O knjizi "Pupkovina" Maje Klarić: Poetsko preoblikovanje identiteta

Maja Klarić: Pupkovina, Fotopoetika: Šibenik, 2026.

Maja Klarić, prije svega, pjesnikinja je, ali i prevoditeljica, književna urednica, te organizatorica manifestacije Šumski pjesnici nad ponorom Butori pored Grožnjana, kao i rezidencije za književnike i književnice Vesne Parun na otoku Zlarin. Njena knjiga putopisne poezije “Deset dugih dana” 2024. godine dobila je nagradu “Joža Horvat” koju Hrvatsko društvo pisaca dodjeljuje za najbolji putopis. Dugi niz godina uspješno vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika iz Šibenika, potvrđujući kontinuirani angažman na savremenoj književnoj i kulturnoj sceni.

Iskustvo majčinstva

Nakon niza uspješnih i nagrađivanih knjiga putopisne poezije, Maja Klarić zbirkom “Pupkovina” izlazi iz okvira poetike koja je do sada bila dominantno vezana uz kretanje, hodanje, geografske udaljenosti i izvanjsko iskustvo svijeta. Upravo u toj zbirci događa se značajan poetski obrat: autorica ponovo kreće na putovanje, vjerovatno najviše i najznačajnije u svom poetskom iskustvu, ali sada ne prema vanjskom prostoru, nego prema unutrašnjem svijetu tijela i identiteta. To putovanje više nije određeno prelaskom granica među državama, gradovima ili krajolicima, hramovima, šumama, nego iskustvom majčinstva, koje postaje nova teritorijalnost njene poezije.

Knjiga "Pupkovina"/

Od trudnoće i iščekivanja poroda, preko samog čina rađanja, do prvih mjeseci majčinstva, knjiga je oblikovana kao intimni dnevnik žene koja ne promišlja i ne bilježi samo iskustvo majčinstva nego bilježi i proces promjene vlastitog tijela, njegove transformacije, kao i odnos prema drugim ženama, prije svega, prema majci, te kontinuitet ženskog nasljeđa i snage koji se prenosi generacijski. To se najefektnije vidi u pjesmi “Dan žena” kao manifestu snage i zajedništva žene. Riječ je o knjizi koja tematizira feminizam, izdržljivost i krhkost ženskog iskustva, ali i ono što ostaje skriveno ispod idealizirane slike prvog susreta s djetetom i postupnog uranjanja u novu životnu ulogu. Promjena identiteta ovdje nije prikazana kao nagli lom, nego kao proces unutrašnjeg preoblikovanja žene koja je u ranijoj poetici bila određena motivom kretanja, putovanja i prostora.

Čekala sam Brod za Issu

I bila mačka koja plovi

Iz drevne Sirakuze za Vis

Bila sam vjetar koji priča

svoju bezvremensku priču

(Klarić 2026: 15)

Upravo u tom pomjeranju jeste najzanimljiviji aspekt knjige. Ovako koncipirano književno svjedočanstvo rijetkost je na regionalnoj sceni, jer iskustvo majčinstva ne posmatra se izvana, kroz društvene stereotipe i očekivanja, nego iznutra, iz perspektive tijela, intime i svakodnevne transformacije. Lirska subjekta ne pomjera se s mjesta, a ipak otkriva jedan nevjerovatan i do tada sasvim nepoznat svijet. Njeno tijelo postaje centar dešavanja, prostor u kojem se odvijaju promjene i u kojem se prati nastajanje novog života. Fizičke transformacije tijela nisu prikazane samo kao biološki procesi, nego kao iskustvo duboke unutrašnje promjene. Tijelo postaje fokus, ono postaje mjesto boravka, mjesto nepoznato koje se u potpunosti upoznaje kroz mijenjanje. Sve se sprema na trenutak kada iz tijela izrasta nešto novo: dijete. U ovom kontekstu važna je pjesma “Strah tijela”, u kojoj stoji:

Što god bude, bit će dobro

Govorim si u naviranju boli

Grča u želucu, u crijevima

U strahu od bespomoćnosti

Moje naivne stisnutosti u mjestu

Na kojem mislim da ću se skriti

Od sporog cjeljenja rana

(...)

Bit ću nježna prema njemu

Neću ga požurivati

Vjerovat ću mu da će zacijeliti

Vjerovat ću da priroda to umije

Da je svaki njen postupak lekcija

Da je moje tijelo, moja riznica

(Klarić 2026: 17)

I tijelo i dijete postaju novi kontinent koji treba istražiti i razumjeti. Na tom putovanju lirska subjekta upoznaje ne samo novorođenče nego i sebe, sada sasvim drugačiju, otkrivajući jedan sasvim novi svijet u kojem pokušava pronaći ravnotežu sa svim promjenama koje taj svijet donosi, jer “Sutra kad te rodim, mislila sam // Opet ću biti sama u svom tijelu // Opet ću se trebati podsjećati // Da je jedino koje imam // i da ga trebam čuvati”. (Klarić 2026: 26)

Novorođenče, odnosno dječak i djevojčica, kako je knjiga podijeljena na dva dijela, otvaraju ono što bi se moglo nazvati novom geografijom iskustva. Majčinstvo je u ovoj zbirci prikazano kao stanje ispunjenosti i proces stalnog prilagođavanja: lirska subjekta uči o potrebama drugog i stavlja ih ispred vlastitih, svakodnevno upoznaje sebe u novom obliku i postepeno preoblikuje vlastiti identitet kroz iskustvo odgovornosti, nježnosti i straha. Posebno je zanimljivo što knjiga nije podijeljena na cikluse u klasičnom smislu, nego na dva odvojena dijela pisana za dječaka i djevojčicu. Tako se dodatno naglašava ideja različitih emocionalnih i iskustvenih stanja. Već i samo fizičko oblikovanje knjige nosi snažnu simboliku: korice su s jedne strane crvene i simboliziraju rođenje kćeri, dok su, s druge strane, plave i označavaju rođenje sina.

Vizuelni i emocionalni kontrast

Međutim, namjera ovdje nije reproduciranje ustaljenih rodnih podjela boja, nego stvaranje vizualnog i emocionalnog kontrasta kojim se naglašava dualnost iskustva i dva paralelna toka majčinskog doživljaja. Ta formalna odluka pokazuje koliko je autorici važna cjelovitost knjige kao umjetničkog predmeta, ali i koliko promišljeno pristupa oblikovanju vlastite poetike. Knjiga tako simbolički funkcionira kao dvostruko čitanje i fizički oblik prijelaza iz jednog stanja u drugo, iz iskustva očekivanja u iskustvo majčinstva, ili kako stoji u jednoj pjesmi: majka je razbijena “u dvoje, tako me ima više”.

Knjiga "Pupkovina"/

Rađanje novog života

Poput zvijezde koja se otimala iz mene

Poput oštre zrake svjetlosti koja je pucala

U jednom trenutku

Davanje života bilo je kao umiranje

Kao da ja moram nestati da bi nastao ti

(Klarić 2026: 19)

Naslov “Pupkovina” ne funkcionira samo kao očekivani simbol veze između majke i djeteta. Pupkovina se u ovoj knjizi uspostavlja i kao metafora nemogućnosti potpunog odvajanja od vlastitog prethodnog identiteta, iskustva i života. Rođenje djeteta ne prikazuje se kao prekid, nego kao nastavak jednog drugačijeg putovanja: lirska subjekta se mijenja, ali veze sa sobom, sa svojim ranijim “ja” ostaju očuvane i iz pjesme u pjesmu ponovo potvrđene. U tome se nalazi jedna od važnijih vrijednosti ove knjige. Književni prikazi majčinstva često završavaju u jednoj od dvije krajnosti: ili u idealizaciji kao prostora potpune ispunjenosti ili u otvorenom otporu i iskustvu zarobljenosti. “Pupkovina”, međutim, odbija tako jednostavnu podjelu. Ova knjiga pokušava pomiriti, uslovno rečeno, dvije verzije sebe koje nakon iskustva majčinstva više ne mogu postojati odvojeno: ženu kakva je bila prije i onu koja nastaje kroz iskustvo rađanja, brige i transformacije. Upravo iz te napetosti između kontinuiteta i promjene proizlazi emotivna i poetska snaga zbirke kroz njene “uhvaćene” mikrotrenutke.