GORAN DAKIĆ: Ni pravde, ni reda

Sjetite se, uostalom, Dragana Čavića. Koji je godinama bio najbolji opozicioni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Vjerovatno i u njenoj istoriji. Imao je najbolje diskusije, imao je najpreciznija pitanja, najsadržajnije analize, najubitačnije replike. Znao je mnogo, a pamtio je, čini se, još i više. Tukao je i iz malog i iz velikog kalibra po svima, a najviše po onome kome je dao mandat za sastav Vlade RS-a u februaru 2006. godine.

Sjetite se, dakle, Dragana Čavića. Osnovao je Demokratsku partiju nakon odlaska iz SDS-a 2008. koju je pet godina kasnije proširio Narodnim demokratskim savezom Krste Jandrića formiravši NDP. Bio je Čavić tih desetak godina najbolji klip u opozicionom motoru. U Savezu za promjene njegov je NDP bio najmanji akcionar, ali je Čavić bio najborbeniji opozicionar. Pa ipak je njegova stranka iz izbora u izbore bilježila sve lošije i lošije rezultate.

Ništa nije pomoglo Čaviću. Ni to što je tih godina bio glasniji od Vukote Govedarice, ni to što je bio detaljniji od Branislava Borenovića. Ništa nije pomagalo, jer je NDP dobijao sve manje i manje glasova. Nakon izbora 2018. godine Čavić je napustio Savez za promjene i prešao u koaliciju sa Miloradom Dodikom i SNSD-om. Ne kažem da bi se to moglo desiti Nebojši Vukanoviću i Listi za pravdu i red, ali kažem da neke sličnosti postoje i da je zamka vješto napravljena.

Vukanović je slavno izgubio ove izbore. Dobio je stotinu hiljada glasova, ali je Željka Cvijanović dobila tri puta više. Sanjao je o klubu u kojem će biti osam ili deset poslanika, a dobio je onoliko koliko je imao i na početku prošlog saziva. S tim da sada jedan poslanik čak i ne pripada njegovom pokretu, jer je Igor Crnadak u parlament ušao kao predsjednik Partije demokratskog progresa Republike Srpske. Čak su i oni po kojima nenavođena hercegovačka raketa godinama nemilosrdno udara bili iznenađeni njegovim i rezultatom Liste za pravdu i red.

Vukanović je, nema nikakve sumnje, u pravu. I to ne stotinu, nego, što bi rekao Šćepan Šćekić, stotinu i pedeset posto: narod je pokvaren, narod je kvarljiv, narod je potkupljiv. Nikako se drugačije ne može objasniti pobjeda SNSD-a u mjesnim zajednicama kojima pripada Bukova kosa; nikako se drugačije ne može objasniti pobjeda Save Minića u Podnovlju. Oni koji godinama viču protiv uništavanja famozne životne sredine, oni koje godinama truju sumpor i svakojaka sumporna jedinjenja, oni koje policija privodi na ispitivanjâ zato što su digli glas protiv solarnih panela - oni su glasali za SNSD i za Minića.

U pravu je Vukan: narod je svakakav, narod je nikakav, narod je licemjeran. Pučina je, veli Njegoš, stoka jedna grdna. Tako je oduvijek bilo, tako jeste i tako će zauvijek i biti. To bi morala biti usvojena lekcija. S obzirom na to da očigledno nije, iznenađenja poslije izborâ su uvijek velika. Vukanović ne voli savjete, radije ih daje nego što ih prima, svakome ko bi da ga savjetuje predlaže da osnuje stranku i da pokaže i šta zna i koliko umije - što je donekle i pošteno - no ponešto se mora reći. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog te njegove gerilsko-tribunske borbe koja je, vjerujem, duboko opoziciona.

Vukanović želi da mijenja sistem. Želi poštene tužioce, nepristrasan javni servis, tendere koji nisu unaprijed rasprodati. Ali bez osvajanja vlasti nema ni promjene sistema. A pošto vlast očigledno ne može da se osvoji skakanjem s kamena na kamen, pošto ne može da se osvoji pomaganjem i kusima i repatima, ukazivanjem na mane i greške, dijeljenjem telefonskog broja i znanima i neznanima, prženjem svakog kraka kriminalne i partijske hobotnice u javnom prostoru - potrebna je drugačija taktika, potreban je drugi pristup.

Uloga vječnog opozicionara nije, naravno, loša, ali se iz te pozicije niti šta pravi, niti se šta popravlja. Vukanoviću je draže da ostane pošten nego da vlast osvoji po svaku cijenu. To je dobro, to je čak i lijepo, ali u tome onda nema, što bi rekao narodni pjevač, selameta. Pekić veli da se politika svodi na dva prosta djelovanja: oni koji su na vlasti čine sve da na njoj ostanu, oni koji nisu na vlasti čine sve da se vlasti dočepaju. Ako tvrđava ne može da se osvoji s juga, ako ne može da se probija s istoka, ako joj je nemoguće prići sa zapada, možda je vrijeme da se potraži i četvrti put. Umjesto da se iznova i iznova juriša iz nemogućih pravaca.

Šta je Dodik uradio osim što je napravio izborno čudo? Uvjerio je značajan dio birača da je podjednako dobra udavača i u Washingtonu, i u Moskvi, i u Tel Avivu, a bogami i u Pekingu. Jeste Dodik sa svojim, što bi rekao Vukan, čaušima opustošio ovu zemlju “ka skakavac što polja opusti”, ali one koji glasaju očigledno nije briga ni za Serdarova, ni za Comsar, ni za Radišića, ni za Fatiha Kola. Dodik je, drugim riječima, uvjerio birače da je sa svima dobar, Vukan je poslao poruku da nije ni sa kim i to su fundamentalne izborne razlike između njih dvojice.

Dodik će biti “dobar” sa svima da bi ostao na vlasti, Vukanović neće biti “dobar” ni sa arhanđelima ako samo pomisli da neko u njihovim redovima radi za SNSD. I to je, kako rekoh, pošteno, a još više lijepo, ali od toga se brašna nikakvo tijesto ne može umijesiti. Malo diplomatije nikome ne škodi, pogotovo ne onima koji bi da je sebi privjenčaju. Vukanovićev su karakter mnogi poredili sa tribunskim karakterom Petra Kočića i u tome vjerovatno ima mnogo istine, ali ne treba zaboraviti kako je ćudljivi Petrašin potrošio svoj vijek.

Narod je takav kakav jeste. Bolji nemamo, ali bismo trebali učiniti sve da ne dobijemo još gori. Dodikova politika nije ništa drugo nego skup praktičnih rješenja zasnovanih na budžetskim parama. Vukanović i njegova Lista za pravdu i red jesu velika vrijednost - lista ovog pokreta za parlament Republike Srpske u Izbornoj jedinici tri vjerovatno je i najbolja lista koju je neki “politički subjekat” na ovim izborima imao - ali ta vrijednost obavezuje taman onoliko koliko i opominje. Ukoliko želi da mijenja narod, a narod je potrebno što prije promijeniti, Vukanović će najprije morati da promjeni samoga sebe. Ako Dodik može biti Srbin, može i Vukan biti diplomata.