Roman "Tko je taj čovjek?" Borisa Dežulovića: Za neke buduće prošlosti

”Tko je taj čovjek”, Ivana Golijanin, Izdanja Buna, Mostar, 2026.

Kada sam završila roman “Tko je taj čovjek?”, podnaslova “izvještaj o jednoj mogućnosti”, Borisa Dežulovića, pomislila sam: Baš bih voljela gledati film po njegovom scenariju! Sama ideja “ubiti Führera, i ubiti ga na vrijeme” ima potencijal za dobar politički triler, ali ovaj put tretirajući istoriju drugačije nego Quentin Tarantino u “Ingloriousima”. Dežulović, dakle, polazi od hipotetičkog pitanja: šta bi se dogodilo kada bi se u jednom precizno određenom trenutku izmijenio jedan jedini uzrok poznatog nam istorijskog slijeda? Iz tog pitanja razvija se složena priča o slučajnosti, odgovornosti, pamćenju i granicama čovjekove mogućnosti da utiče na prošlost. Istorijska fikcija utoliko postaje zanimljivija, i kao žanr i kao mehanizam kojim istoriju naknadno pretvaramo u niz događaja koji se, iz perspektive onoga što sada znamo, čine neizbježnima. (“Ne postoje historijski incidenti i povijesne slučajnosti, povijest je organski entitet, “historija svijeta je točno ono što je Goethe nazivao ‘živom prirodom’, determinirana zakonitost.”)

Stvarnost i fikcija

Roman se otvara poglavljem “Bog”, esejističkom digresijom o Laplaceovom demonu, “krivulji” uzroka i posljedica Rugjera Boškovića, Heisenbergovu principu neodređenosti i Einsteinovoj glasovitoj tvrdnji da se Bog ne kocka. Uvod nam objašnjava čitav princip knjige koja se i zasniva na pokušaju da se književnim jezikom odgovori na filozofsko pitanje: da li je istorija zatvorena krivulja ili sistem u kojem “sloboda determinacije” ipak ostavlja prostora za intervenciju? Što dalje dodatno naglašava i podnaslov “izvještaj o jednoj mogućnosti”. Pitanje “Tko je taj čovjek?” u romanu prvenstveno označava Adolfa Hitlera, marginalnog političkog agitatora kojeg München 1923. još ne prepoznaje kao budućeg diktatora. Naslov se vrlo brzo premješta sa Hitlera na druge likove, a naposljetku i na samog pripovjedača: ko je čovjek koji se pojavljuje niotkuda, Friedrich Walter, potpisan kao Frederick, novinar Chicago Public Ledgera, državljanin SAD-a rođen u austrijskom Linzu 7. maja 1882. godine, i zašto je došao upravo u München? Fred unajmljuje sobu s pogledom tačno na Feldherrnhalle i Odeonsplatz, koje eksplicitno upoređuje sa sarajevskim raskršćem na kojem je 1914. ubijen Franz Ferdinand. I tada kreće ludilo.

Mene je tokom čitanja jako zabavljalo što je sve to najbliže logici detektivske priče u kojoj je zločin poznat, a misterija se odnosi na ono što bi se dogodilo da se zločin odigrao malo drugačije. Roman je strukturiran poput sata koji otkucava unazad: poglavlja nose imena likova i vremenske oznake, a dva se vremenska niza približavaju 9. novembru 1923, odnosno noći Hitler-Ludendorffova puča u pivnici Bürgerbräukelleru. U završnici priča dodatno zamagljuje granicu između fikcije i stvarnosti, pa istorijski likovi i događaji počinju postojati uz izmišljene arhivske tragove. Zanimljiv je to postupak i za književnost i jako bitan jer pokazuje da je suština vještog pripovijedanja u tome kako što uvjerljivije ispričati priču, u kojoj god izmišljotini ili dokumentu ona bila utemeljena.

Dežulovićev pripovjedač dolazi u München 1923. godine, u vrijeme hiperinflacije i sve snažnijeg sukoba nacionalističke desnice i komunista. Društvo je pred raspadom i svemu tome svjedočimo na ulicama: vrijednost novca padala je tako strmoglavo da su se umirovljenici, čije penzije nisu trajale ni dva dana, u beznađu bacali s mostova i zgrada; ulice su bile pune špekulanata, prosjaka, krijumčara i političkih batinaša. U romanu se vrlo pažljivo izbjegava pojednostavljena teza da je nacizam jednostavno “proizašao” iz ekonomske krize i pokazuje koliko je različitih mogućnosti u jednom trenutku bilo otvoreno, kao i koliko je malo bilo potrebno da jedna od njih postane ta koja će odrediti sudbinu svijeta.

Roman "Tko je taj čovjek?"/

U drugoj liniji priče pratimo Lenu, mladu i obrazovanu ženu koja se želi baviti pisanjem i novinarstvom, što joj otac izričito zabranjuje, uz šalu da je to njegova kazna jer je cijeli život želio sina. Još kao djevojčica Lena je bila fascinirana književnicom Lenom Christ, a kada je odrasla, “mala Lena zavoljela je prekrasnu, prljavu prozu i poeziju svoje imenjakinje i čitala o njenom tragičnom životu”. Njena želja za pisanjem tako se može čitati i kao otpor očinskoj predodžbi o tome šta žena smije biti, pa se i na tom mjestu u romanu pojavljuje, istina ne naročito snažan i nekada pomalo problematičan (osim ako ga ne čitamo kao ironijski odmak), i feministički impuls. Uopšte govoreći, žene se u romanu pojavljuju kao majke, kćeri, ljubavnice, umjetnice i ratne udovice, i dok muški svijet proizvodi velike ideologije i ratove, one u roman unose ono što tim velikim pričama često izmiče - običan, goli život.

Pripovijedanje pokriva vrlo široko područje istorije i likova, pa važni postaju i oni koji će kasnije izgledati kao fusnote velikog događaja. Narator u svom crnom notesu šifrira ljude oko sebe: Emil, Tajnik, Izbacivač, Mesar, Novinar, Genije, Umjetnik, Urednik, Rus, Propovjednik i, konačno, Vitez s brčićem ili Schnurrbart-Ritter. Adolf Hitler se u velikom dijelu romana ne imenuje, nego opisuje kao čovjek “manjeg rasta, ali nadmenog držanja”. Dežulović, možemo zaključiti, uspijeva u romanu tematizirati i onu čuvenu banalnost zla prije nego što je ono postalo Zlo: Führer je tek jedan od stalnih gostiju minhenskih pivnica, s brčićima koji su, kaže pripovjedač, “sidra samopouzdanja” iznad inače praznog lica. Osim toga, roman je gusto intertekstualno isprepleten: tu su Eliotova “Pusta zemlja”, koju pripovjedač čita svojoj sagovornici u kafani, Hardyjevi stihovi, Spenglerova “Propast Zapada” kao lajtmotiv nadolazeće katastrofe, stvarna istorija kafane Tambosi i njenih gostiju. Svaka referenca ima svoje mjesto u sižeu, što posebno pohvaljujem. Dežulovićev roman ima ponešto od poetike istorijske mogućnosti Georgija Gospodinova u “Vremenskom skloništu”; oba autora odbijaju ideju da je istorija linearna i unaprijed razumljiva. Ipak, dok je Gospodinov najčešće melanholično zabrinut nad civilizacijom, Dežulović radi ono što Dežulović najbolje zna - polemički i satirično komunicira sa svojom temom.

Zahtjevan tekst

“Tko je taj čovjek?” rijedak je primjer romana koji svoju filozofsku premisu uspijeva utkati u djelo, od uvodnog eseja do dokumentarnog epiloga, a da pritom ne izgubi nit, a bome ni satiričku oštrinu prema banalnosti iz koje je izrastao totalitarizam. Ne mogu reći da je riječ o romanu koji će svaki čitatelj prigrliti jer je, naprosto, posrijedi zahtjevan, gusto pisan tekst koji traži strpljenje; izloženi smo masi informacija i njihovim značenjima. Ipak, ukoliko neke zakone romana primijenimo u nešto užem kontekstu na naše društvo - politička moć koja nastaje kada se ideologija spoji s kontrolom policije i javnog prostora - mislim da je strahovito važno što ga imamo priliku čitati u ovom trenutku sada, kada svjedočimo sve snažnijem pulsiranju fašističke žile kucavice. Dragocjeno je pred sobom imati djelo koje raščlanjuje načine na koje je uspon desničarskih ideologija vezan za čitav niz dobro uštimanih elemenata, a ne za jednog čovjeka. Jedan čovjek je, na kraju, samo dovoljno lud egzekutor jedne loše ideje. Ne tješi spoznaja da bismo u ovom izmaštanom scenariju, na pitanje šta bismo mogli učiniti da smo bili tamo, možda morali odgovoriti - ništa, jer ni to ne bi bilo dovoljno. Ali dobro: za neke buduće prošlosti, možda nešto i naučimo (a nećemo).