Zašto Crna Gora može, a BiH ne može?

Da je život često nepravedan, politika još više, a geopolitika najviše, mogli smo se svi uvjeriti metaforičkih milion puta. A da o nepravdi i izgubljenim šansama uvijek govore oni koji su na kraju poraženi, također znamo. Dakle, Crna Gora, danas, na dan kada pišem tekst, slavi dvadesetu godišnjicu nezavisnosti države. Odnosno, slavi je onaj dio Crne Gore kojem je do nezavisnosti stalo i koji zbog nje ne žali. To sasvim sigurno jeste većinski dio društva, ali je jasno i to da postoji solidna trećina građana Crne Gore, jednako odana srpskom nacionalističkom projektu iz devedesetih godina, kao u doba kad je bio najpogubniji, koja bi najradije da se ta nezavisnost nije dogodila i koja radi sve da je u suštinskom smislu opstruira. Dvadeseta godišnjica nezavisnosti uz to se proslavlja u momentu u kojem je prilično izgledno kako će Crna Gora uskoro ući i u Europsku uniju, kao treća od postjugoslavenskih država, nakon Slovenije i Hrvatske.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina se nalazi u nikad goroj situaciji od okončanja rata, sa SAD-om koje iz temelja mijenjaju politiku i rade na dokidanju OHR-a, s Europskom unijom koja ne zna ni što bi sa sobom, a kamoli što bi s BiH, te s duboko podijeljenim društvom i politikama koje vode u novi konflikt.

E sad, da se vratim na pitanje nepravde. Crna Gora nije, na svu sreću, osjetila rat na svom teritoriju, ali je sudjelovala u osvajačkom ratu i zločinima, kako u Dubrovniku i oko njega, tako i u istočnoj Bosni. S druge, pak, strane, BiH je zemlja koja je suštinski napadnuta sa svih strana i podnijela je najveću žrtvu ratova devedesetih. Jednako kao što ju je podnijela u Drugom svjetskom ratu. Ali, kao što sam već napisao, međunarodna politika ne poznaje koncept pravde, niti suočavanja s prošlošću, osim u rijetkim situacijama kad se taj koncept poklopi s geopolitičkim interesima velikih sila. Što s Bosnom i Hercegovinom nije bio slučaj.

No, kad i ostavimo pitanje pravde po strani, ostaje pitanje zašto je i kako, svim opstrukcijama unatoč, Crna Gora uspjela zaživjeti kao ipak funkcionalna država, koja će uskoro ući i u EU, a BiH nije?

A umnogome su slične, s vrlo šarolikim etničkim sastavom stanovništva, s konceptualnom nepomirljivošću između najvećih nacija, s dubokom društvenom podjelom, pa i nasiljem koje je ta podjela generirala, s pogubnim utjecajem vjerskih zajednica na politički život i s kontinuiranim sukobom oko pitanja ulaska u EU i NATO, te odnosa prema nasljeđu devedesetih.

Štoviše, Bosna i Hercegovina je puno jednostavnije i puno ranije došla do nezavisnosti i međunarodnog priznanja, s puno većim postotkom ljudi koji su se na referendumu izjasnili za nezavisnost nego što je bio slučaj sa Crnom Gorom.

E sad, najjednostavnije bi bilo zaključiti da je to zato što je Crna Gora definirana kao građanska država bez konstitutivnih naroda i prava veta, te što je još važnije, bez njihovog teritorijalnog zaokruživanja. Ovo je sigurno zaključak kojeg dijeli najveći dio bošnjačke javnosti. I on jeste jedan dio odgovora na postavljeno pitanje. No, osim toga što nije jedini, on je i realno neostvariv, budući da BiH od ZAVNOBiH-a nikad nije ni bila zamišljana, niti ostvariva bez priznanja tih triju konstitutivnih naroda. Istina je da postoji dio razloga u zaostajanju BiH u izgradnji funkcionalne države, a pogotovo u pristupanju EU, u sve raširenijem zazoru od islama u Europi i na Zapadu, ali to jeste činjenica posljednjih nekoliko godina, prije kojih jeste postojala prilična podrška Zapada izgradnji BiH kao države, pa i sasvim sigurno viđenju ratnog nasljeđa najsličnije onome kakvom su ga vidjeli u bošnjačkom i građanskom dijelu društva u BiH.

No, prava odgovora na pitanje zašto Crna Gora može, a BiH ne može su dva. Prvi je da je zapadna diplomacija, nakon što je na svaki mogući način opstruirala crnogorsku nezavisnost, unatoč vidljivom zaokretu Đukanovićeve politike, pa i nekakvom, ipak, distanciranju od osvajačkih ratova, postavivši čak i uvjet za priznavanje referenduma, na 55% podrške, nakon što je shvatila da proces neće moći zaustaviti, onda ipak otvorila vrata Crnoj Gori i napravila puno toga da je pogura. Nije u tome bilo nebitno ni geopolitičko nadmetanje s Rusijom i činjenica da Crna Gora ima solidan komad jadranske obale.

S BiH se pak desilo sasvim suprotno. Dok je dio međunarodne zajednice želio pomoći onima koji su htjeli funkcionalnu državu i kažnjavanje ratnih politika, drugi dio je to uporno opstruirao, prvo nagrađujući ratne zločine i koncepte u mirovnom sporazumu, a potom i puštajući da iste te politike budu na vlasti sve ovo vrijeme. Drugi razlog tiče se samih javnosti, odnosno građana u ove dvije zemlje. Dok su se oni u Crnoj Gori odlučili izboriti za svoj europski put, u BiH su odlučili čekati da im međunarodna zajednica to sama napravi dok oni biraju identično iste politike i ljude. I još čekaju.