ĐORĐE KRAJIŠNIK: Užas koji baštinimo u našem vrtu

Djeluje, u najmanju ruku, besprizorno iznova se baviti stvarnošću našeg političkog momentuma, njegovim šizofrenijama i procjepima, ali ne preostaje ništa drugo nego se, koliko god je to moguće, riječju i mišljenjem, opirati datostima koje svojom pogubnošću odavno jesu stvorile beznadnost pred kojom ne ostaje nikakva mogućnost izbora.

Dakle, mora se govoriti, uprkos svemu, nazivati stvari pravim imenima. Ne obmanjivati se kratkotrajnim ushitima iza kojih nema stvarnog sadržaja i izostaje svaka dubina sagledavanja ključnih spona na kojima počiva ova zajednica. Tražiti način kako ostati dovoljno utemeljen u vlastitom mišljenju, izolovati se od kolektivističkih predstava uslovljenih botovskom propagandom i lažima zasnovanim na kriptomitološkim predstavama veličine i posebnosti. Sve drugo jeste dodatno obmanjivanje, prihvatanje realiteta kao nepromjenjive paradigme, usljed čijih se normiranosti sve manje postavljaju prava pitanja, a sve više se nude unaprijed spakovani odgovori. Koji se potom usvajaju kao nedvojbena istina, ono što se ne dovodi u sumnju. Pred kojima nema potpitanja i dijalektičkog suočavanja kako bi se vidjelo šta se nalazi iza pojavnih postavki onoga što predstavlja naša ovdašnja egzistencija.

Jer, prije svega, ne postoji nikakva alternativa, nema projekta pred kojim bi se moglo reći da predstavlja bilo kakav iskorak i viziju kako bi sve ovo oko nas uopšte moglo funkcionisati na nekim drugačijim osnovama. Za sve ove godine koje su pojeli dejtonski skakavci ništa se nije uradilo kako bi ovo društvo uopšte dobilo priliku da se organizuje i samoobrazuje van unaprijed predočenih modela zasnovanih na etnonacionalnom inžinjeringu polarizacije i straha. U upotrebi su jednako snažno kao početkom devedesetih ostali jednaki narativi, samo su se sada uklopili u neoliberalni koncept pljačke, te kao takvi dodatno osnažili vlastitu poziciju. Zauzeli sve vitalne grane na kojima svjesno društvo mora počivati, razvodnili svaku mogućnost pobune i preoblikovanja svijesti, ugušili kulturu i obrazovanje, učinili od građana apatične poslušnike koji ne misle, nego se svrstavaju i homogeniziraju po principima narcizma malih razlika.

Međutim, za to ne postoji nikakvo eksterno opravdanje, sve ono što se događa jeste ono na što smo pristali, čemu smo hrlili u susret kroz sve minule decenije. Ne radi se ovdje o zlim političarima i nesnađenom narodu, već o saučesnišvu u kojem se ogleda naša mentalitetska nesposobnost da se otrgnemo od onoga što nas uništava. Vlast koju biramo odraz je strahova sa kojima se nismo suočili, kojima smo dopustili da upravljaju nama, određujući nam poziciju ne time šta smo izabrali, već time na šta smo pristali. Indolentnost građanstva direktno je proporcionalna stanju koje sada imamo. Pitanje odgovornosti ovdje je pojam koji nikoga ni na šta ne obavezuje, niti za sobom povlači bilo kakve konsekvence.

Vidjeli smo u protekloj godini na koji način se manipulisalo ratnohuškačkim pokličima, tražilo načina kako još jednom stvoriti uslove u kojima se ne misli o individualnom životu kao takvom, nego u kolektivnim predstavama zastrašenosti i navodne ugroženosti naroda. Odijum nacionalističke bezočnosti koji je isplivao ispod površine nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića još jednom nam je pokazao, u potpunosti razgolitio, sav užas što ga baštinimo u našem vrtu. On je predočio i još jednu jako bitnu stvar, da se ništa, doslovce ništa, u našoj svijesti nije promijenilo, da se sve ono što se odbijalo sagledati kao nepobitna činjenica sada vratilo poput bumeranga u naše lice.

Nepovjerenje je još veće, zajedničkih imenitelja je sve manje. Uopšte, bilo kakve, pa i utopijske, predstave šta ovo društvo treba biti, da li postoje neki pravci u kojima bi se zaista moglo kretati. Ništa od toga. A to eklatantno svjedoče i prošlosedmični izbori. Svaka iluzija je u potpunosti odagnana, suštinski je, sve je ukazivalo na to, nije ni bilo. Znali smo da će još jednom biti okončan jedan besmislen proces, u kojem smo vlastitim nečinjenjem resetovali sistem koji nas proždire. I nakon svega, i nakon svih poraza, nakon višestrukog dna koje smo dotakli, bez ikakve dvojbe ponudili smo se da ponovo igramo ulogu statista u vlastitim životima. Interesni savez za zaštitu feudalnih posjeda, pod čijim patronatom postojimo, dao nam je ponudu za koju je znao da je ne možemo odbiti. I mi smo je, naravno, prihvatili. Čekaju nas sada još najmanje četiri godine mučnog rastakanja svakog smisla.