Slobodan Milošević, srpski svetac

Treći put u dvadeset godina utvrđujem kako Slobodan Milošević nije izgubio rat u Bosni i Hercegovini i kako će jednog lijepog dana, godine ili vijeka biti proglašen srpskim svecem, najvećim poslije Svetog Save. Na to me nagnalo mnogo šta što se događalo već tri decenije, pa i ovih majskih dana 2026. Evo, oko mosta preko Save potežu se čak i žute trake, koje su, kako neki tamo u Banjaluci misle, bosanski muslimani stavljali Jevrejima za vrijeme holokausta, a zaboravljaju bijele koje su devedesetih Bošnjaci morali da nose u Prijedoru.

Dvadeseta godišnjica smrti Slobodana Miloševića prošlog marta, kao i proteklih desetak godina, obilježena je skromno u Požarevcu, a još skromnije u Beogradu. Valjda zato što se njegovi ljudi koji danas vladaju Srbijom boje da ih na Zapadu proglase nasljednicima balkanskog kasapina. U dvorištu Miloševića kuće u Požarevcu održan je pomen i položeno cvijeće na njegov grob. Uz prisustvo neizostavnog Vojislava Šešelja i Aleksandra Vulina, i prvi put njegove unuke Marije, rođene u Rusiji. Među rijetkim komentarima bio je Tomislava Markovića na portalu odgovor.ba, koji kaže: “Arhizločinac je otišao na onaj svet neosuđen, što pristalice njegove krvave politike vole da tumače kao da je Milošević umro nevin, bez dokazane krivice”.

Prvi put sam pisao o Miloševiću u engleskom izdanju istanbulskog Zamana, koje će kasnije turska vlada zabraniti, a urednike i novinare strpati u zatvor. Nisam našao originalni tekst, ali jesam što je prenio zagrebački portal index.hr: “Uoči sutrašnje, druge godišnjice smrti bivšeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, Hajrudin Somun, bivši veleposlanik BiH u Turskoj, u Today’s Zamanu se u kolumni naziva ‘Je li Milošević dobio rat u Bosni?’ osvrnuo na njegov lik i djelo”. Pored ostalog, navodi: “Izvan regije će se ponovo isticati kako je Milošević izgubio četiri rata na Balkanu, uključujući i onaj u BiH. Iako će se to mnogima činiti neutemeljeno, a drugi će to čak smatrati i herezom, priznajem da je Milošević dobio rat u Bosni ili ga bar nije izgubio”... I ovo: “Dugoročno gledano, ne u godinama, nego u stoljećima, Milošević je uspio u Bosni i Hercegovini. Ako i nije mogao shvatiti srpski mit o osveti za pobjedu nad Turcima u Bici za Kosovo 1389. godine, uspio je u nečemu što bi se moglo smatrati povijesnim u nadolazećim stoljećima. Zapravo, etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva iz istočnog dijela Bosne, te stvaranjem Republike Srpske, Srbi su proširili granice pravoslavlja”, smatra Somun, te dodaje kako Drina ne dijeli samo BiH i Srbiju već i rimokatolike od pravoslavaca već više od tisuću godina.

Poslije desetak godina u Oslobođenju sam, takođe povodom godišnjice Miloševićeve smrti, pisao kako je te 2016. lider entiteta Republika Srpska, samo koji dan poslije srbijanskog predsjednika, boravio u Moskvi, gdje mu je patrijarh cijele Rusije Kiril uručio nagradu “jedinstva pravoslavnog naroda”. Slučajna je bila, iako ne nemoguća veza između zakazivanja referenduma o vraćanju Krima u okrilje majke Rusije, a ovamo u Banjaluci referendumskih prijetnji i mahanja Putinovim posterima. Kao povod mi je mogla biti i prijetnja Milorada Dodika da će narediti svojoj policiji da na liniji razgraničenja dva entiteta postavi kamene biljege, kakvih se još može naći iz osmanskog doba. Slučajno ili namjerno, baš će u presudi Radovanu Karadžiću 24. marta 2016. Milošević biti oslobođen optužbi za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, što se gotovo ovlaš nalazi na 1.303. strani presude od 2.950 strana.

Osvrtao sam se i na regionalni položaj Bosne i Hercegovine, koja tavori zbog dejtonske ustavne strukture, dobrim dijelom nametnute zaslugom Slobodana Miloševića. Ali i danas mislim da je nešto drugo po čemu će se njegove zasluge pamtiti mnogo duže od Daytona. Milošević je pomakao granice kršćanskog pravoslavlja preko Drine za pedesetak kilometara, što nijednom vladaru istočnih carstava nije pošlo za rukom gotovo deset vijekova. Sve istorije uče da je do velikog raskola, ili velike šizme u kršćanstvu između katoličanstva i Pravoslavne crkve došlo 16. jula 1054. godine, za vrijeme carigradskog patrijarha Mihaela Crularija i pape Lava IX. A kako je još nakon smrti cara Teodozija 395. Rimsko carstvo bilo definitivno podijeljeno na istočni i zapadni dio, i tada mu je granica išla od Sirmija (Sremske Mitrovice) na jug, dolinom Drine, sve do crnogorske obale, onda se svih proteklih vijekova smatralo da je Drina, bar na ovim balkanskim prostorima, međa između dva vladajuća kršćanska pravca. Malo je katoličanstva bilo istočnije, kao i zapadnije pravoslavlja, izuzev istočne Hercegovine. Britanski istoričar Noel Malcolm nije uspio naći nikakav valjan dokaz koji bi potvrdio da je pravoslavnih kršćana bilo na sjeveru Bosne prije osmanlijskih osvajanja. Crkva bosanska je takođe razdvajala katoličanstvo od pravoslavlja. Doduše, Osmanlije su pomogle da se pravoslavlje proširi i po zapadnoj Bosni, do zapadnih granica njihovog carstva, ali Drina ostaje bar simbolična međa između dva kršćanstva, a na Balkanu i pristajanja ili nepristajanja uz savremene političke podjele i nadmetanja između Istoka i Zapada.

Za svake godišnjice smrti Slobodana Miloševića, kad kažu da je izgubio četiri rata, pa ga se i mnogi Srbi nerado sjećaju, ponovim kako nije istina da je izgubio rat u BiH. U ratovima Slobodana Miloševića 1990-ih godina na udaru su bili svi koji su se našli na putu njegove ambicije da sve Srbe, a svi su svakako pravoslavni, omeđi velikom Srbijom. Nije jedini zaslužan što je Bosna i Hercegovina podijeljena na dva entiteta, ali jeste što je još više uspio da, osim oko Goražda, očisti obale Drine od nesrpskog sveta, što početkom 1940-ih nije uspio ni Draža Mihailović. Da je 1990-ih bilo gore nego i za Draže, znaju Fočaci - ni on nije naredio da se ruše džamije, a jesu egzekutori Miloševićeve politike srušili do temelja ne samo Aladžu, nego još šest džamija. Uz jednu je bio zakopan i moj tek rođeni brat.

Neka mi oproste istoričari koji ne daju da se predviđa budućnost dok se ne dogodi, ostajem pri pretpostavci da će Srbi već na obilježavanju milenija od velike šizme kršćanstva, 2054, Slobodana Miloševića proglasiti svojim svecem. Možda ipak kasnije, dok sasvim zaborave da je bio komunista, a ne monah. Da bi bio kanonizovan, ispunio je nekoliko uslova, koji se navode u crkvenim krugovima - mučenička smrt, kult u narodu, javljanje čudom ili da mu mošti nisu istrulile. Sveti Sava se nedugo poslije smrti 1236. počeo tako slaviti, ali je za sveca proglašen tek 1775. godine. Tomislav Marković još kaže kako je pred ratove 1990-ih u Srbiji vladala atmosfera “kolektivne euforije, masovne histerije, kulta vođe, silaska sina Božijeg na zemlju”. Milorad Dodik i sada takvu pokušava nametnuti Srbima u Bosni, pa i Srbiji. A njen predsjednik Aleksandar Vučić nekidan prijeti Crnoj Gori koja se “otcijepila” od Srbije, kao što je Miošević naložio Užičkom korpusu da pređe Drinu jer se Bosna i Hercegovina “otcijepila” od Srbije.

Nije se šaliti ni na to kada Vladimir Putin ovog maja 2026. prima Milorada Dodika na sam dan parade povodom Dana pobjede, kao što smo se smijali, a Jutel ponavljao kao u crtanom filmu, onog 14. oktobra 1991, kako Radovan Karadžić prijeti nestankom jednog naroda, zna se kojeg. Ozbiljnije treba shvatiti i ono što u Zagrebu sve glasnije spominju treći entitet u Bosni i Hercegovini. I što se u Mostaru i dalje skrnavi Partizansko groblje, remek-djelo svjetske vrijednosti Bogdana Bogdanovića.

Utjeha mi je što je danas mnogo više Bosanaca i Hercegovaca nego uoči Miloševićevih ratova koji takve stvari ne uzimaju za šalu. Nego filozof Nezuk Ćurak za skrnavljenje Partizanskog groblja ne kaže samo da je vandalizam nego postfašizam, koji se kao crni oblak nadvio nad cijelom Evropom. I što moje strahove za budućnost Bosne i Hercegovine na svoj način izražavaju političari poput Ćamila Durakovića i kolege s ovih istih strana Oslobođenja i drugih medija, Bajalučanin Dragan Bursać i Mostarac Dragan Markovina. Samo kad bi nas čuli birači koji se spremaju za izbore u oktobru, a ne glasali za iste nacionalističke elite za koje glasaju godinama.