Narativ “ah, taj Balkan” prikrivao je grijehe Europe u Bosni

“Ah, taj Balkan” (ART Rabic, 2026) snažno je i ohrabrujuće proširenje onoga kako je izgledala diplomatska bitka za opstanak ove zemlje iz sjećanja autora Hajrudina Somuna.

Ovo je knjiga duboko principijelnih argumenata protiv ideologije fašizma, kolonijalizma ili neoimperijalizma. Objavljena je u pravi trenutak, u vrijeme kada su medijski pojedinci i institucije na Zapadu i danas notorni saučesnici oblikovanja i uticaja podrške evropske neodesnice, ali i rata i genocida u Gazi.

Dva svjedočanstva

Autor sa prilične historijske distance mijenja naše razumijevanje Balkana, koje je uglavnom formirano mimo svjedočanstava domaćih diplomatskih aktera. Somun je u svom tekstu jasan i istinit, ali i dovoljno samouvjeren da lucidno vidi dalje, da uvjerljivo predviđa što možemo očekivati u budućnosti, što je danas rijetkost u našoj publicistici.

U 30 izabranih kolumni, sve su objavljene u Oslobođenju u minulih osam godina, Somun vješto spaja memoare diplomate, historiografiju i oštrinu novinarske percepcije. Iako u kasnim godinama stvaralaštva, on je u 90-im godinama života, Somun je i danas produktivan, kritičan i opominjući. Njegovi tekstovi donose precizne uvide, dijagnoze i upozorenja koja ne možemo baš tako lako naći u bilo kojem zapadnom mediju.

ART Rabic, 2026.

Somunovo oko za slikovite detalje jednostavno ostavlja čitaoca bez riječi. On je ovdje ispričao više izvanrednih priča, ali dva njegova svjedočanstva izazvala su prvorazredni interes javnosti.

Prvo je svjedočanstvo o profesoru Ćazimu Sadikoviću, napisano 2021. godine, a drugo o Aliji Izetbegoviću, napisano u decembru 2018. godine, koja se nalaze na početku i oba nose historijsku težinu.

Ćazim Sadiković je pukim slučajem otišao pred Roberta Badintera da objasni zbog čega je poslije protivljenja Srba neophodan referendum o nezavisnosti i cjelovitosti Bosne i Hercegovine, jer je jedini od profesora znao francuski jezik.

Drugo Somunovo svjedočanstvo, posebne historijske težine opisuje kako je Richard Holbrooke, u noći sa 4. na 5 septembar 1995. godine, u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari, uspio slomiti Aliju Izetbegovića da prihvati ime Republika Srpska. Alija je potonuo o veliku fotelju okružen američkim zvaničnicima i u jednom trenutku nemoći samo je odmahnuo rukama, a Muhamed Šaćirbegović, koji je više pripadao američkom timu, ovaj Alijin potez Amerikancima je preveo sa “Da”, posvjedočio je Hajrudin Somun, koji je jedini bio svjedok ovog historijskog obrata, kada su Amerikanci, zapravo, izmijenili davnu odluku Badintera iz 1991. godine.

Kada piše o ovim presudnim i kompleksnim preokretima o sudbini Bosne i Hercegovine, Somun to čini sa istančanim osjećajem za dramatsko i prelomno u povijesti. On ostavlja pasionirane istraživače povijesti Balkana sa uzdahom i dozom zapitanosti - koliko mašte, talenta, pa i dubinske analize nedostaje u većem dijelu današnje akademske povijesti napisane na temu Bosne i Hercegovine u njenim sudbonosnim danima.

“Ah, taj Balkan”, to su bile riječi britanskog diplomate kojim je odgovorio na Somunov upit o tome kako on vidi Balkan dok su iz aviona gledali na Bosansku krajinu, u trenutku dok su se dolje vodile borbe. Ovo je antologijski trenutak kada je Somun uhvatio pravu istinu o odnosu Europe prema stradanju Bosne i Hercegovine.

Grijesi Evrope nisu samo bili prikriveni ovakvim narativom “to je Balkan”, već i sa nonšalancijom sa kojom su one izricane. To možemo nazvati “nonšalantna tropa”, kao drugo ime za vješto prikrivanje zločina protiv naše zemlje. Ali, šta je još bilo strašno u ovim riječima? Obrazac “Ah, to je Balkan” i danas se u Evropi ponavlja sa jednako razornim posljedicma i nepovjerenjem u opstanak ove zemlje.

Muslimani u Bosni su onda kao i danas, upozorava Somun, prihvatljiva cijena u velikoj igri političke moći. Somun je to najjasnije shvatio u trenutku kada se mladi Graham Bamford spalio i umirućim glasom poručio: “Moramo pomoći djeci Bosne!” Vijest je bila zanemarena u europskim medijima, jer muslimanske žrtve se tretiraju drugorazredno u odnosu na kršćansko-evropske, kao što je Somun napisao u kolumni “Ne zaboraviti Aarona Bushnella”. Za njega historijski događaji nisu jednosmjerni ili linearni, već uvijek su ispunjeni paradoksima, kontradikcijama, te zahtijevaju mudrost i sposobnost pronicanja.

Posebna vrijednost ove zbirke Somunovih kolumni jeste u njegovoj smjelosti predviđanja budućeg razvoja događaja na Balkanu, ali i na Srednjem istoku i to u vidi u najavama formiranja dvije velike države Albanije i Srbije, a na Srednjem istoku Velikog Izraela (Eretz Israel).

Velika Albanija, jedina od svih balkanskih država posjeduje najbolju perspektivu vlastite tranformacije, jer ima sigurne granice, članica je NATO pakta i to će kad-tad ostvariti, vjeruje Somun. Ali, sve to ovisi od jedne činjenice - hoće li Bosna i Hercegovina ostati sama izvan euroatlanskih integracija, da se snalazi sa velikosrpskim namjerama iza kojih stoji Rusija.

Neka mi oproste historičari koji ne daju da se predviđa budućnost, piše Somun u kolumni gdje pretpostavlja koko bi Srbi na milenij velike šizme kršćanstva, 2054. godine, Slobodana Miloševića mogli proglasiti svecem, jer on nije izgubio rat u Bosni i pomakao je granice kršćanskog pravoslavlja preko Drine za pedestak kilometara. Ove Somunove najnovije prognoze iz marta 2026. godine, samo su nastavak njegovih strahovanja za budućnost Bosne i Hercegovine koju je u nekoliko navrata izrazio na više mjesta, a posebno u kolumni “Komadanje Bosne i Hercegovine je uvijek u vazduhu”, iz decembra 2019. godine.

Lukavstvo uma

U Somunovom diplomatskom karakteru pronalazimo još jednu fascinantnu osobinu. Njegovo skriveno i moćno diplomatsko oružje bilo je dobro poznavanje književnosti, poezije, ali i povijesti zemlje gdje se nalazio. Bliski odnosi sa najboljim književnicima, najčešće disidentima tog vremena, recimo u Iranu ili Palestini, najbolje su opisani u nekoliko njegovih knjiga od kojih je najpoznatija “Sefernama iz Irana” ili knjiga o palestinskom pjesniku Gasanu Kanafaniju “Iz zemlje tužnih naranči”.

U toj osobini i širini obrazovanja nalazi se Somunovo najjače “lukavstvo uma”. Koristeći književni ili poetski narativ, ukazujući na citate ili paralele sa književnim djelima, Somun često osporava ili kritikuje dominantne ideologije ili stereotipe. On se nikada nije uklapao u političke stereotipe, kao što se nije uklapao niti u bosanske nacionalizme kada piše o “spojenim posudama balkanskih nacionalizama”.

Somuna uvijek interesuje drugi ugao, neiskazana strana povijesti, istina iza klišeja, drugačiji argument. On jedini proniče u zagonetku političkih paradoksa, on jedini ukazuje kako se iz početnih političkih namjera uvijek rađaju drugačiji, širi ili čak potpuno suprotni događaji, što historiji daje njen karakter paradoksa i nepredvidivosti.

U više svojih kolumni Somun nastoji proniknuti u fenomen proizvodnje lažnog političkog narativa. U kolumni iz 2021. godine o “beogradskom samitu nesvrstanih” kojem, kakve li ironije, prisustvuje kao posmatrač Rusija, Somun sa izvanrednom elegancijom pokazuje kako ova proizvodnja političkog narativa u Srbiji ne služi samo kao pokriće teritorijalne ekspanzije, već i kao sredstvo da se legitimira autoritarna vladavina pod zastavom liberalne demokratije.

Ovom restrospektivom, Hajrudin Somun je u svjedočanstvima iz diplomatskog života, pretočenim u svježe i snažne kolumne Oslobođenja, ponudio jasnoću u razumijevanju prelomnih historijskih događaja, ali je i ponovio upozorenja na opasnosti skrivene u ratnim politikima i narativima iz Beograda, ali i Zagreba. Naši glasovi o “rogobatnoj državnoj strukturi BiH” ostaju prigušeni, kao i onaj vapaj koji je uoči agresije Somun uputio Cyrusu Vanceu kada mu je u Sarajevu rekao da samo 900 američkih vojnika može spriječiti balkansku kataklizmu.