kuće muzičkog nakladnika Daniela Enocha, odnijeli bez traga.

Neprocjenjivo obiteljsko blago

Devillers je igrom slučaja, u potrazi za klavirom svoje bake, otkrila da je hiljade klavira nestalo u kandžama povijesti, i da još uvijek važe za nestale. Naišla je “Obavijest o potrazi” onog klavira iz Parisa, serijskog broja 68.037, koji funkcionira kao tetovaža, obilježen zauvijek, a izdala ju je Amerikanka Carla Shapreau, pravnica, odvjetnica specijalizirana za intelektualno vlasništvo i pravo na području umjetnosti. Na Institutu za europske studije Sveučilišta Barkeley u Kaliforniji, Shapreau vodi kolegij o pravu vezanom za umjetnost i kulturnu baštinu i rukovodi Lost Music Projectom: istražuje nacističku pljačku muzičke materijalne baštine i njezine dugoročne posljedice. Autorica je brojnih tekstova o izgubljenim muzičkim instrumentima, o ukradenoj Stradivarius Mendelssohn violini iz 1709, i tajnama one koja je pripadala Goebbelsu; o ukradenim instrumentima za vrijeme Trećeg Reicha…

Kakva priča: na izložbi u Tokyju 2018. je bila izložena Stella, violina japanskog virtuoza Eijina Nimure, sa pogrešnom naznakom da je proizvedena 1707. Shapreau je uporedila visoko kvalitetne fotke sa povijesnim arhivama i uočila specifične uzorke godova drveta, brazde i minijaturne ogrebotine: u potpunosti su se podudarali sa podacima o violini koju je 1709. proizveo Antonio Stradivari, a pripadala je slavnoj familiji njemačkih muzičara Mendelssohn-Bohnke. Violina Petit Mendelssohn je sklonjena u trezor banke u Berlinu, odakle je nestala nakon propasti nacističkog režima i sovjetske okupacije 1945. Shapreau je ustanovila da je violina najvjerojatnije bila u Moskvi i pedesetih se pojavila kod proizvođača violina u Parisu, a 1995. ju je kupio Japanac Eijin Nimura. David Rosenthal, unuk Franza von Mendelssohna je trenutak, kad je Shapreau potvrdila vijest, opisao kao “potpunu nevjericu i šok”, nakon što je shvatio da je neprocjenjivo obiteljsko blago decenijama bilo “skriveno svima pred očima”.

Carla Shapreau me živo podsjeća na Monument Men, postrojbu američkog predsjednika Roosevelta, zaduženu za zaštitu povijesnih spomenika i povrat milijuna dragocjenosti i ukradenih umjetnina koje je opljačkao nacistički režim.

Potraga Carle Shapreau za klavirom Erard, serijskog broja 60.037, od ružinog drveta, sa tipkama od slonovače, ukradenog u Parisu u jesen 1943. na adresi 164, boulevard de Courcelles u XVII arondismanu, Soniu Devillers je podsjetila na događaje iz njene familije, što ju je podstaklo napisati knjigu o malo poznatim “klavirima-duhovima”. Nacisti su za vrijeme okupacije oduzeli židovskim obiteljima hiljade instrumenata. Sakupljani i smještani u koncentracijske logore za klavire (poput radnih logora za Židove) ispod Palače Tokyo, današnjeg Muzeja moderne umjetnosti u Parisu, prebacivani su u specijalizirane piano-lagere, logore za klavire, i prevoženi u Njemačku. Autorica: “Ne znam da li su u ovoj terminologiji o logorima klavirā, istrumenti uzdignuti u viši čin, ili su Židovi svedeni na rang predmeta.”

Muzika je bila dio totalitarnog projekta Adolfa Hitlera i Josepha Goebbelsa. Još od 1933, nacistički režim je nastojao da svaka njemačka kuća posjeduje jedan klavir. Da bi se to ostvarilo, osnovan je muzički komando, kojim su upravljali muzikolozi iz redova SS-ovaca na čelu sa Herbertom Gerigkom, koji je rukovodio racijama: zadatak je bio organiziranje kampanje masovne pljačke. U židovskim kućama i stanovima, svim po redu, od najimućnijih do najskromnijih, trgana su vrata ormara, karniše za zavjesama, lusteri sve sa žaruljama (to me podsjetilo na Grbavicu nakon reintegracije 1996). I iz 38.000 ispražnjenih židovskih stanova zaplijenjeno je, katalogizirano i otpremljeno u Njemačku preko 8.000 klavira.

Autorica je pratila njihovu povijest, obilježenu razdobljem belle époque, vezama sa velikim umjetnicima i tragedijom Holokausta. “Nacisti nisu krali samo klavire. Krali su muziku.” Informacija me je zaprepastila, i zamislila sam se. Krali su klavire, koncertne klavire? Takav instrument, veliki klavir, ne pijanino, težak je oko 400 do 500 kg. Da bi ukrao muziku. Što ti je sila. “Pobrisana je memorija tih ljudi, sva njihova sjećanja, i svi predmeti koji su ih povezivali sa njihovom prošlošću. Baviti se muzikom znači upisati se u civilizaciju. Židovi su istrebljeni i opljačkani. Muzika im je uskraćena i oteta.” Ukinuta.

Devillers je bila zgranuta pojedinostima o sistematskoj registraciji Židova aktivnih na različitim razinama muzičke scene, pljački njihove muzičke baštine i instrumenata. Je li rat radi krađe? Disciplinirani arijevci su osim što su ubijali, i sustavno pljačkali? Možemo se upitati na primjeru lokalne agresije, koju je doživjela BiH: jeste, isključivo je radi krađe. A ako zlikovci usput mogu počiniti genocid…

Što će okupatorskim vojničinama note i klaviri? Ko bi pomislio, i ko uopće zna, da su nacisti organizirali konvoje natovarene skupocjenim klavirima i nekoliko puta tjedno ih prevozili iz Francuske u Njemačku?

Knjige i književnost su tvrđava protiv brisanja sjećanja, a tekst “Čudesni klavir” rasvjetljava malo poznat aspekt Holokausta. Istovremeno otvara širom vrata radosti i nadi, kao što je dio njenog mozaika koji svjedoči o melodiji čuvene numere “Opalo lišće”, Les Feuilles Mortes (1946), čiji je nakladnik Jacques Enoch, sin Daniela: iako jedini preživio, nastavio je živjeti, izdavati muzičke partiture, i imati uspjehe, uprkos ratu, i uprkos svemu.

To je dobro znati, jer je aktualno političko ozračje neizvjesnosti i polarizacije, sa desnicom na vlasti u Italiji (premijerka Giorgia Meloni, na vlasti od 2022, od 15. godine u stranci Movimento sociale Italiano, koju su 1946. utemeljili nekadašnji nostalgičari režima Benita Mussolinija; Meloni je 1996. u TV reportaži izjavila da je Mussolini “bio dobar političar” i da je “sve što je uradio-radio za dobrobit Italije”), Češkoj, Nizozemskoj, Slovačkoj, pripremama Le Penovaca za predsjedničke izbore u Francuskoj, i nasrtajem stranke ekstremne desnice Alternativa za Njemačku, Afd, u Njemačkoj, čiji rezultati na izborima u saveznoj republici Saska-Anhalt 6. septembra djeluju krajnje prijeteće: blizu su dovoljnog broja glasova za većinu. Razlog da se čovjek jako zabrine. Antisemitizam je bio državna politika, a AfD u svom programu između ostalog traži da se djecu što manje poučava o nacizmu, a više o “pozitivnim aspektima njemačke historije”. Knjiga “Čudesni klavir” malo je poznat, a izuzetan aspekt istine o nacistima. Između 344 romana, uvrštena je na listu kandidata za veliku književnu nagradu Goncourt 2026.

Jacques Enoch (1900-1990) je u svom intimnom dnevniku, kojeg je počeo voditi 1. januara 1931, i nastavio sve do kraja života, napisao 1936: “Rat, rat, rat… postaje neizbježan.” Kada je shvatio da apokalipsa stiže? Sve što mu se dešavalo bilježio je sitnim, zbijenim slovima, tintom, u knjižice, koje je autorici ustupila njegova kćerka Danièle. Devillers je rukopis dešifrovala skupa sa grafologinjom koja radi na Apelacionom sudu u Parisu.

Jacques je bilježio svakodnevnicu, okupaciju, bijeg na biciklu, skrivanje u Savoji. Devillers je pročitala pogled na svjetski rat i danas ima preokupaciju: “Hoćemo li se za 50 godina, gledajući fotke našeg vremena, pitati: ma kako se moglo živjeti u takvoj bezbrižnosti?” A razmišljam: ko je imao takav uvid u 59 godina života, koji je bio sve, osim banalan i neangažiran?

Da bi saznala šta je bilo sa klavirom 68.037, Devillers je istraživala u Nacionalnoj arhivi Francuske. Većinu je saznala iz Jacquesovog dnevnika, što nije bilo namijenjeno javnosti: “To je jedna vrsta bitke protiv smrti, jer ono što je trebalo biti uništeno - počinje se ponovno rađati.” Jacques nije prestao tragati za čudesnim klavirom iz svoje kuće. Tražio je ono što mu niko ne može vratiti: roditelje.

Autorica je prateći njegove crtice napisala i fascinantnu kroniku o likovima poput Igora Stravinskog, André Bretona, Mauricea Ravela, čiji je neviđeni talenat 1920. prvi uočio Jacquesov djeda, Wilhelm Enoch, i bio njegov prvi izdavač. Ravel se naročito zanimao za hebrejsku kulturu, pa je skladao kompoziciju “Dvije hebrejske melodije”, i čuveni “Kaddisch”. Tu je i nezaobilazni Joseph Kosma (1905, Budimpešta 1969), Židov mađarskog porijekla, koji je 1946. komponovao “Opalo (ili Jesenje) lišće”, a tekst napisao komunista Jacques Prévert, koji je Kosmu skrivao sve vrijeme Drugog svjetskog rata. “Opalo lišće” su kasnije sublimirali Frank Sinatra, Nat King Cole, Tino Rossi, Juliette Gréco, Yves Montand… Devillers piše o mraku i svjetlosti epohe, energiji generacijā usmjerenih ka muzici, koje su odbile odreći se stvaranja, radosti i nježnosti usred bauka mraka koji je vladao ne samo Europom, nego svijetom. Piše o ljudima koji su vjerovali u muziku kao neuništivi element civiliziranosti - upravo ono što su im nacisti namjeravali ukinuti.

A Devillers ima i osobnu poveznicu sa klavirom i Holokaustom u vlastitoj familiji.

Njene djeda i baku, Harryja i Gabrielu, rumunjske Židove, država je 1961. razmijenila za stoku i svinje: tako su tajno izveženi u Francusku, skupa sa kćerkom Marinom, autoričinom majkom. Baka Gabriela je bila muzikologinja i profesorica na konzervatoriju u Bukureštu. Kad su napuštali Rumunjsku, imali su pravo ponijeti sa sobom samo 4 kg. Za sobom su ostavili sve, a polukoncertni Bechstein je bio najdraži i naravno najskuplji predmet u vlasništvu bake Gabriele. Kad je odlazila iz Bukurešta imala je 50 godina, a na tom instrumentu je svirala 20. Najbolnije joj je bilo rastati se od klavira: morali su ga prodati. U žurbi i pometnji nije zabilježila serijski broj instrumenta. Klavir je bio osobna karta muzikologinje, pijanistice, i svjedočanstvo o njenim precima, intelektualcima i umjetnicima. I mnogo više od predmeta: njen štih i ponos.

Sonia Devillers si je bila zadala zadatak da će ga pronaći. Ali: baka Gabriela je umrla, a nije pronašla serijski broj svog klavira i misija je bila nemoguća. U ekspediciji potrage Devillers je otkrila da je na hiljade ljudi u Europi, skoro svi Židovi, tražilo svoje klavire, otete u vrijeme nacističke okupacije. Klavir je sehara, riznica puna sjećanja, mjesto okupljanja cijele familije. Otrgnuti ga iz doma značilo je iščupati decenije uspomena. Iako nije uspjela naći instrument svoje bake, u istrazi Devillers je zaronila u Nacionalnu arhivu i otkrila “kontinent bola: na hiljade židovskih familija je u potrazi za fantomima klavira, koji su opljačkani i nestali u Drugom svjetskom ratu”. Saznala je da svaka familija ima svoju priču o klaviru – tragičnu, duboko dirljivu ili poetičnu. A nije pisala samo o koncertnim i skupocjenim klavirima i kolekcionarskim primjercima. “Bilo je tu i starih krntija i potpuno ulubljenih i izubijanih uspravnih klavira – i svi su opljačkani.”

Pojedinačna sudbina obitelji Enoch je nepodnošljiva: čitatelj je ponesen vrtoglavicom, shvatajući kako je oduzimanje klavira isječak mnogo šireg plana, kojeg je za Hitlera smislio teoretičar nacizma Alfred Rosenberg (1893-1946), sa ciljem čišćenja muzike od židovskog elementa i utjecaja. Rosenberg je bio ministar Reicha za okupirane teritorije, a od 1940. je zadužen za konfiskovanje umjetnina i knjižnica Židova diljem Europe. Operirao je u sklopu organizacije Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg, kojom je u Vilniusu rukovodio dr. Müller. Bio je odgovoran i za namještaj oduzet deportiranim Židovima: trebalo ga je prevesti u Reich i prodati ili dodijeliti Nijemcima koji su ondje živjeli. Plan je glasio: u svakoj njemačkoj kući jedan klavir. Klavir je više od namještaja: to je život generacijā. Rosenberg je karijeru završio na suđenju u Nürnbergu, osuđen na smrt vješanjem.

Roditeljski klavir Erard broj 2, kojeg je Enoch tražio, veličanstven je instrument, dug 2,48 m, raspona od sedam oktava, izrađen od vrhunske kvaliteta ružinog drveta i slonovače, sa završnom obradom od prirodnog voska: djelovao je čudesno. Za židovsku familiju Enoch, muzičke nakladnike, koji su sredinom XIX stoljeća pobjegli iz Frankfurta u Paris, nabavka ovog instrumenta je predstavljala ostvarenje smjelog sna. To je bilo vrijeme početaka III Reicha, a u njihovim očima ljudi su se rađali sa jednakim šansama bez obzira na vjeru. Ko je mogao i pomisliti da je na pomolu afera Dreyfus i šta će sve nanijeti Drugi svjetski rat, da će Paris okupirati nacisti i organizirati sistematsku pljačku klavirā?

“Čudesni klavir” je istraga dostojna kriminalističkog romana: pronaći instrument proizveden 1890. prema narudžbi Wilhelma Enocha, njemačkog emigranta, koji je nakon useljenja u Paris postao ugledan građanin. Za familiju Enoch je nabavka klavira vrhunskog instrumenta francuske proizvodnje predstavljala političku i kulturnu odrednicu. “Klavir je bio simbol savršene asimilirane židovske familije. Tim klavirom Enoch je odabrao Francusku.” Daniel Enoch je novembra 1938. proglašen vitezom Legije časti.

Ali, 1943. život je postao sunovrat. Daniel Enoch i njegova gospođa Anna Mapou, treća generacija muzičkih nakladnika u Francuskoj, deportovani su u Auschwitz, i 28. oktobra pogubljeni u gasnoj komori. Njihov sin Robert je po nalogu Klausa Barbieja strijeljan 1944. Preživio je samo sin Jacques. Kad se vratio u Paris, konstatovao je da je iz obiteljske kuće, na adresi 164, boulevard de Courcelles u XVII arondismanu, nestalo sve, skupa sa klavirom Erard, serijskog broja broj 68.037: progutala ga je džinovska nacistička mašinerija. Instrument je poslije registrovan u Popisu dobara opljačkanih u Francuskoj 1939-1945. Jedini preživjeli familije Enoch, Jacques,1946. je u Velikoj sinagogi u Parisu organizirao ceremoniju u znak sjećanja na deportovane i ubijene roditelje Danijela i Annu Enoch i strijeljanog brata Roberta.

Jacques je nastojao ponovno postaviti na noge i uzdići muzičku nakladničku kuću i izdavati kompozicije i tekstove novih talenata, kao što je Joseph Kosma. U tri navrata Jacques je bio predsjednik SACEM-a, organizacije autora, kompozitora i muzičkih izdavača Francuske.

Kartografija nesreće

Ova nacistička pljačka je dokumentirana, ali je većina arhiva izgubljena ili uništena poslije rata. Autorica je prenijela da “popisi datiraju iz 1947, sa ogromnim inventarom svih opljačkanih dobara iz Drugog svjetskog rata za koje se podnose zahtjevi za povrat”, a spisak je vrlo potresan: “navodi se ime proizvođača, serijski broj klavira, kratak opis i ime podnositelja zahtjeva. Kad se pročita ime, čovjek se ne može ne zapitati se šta se dogodilo sa tom familijom. To je kartografija nesreće”.

Šta se dogodilo sa klavirom Erard familije Enoch, i sa hiljadama drugih instrumenata? Vozovima su prebačeni u Berlin pod bombama. Mnogi su transportirani u rudnike soli, dvorce ili samostane. Na kraju rata Crvena armija ih je odnosila kao ratne trofeje. A možda još neko negdje na njemu svira. Kao što sigurno negdje neko pjevuši “Opalo lišće” Josepha Kosme, lajt motiv istoimenog finskog filma Akija Kaurismakija (2023), snimljenog u vrijeme ruske invazije na Ukrajinu. Film govori o čupanju sa dna tuge, iz ponora beznađa. I legenda francuske muzike Serge Gainsbourg ovjekovječio je ovu melodiju. Udovica skladatelja, Lily Kosma je gradu Nici darovala autorska prava numere, pod uvjetom da jedna ulica bude nazvana imenom po ovom skladatelju: uličica u četvrti muzičara od 2.000. nosi ime Josepha Kosme, Židova, koji je za dlaku izbjegao nacistički pokolj.

Otimanje židovske imovine je više od puke krađe: to je nastojanje da se izbrišu žrtve. Nestankom njihove imovine nacisti su pokušali zatrti i materijalne tragove njihovog postojanja: počinili su memocid. Potraga za klavirom je čin obnavljanja sjećanja. Od ova dva klavira, dvije obitelji, dva progonstva, ostala je zajednička praznina. Storija o klaviru ne vraća mrtve, ali vraća ono što su im mučitelji pokušali oteti: povijest, ime i sjećanje.

“Opalo lišće” su interpretirali Edith Piaf, Eric Clapton, Tony Bennett, Barbra Streisand, Andrea Bocelli… Da nije bilo Jacquesa Enocha, koji je igrom pukog slučaja preživio Holokaust, ne bi bilo ni najpoznatije francuske muzičke numere svih vremena. Možemo li zamisliti život bez nota i muzike? Ili je muzika – život, kojeg niko ne može oteti. Uprkos svemu.