Raif Dizdarević 2017. za Oslobođenje: Nisam htio napuštati BiH sve dok traje rat

O godinama raspada Jugoslavije, Raif Dizdarević je iscrpno pisao, svjedočeći iz prve ruke o zbivanjima koja su kulminirala krvavim ratovima na Balkanu. I to su, naravno, priče o politici, sjednicama, plenumima, različitim interpretacijama nadolazećeg zla. Zato sam u našim razgovorima pokušavala dokučiti onu drugu, životnu dimenziju: šta to znači za porodicu?

Historijska raskrsnica

U vrijeme dok je Jugoslavija bila od Vardara sve do Triglava, njezini su funkcioneri - a Dizdarević je zaista imao impresivnu državnu karijeru - ali i obični smrtnici živjeli, putovali, školovali se širom bivše države, bilo je normalno da su i familije pravilno raspoređene od Đerdapa do Jadrana, na more se išlo bez pasoša, ali se i sa pasošem moglo na ogroman broj destinacija bez viza i zapravo niko nije očekivao da će nas postotak krvnih zrnaca određivati na bilo koji način. Kada se - skoro pa preko noći - sve stubokom promijenilo, karijera yu-funkcionera postala je (pre)teško breme. Raif Dizdarević je to svoje breme dostojanstveno nosio.

Spominjali ste da se 1989. godine razgovaralo o mogućnosti uvođenja vanrednog stanja u bivšoj SFRJ. Šta se dogodilo?

- U januaru 1989. oboreno je ulicom - mitingaškom kontrarevolucijom - rukovodstvo Crne Gore i dovedena promiloševićevska rukovodeća garnitura u sve državne i političke organe Crne Gore i na položaje Crne Gore u organima Federacije. Predsjedništvo SFRJ je bilo nemoćno - ruši se sistem i temelji odnosa u zemlji bez mogućnosti da se to spriječi. Nije bila realna neka drastična intervencija upotrebom sile jer nije bilo jedinstva čak ni za zajedničku osudu politike rukovodstva Srbije, koje je očigledno stajale iza udara u Crnoj Gori.

Kako ste reagirali?

- Na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ, dva dana poslije udara, u uvodnom izlaganju sam rekao: “Pogledajte ovo što se dogodilo u Crnoj Gori. Dovoljna su bila dva dana da bi se situacija i odnosi u zemlji izmijenili. Zahtjev je bio rušiti - drugog programa nije bilo. Naravno, kad to rade neke destruktivne snage, to je razumljivo. Međutim, kad to postaje ili kad to može postati tendencija društva, čak javno podržavana, hvaljena, popularizirana, onda je to veoma opasno... Mi nismo spremni ni u organima ovdje, počevši od ovog pa dalje, ni na zajedničkim sastancima sa rukovodiocima republika i pokrajina, na otvorene razgovore o tome. Otvoreno govorimo jedni o drugima, ali ne jedni sa drugima. Jedni drugima iza leđa, ali ne kad vodimo razgovore između nas. A razvoj ide sve gore i dalje i mislim da brzo ulazimo u stanje u kojem se realno može postaviti pitanje budućnosti Jugoslavije u smislu da li će opstati kao socijalistička, samoupravna, demokratska, federativna zajednica ravnopravnih naroda ili će se odnosi u njoj poremetiti i politički razvoj kretati putem koji nije u interesu svih naroda.”

Vi ste tada predsjedavali, kako su reagirali ostali?

- Rasprava na ovoj sjednici, i pored svih ovih ocjena i upozorenja, pa i zaključaka, doduše blažih od ovog što sam rekao, nije uspjela pokrenuti zajedničko djelovanje da se stane na put očitim opasnostima. Predsjedništvo SFRJ je odlučilo da prenesem Predsjedništvu CKSKJ (na sjednici 16. 1. ‘89.) ovu našu ocjenu: “Mi u Predsjedništvu SFRJ mislimo da se nalazimo u stanju u kojem je jedan dio sistema paralisan, a očigledne su tendencije i paralize, i rasturanja i rušenja sistema. Smatramo da se može realno ocjenjivati da postoje ozbiljne tendencije razbijanja Jugoslavije ovakve kakva ona jeste. Mi smo pred pitanjem sudbine i budućnosti Jugoslavije kad je riječ o strateškim pravcima demokratskog razvoja zemlje, o strateškim pitanjima odnosa zasnovanih i utvrđenih na federativnom uređenju i ravnopravnim odnosima... Mi zaista, hoću to da ponovim na kraju, sa svom ozbiljnošću, procjenjujemo da nikada nismo bili u težoj situaciji, da je Jugoslavija zaista na jednoj istorijskoj raskrsnici hoćemo ili ne braniti ono na čemu ona jedino može počivati.”

Šta se dogodilo?

- Ove ocjene i upozorenja Predsjedništva SFRJ su prihvaćene, ali se ništa nije promijenilo, politika rukovodstva Srbije se nastavila u još gorem i opasnijem smjeru. Da se rasprave ne bi nastavile smjerom ovih ocjena Predsjedništva SFRJ, a iskoristilo stanje stvoreno udarom u Crnoj Gori, rukovodstvo Srbije je krenulo u napad na vrh SKJ pokretanjem javne kampanje za smjenu predsjednika Predsjedništva CKSKJ Stipe Šuvara i sazivanje vanrednog Kongresa SKJ, na kojem bi, naravno, dominirali delegati Srbije, Crne Gore, Vojvodine i Kosova, dakle, iz onih dijelova koji su bili pod potpunim uticajem politike i ciljeva Srbije, i tom većinom izabralo novo rukovodstvo SKJ. Bio bi to svojevrstan državni udar. Povela se kampanja i fabrikovanje izjašnjavanja podrške tim zahtjevima u Srbiji, Crnoj Gori, Vojvodini i Kosovu. Na tu kampanju su počela reagovanja protiv - u BiH, u Hrvatskoj gdje se plenum CKSKH svrstao uz Šuvara, iz Slovenije je dolazio stav da se na Plenumu CKSKJ traže osnove očuvanja Jugoslavije - počelo je dijeljenje i sukobljavanje stavova između republika i pokrajina. Sve se to događalo pred zakazani Plenum CKSKJ.

Vanredno stanje

Predsjedništvo SFRJ je ocijenilo da se ne radi o sukobu i podjelama koje mogu ostati unutar SKJ, nego da je ugroženo državno jedinstvo i da zemlja ulazi u vanredne prilike. Poslije neuspjeha kad su oborena rukovodstva Vojvodine i Crne Gore, čime se ruši princip ravnopravnosti i mijenja odnos snaga i destabilizuje stanje u zemlji (Srbija je uz svoj, imala glasove Crne Gore, Vojvodine i Kosova u Federaciji - odnos glasova je bio četiri prema četiri), Predsjedništvo SFRJ je riješilo da mora odlučno reagovati, da ulazimo u vanredne prilike koje mogu završiti zavođenjem vanrednog stanja i da moramo izvršiti sve pripreme za tu eventualnost.

Jednoglasno?

- U Predsjedništvu je jedino Nikola Ljubičić pokušavao da se sve svede na tvrdnju kako je to samo sukob Milošević - Šuvar, ali se nije protivio odlukama koje smo donosili i pripremali, a većina je smatrala da je ugroženo državno jedinstvo. Pristupili smo odmah svim pripremama ako bude jedini izlaz vanredno stanje. Održani su sastanci: sa rukovodstvom MUP-a, a oni sa svim rukovodiocima državne bezbjednosti republika, pokrajina i vojne bezbjednosti na kojima su precizirani njihovi zadaci i pripreme; sa Vojnom komisijom uz učešće užeg vojnog vrha na kojem su utvrđene pripreme i zadaci Oružanih snaga; sa saveznim sekretarom za inostrane poslove o tome na šta treba da budu pripremljeni Savezni sekretarijat i diplomatska služba; i dr. Predsjedništvo SFRJ je informisano i razmatralo je planove i pripreme svih ovih organa i preciziralo stavove i zadatke svakog od njih. Predsjedništvo je takođe naredilo zavođenje niza preventivnih mjera u čitavoj zemlji, što je imalo za cilj da utiče na shvatanje ozbiljnosti situacije i djeluje kao upozorenje. Rukovodstvu Srbije smo saopštili da je njihova odgovornost osiguranje normalnih uslova za rad Plenuma - mir, red, nikakva okupljanja radi pritiska na rad Plenuma, jer su to pripremali. Obavijestili smo Predsjedništvo CKSKJ o našim ocjenama, a uoči Plenuma sam zadužen da Predsjedništvu CK-a na zatvorenoj sjednici saopštim ovo: “Predsjedništvo SFRJ, s obzirom na svoju Ustavom i zakonima utvrđenu ulogu i dužnost, riješeno je u slučaju da dalje pogoršavanje situacije to učini neizbježnim, da dođe do rascjepa na Plenumu i svih posljedica po odnose u Jugoslaviji, da uradi sve ono na što je Ustavom i zakonima predviđenim mjerama obavezno da bi se zaštitilo Ustavom utvrđeno društveno uređenje i odnosi u našoj Federaciji. Uradićemo sve na šta nas Ustav i zakoni obavezuju da se ne dozvoli dovođenje u pitanje integriteta zemlje, odnosa ravnopravnosti, jedinstva naroda i narodnosti, jedinstva Jugoslavije. Predsjedništvo je naredilo neke preventivne mjere na teritoriji čitave zemlje - to su mjere povećanja budnosti, povećanja mobilnosti svih organa bezbjednosti, društvene samozaštite i sistema obavještavanja. Naredili smo pojačano angažovanje svih službi koje su orijentisane prema emigraciji jer imamo niz informacija da bi u određenom trenutku nepovoljnog razvoja i masovnog okupljanja i sukobljavanja moglo doći do ubacivanja pojedinih terorista ili terorističkih grupa. Naložili smo organima unutrašnjih poslova i JNA pojačano dubinsko osiguranje granica.” Više članova Predsjedništva CKSKJ je izričito podržalo da država putem mjera Predsjedništva vrši svoje dužnosti. Jedini je Slobodan Milošević reagovao pitanjem šta znači zavođenje ovih mjera, “trebalo je da prije toga razgovaramo”, kod njih zavođenje tih mjera izaziva “uznemirenje”.

Šta ste mu odgovorili?

- Odgovorio sam da je Predsjedništvo SFRJ poduzelo ono što je njegova isključiva nadležnost i dužnost. Miloševićeva reakcija da su “uznemireni” je upravo bilo ono što smo ovim mjerama željeli postići. U istom cilju, po dogovoru u Predsjedništvu, obavili smo razgovor sa predsjednikom Predsjedništva Srbije Petrom Gračaninom i kao upozorenje - obavijestili smo ga da smo odlučili da svim sredstvima spriječimo udare na državno jedinstvo, branimo ustavni poredak i odnose, da smo spremni i za eventualno zavođenje vanrednog stanja i naredili da se izvrše sve pripreme. Reakcija Gračanina je pokazala da nisu očekivali takvu odlučnost i da su to primili vrlo ozbiljno obećavajući da će izvršiti sve što je naređeno i sa svoje strane nastojati da Plenum CK-a protekne bez problema. Kao što se vidi, Predsjedništvo SFRJ je bilo zaista odlučno i za krajnje mjere sprječavanja udara na državno jedinstvo i sukoba između republika.

Da li bi - da je došlo do tog vanrednog stanja - historija bila drugačija?

- Sigurno je da su ocjene, upozorenja, preventivne mjere i pripreme za vanredno stanje, zajedno sa negativnim reakcijama u zemlji na pohod Srbije, uticali da se pohod na rušenje vrha SKJ zaustavi i odustane od namjera da se Plenum CK-a za to iskoristi. To je, dakle, u tom trenutku i za izvjesno vrijeme zaustavilo agresivni pohod iz Srbije, a ostvareno je na 14. vanrednom kongresu SKJ januara 1990.

Vi ste u tom času u Beogradu: gdje su Vam ostala braća i sestre?

- Kod nas se nekako dogodilo da smo išli redom, prvo sedam braće, pa onda tri sestre. Rano smo izgubili roditelje, majka je umrla prije oca, a otišli su jedno za drugim. U jednom trenutku poslije majčine smrti, nije prošlo ni deset dana, meni je otac rekao da želi nešto da mi kaže. Rekao mi je doslovno: “Ja ću se razboljeti i neću preboljeti.” Ali mi je rekao i ovo: “Pazi na sestre i na Faika koji je mlađi. I za sve što zatreba obrati se tetki, najbližoj majkinoj sestri.”

Siročad ostaju siročad

Za tri dana pao je u komu. Ubrzo nakon očeve smrti ja sam morao ići u partizane, jer sam već bio tražen od policije. Postavilo se pitanje kuda sa sestrama. Jedino rješenje je bilo da budu kod rodbine. I one su tako i bile do kraja rata, svaka kod nekog od najbliže rodbine. Ali, siročad su ostala siročad. Kad se završio rat, mi smo odmah počeli brinuti. Smjestili smo sve tri sestre u đačke domove. Kako smo mi formirali svoje porodice, tako su one prelazile kod nas. Naizmjenično, kod jednog, kod drugog, kod trećeg brata, mi smo se, ustvari, sve vrijeme brinuli o svemu, naročito u školovanju.

Kako su se školovale?

- Najstarija sestra Šaćira Šaća, koja je nedavno preminula, završila je učiteljsku školu među prvim poslijeratnim generacijama i bila raspoređena kao učiteljica u Veliku Kladušu, tada jednu od najsiromašnijih opština. Prepričavala se tada izjava jednog kladuškog funkcionera, sa jednog savjetovanja o stanju u srezovima, da u Kladuši “od privrede ima samo jedna brijačnica”. Ona je na početku rada tamo spavala u štali, zajedno sa jednom koleginicom. Imale su jedne cipele i naizmjenično ih nosile. Kad smo to saznali, pritekli smo u pomoć. Kasnije je završila Pedagošku akademiju i ostala do kraja radnog vijeka nastavnica. Poslije Kladuše bila je u Prijedoru, bila je to ogromna razlika u uslovima života i rada u poređenju sa Kladušom. Kasnije je prešla u Hrvatsku, službovala u nekoliko mjesta i dočekala penziju u Zagrebu. Bila je plemenita osoba, vrlo realna, širokog interesovanja i ljubavi za posao kojem se posvetila. Proglasili su je u više biblioteka najboljim čitačem po broju pozajmljenih i pročitanih knjiga.

Srednja sestra je Mulija?

- Muba je studirala pravo, skoro cijeli radni vijek provela je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu - od asistenta do redovnog profesora i šefa katedre. Penzionisala se tokom posljednjeg rata. Van obaveza na fakultetu bila je društveno angažovana u mnogim akcijama i organizacijama.

Najmlađa sestra Hatidža je studirala književnost i doktorirala u toj oblasti. Po završetku studija bila je jedno vrijeme asistent na Filozofskom fakultetu Sarajevskog univerziteta, a onda se bavila čitavog radnog vijeka naučnim radom u domenu književnosti, objavila je više radova i dobitnik je više nagrada i priznanja. Veći dio radnog vijeka je provela u Beogradu i radila u Institutu za književnost i umjetnost kao viši naučni saradnik.

Sve tri sestre su se u odrastanju opredijelile za ista uvjerenja kao i braća i bile za njih angažovane čitavim životom.

A najmlađi Faik?

- Faik je takođe bio kod jednog rođaka prvu godinu poslije smrti roditelja, a onda se 1944. vratio u fojnički kraj u kojem je često ratovala naša partizanska jedinica, i on je došao u partizane. Poslije rata je bila u Sarajevu organizovana partizanska gimnazija za đake koji su za vrijeme rata izgubili mogućnost školovanja. Faik je završio tu gimnaziju. Kao odličan đak dobio je stipendiju za studije u Francuskoj, gdje je završio Visoku školu političkih nauka i uporedno Visoku žurnalističku školu. Dugo godina se bavio novinarstvom.

U momentu raspada Jugoslavije, Vi ste se vratili u BiH. Gdje su bila ostala braća?

- Ja sam tada već bio u Sarajevu.

Nijazove putešestvije

U tom času Rešad, najstariji od nas preživjelih, već je bio u penziji. On je dio radnog vijeka proveo u službi državne bezbjednosti. Poslije je bio biran u dva mandata za narodnog poslanika u Skupštini BiH u kojoj je bio predsjednik jedne komisije, a prije toga je bio jedno vrijeme sekretar Komisije za vjerska pitanja u Vladi BiH. Na kraju je bio biran u Savjet Republike.

Nijaz je umro 1989. godine?

- Nijaz je od nas četvorice imao posebno interesantan i djelima bogat životni put. Već sam rekao da je bio prvoborac. U ratu je bio na rukovodećim političkim dužnostima, u rukovodstvima SKOJ-a, vijećnik ZAVNOBiH-a, u prvom rukovodstvu Narodnog fronta i dr. U drugoj polovini 1944. godine bio je imenovan u Misiji našeg Vrhovnog štaba pri Vrhovnom štabu Albanije. Tako je počeo dio svoje diplomatske karijere. Poslije rata je bio diplomata u Turskoj - ustvari, preuzeo je našu ambasadu i organizovao njen rad. Zatim je bio diplomata u Egiptu. A onda ambasador u Iraku, pa u oslobođenom Alžiru i potom u Francuskoj. On je, nakon što je prije rata izbačen iz medrese jer je bio kolovođa onog štrajka, privatno polagao sve ispite i završio gimnaziju. Poslije rata, iako na političkim funkcijama, završio je orijentalistiku i bio jedan od poznatih arabista i orijentalista. To je bio njegov poseban interes, u tome je bio pasionirani znalac.

On je imao impresivnu karijeru.

- Bio je na mnogim dužnostima. Ovdje je bio sekretar CKSKBiH, bio je i ministar obrazovanja u Vladi BiH. Bio je član Izvršnog komiteta CKSKJ, a kasnije Izvršnog biroa CKSKJ. Ustvari, bio je prvi Bošnjak član tog partijskog organa. Poslije toga je bio ambasador u Francuskoj, a po povratku predsjednik spoljnopolitičkog odbora Skupštine SFRJ i predsjednik Saveznog savjeta za međunarodne odnose. On je želio da se svakako vrati u Sarajevo i završio je ovdje kao član Predsjedništva SRBiH. Nijaz je posjedovao izuzetno široko obrazovanje i kulturu, bogato poznavanje međunarodnih odnosa, bio je poliglota – govorio je pet-šest jezika.

Gdje je Faik u momentu raspada Jugoslavije?

- Faika je rat zatekao kao ambasadora u Španiji. Već sam rekao da se dugo godina bavio novinarstvom, bio je osam godina dopisnik TANJUG-a na Bliskom istoku, bio je direktor Radija, pa Televizije Sarajevo, a onda ambasador u Alžiru. U trenucima raspada bio je u Španiji. Tada je iz Beograda počela organizovana otimačina jugoslavenskih ambasada. Faik je predlagao rukovodstvu Bosne i Hercegovine da pošalje dva čovjeka u Madrid i organizuje zaposjedanje Ambasade u korist BiH. To nije prihvaćeno. Naravno, podnio je ostavku na ambasadorsku funkciju. Nije više mogao, a i da je mogao, nije se želio vratiti u Beograd, nije mogao doći do Sarajeva, ostao je u Parizu. Tu je sa kćerkom Mirjanom organizovao Asocijaciju Sarajevo koja je odigrala veliku ulogu podrške BiH, prije svega u plasiranju istine o onome što se ovdje događalo, u plasiranja francuskoj i svjetskoj štampi.

Zahvaljujući tome, francuska javnost je uvijek bila na strani žrtve, za razliku od tadašnje francuske vlade i Mitteranda.

- Jeste, radio je to sve vrijeme. Njegova supruga je Francuskinja. Njen otac je jedan od organizatora Socijalističke partije Francuske, braća su bila takođe poznata u javnosti. Jedan od njih je dolazio u BiH za vrijeme rata nekoliko puta sa konvojima pomoći.

Kćerka i sin

I u tim okolnostima Faik je imao maksimalne mogućnosti djelovanja u Francuskoj u korist BiH. Postojao je prijedlog - ne znam odakle je potekao - da ga Predsjedništvo BiH zvanično imenuje za taj rad u Francuskoj. Međutim, to nije prošlo, starija su bila predubjeđenja i sujete od interesa zemlje.

Gdje su Vam djeca tada bila?

- Kćerka Jasminka, istoričar umjetnosti, radila je na poslovima tog i tome približnog opredjeljenja. Tada je bila sa mužem Goranom i djecom u Beogradu. Njen muž je bio poznati hirurg i profesor na VMA. Htio je tada da napusti VMA, međutim, nisu mu dozvolili, oduzeli su mu pasoš. Vojna bezbjednost ga je stalno pozivala na informativne razgovore, ispitivali su ga o meni i Faiku i držali ga time pod stalnim pritiskom. Pošto su oboje dijelili ista uvjerenja, imali su zbog toga težak život za vrijeme rata. U ratu su izgubili sina Ognjena, mog unuka od 12 godina, u saobraćajnoj nesreći. Jasminka je bila otpuštena s posla.

Moj sin Predrag, Dragan, završio je informatiku, i kao inžinjer informatike bio je u timu mladih informatičara na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. To je bio jedini fakultet koji je tada imao kompjuter. Profesor koji je vodio informatiku je od nekoliko najboljih studenata tražio da ostanu na fakultetu kao asistenti i da u timu rade na projektima. Dragan je ostao jedno vrijeme. Međutim, pošto su se brzo afirmisali (tada nije baš bilo puno informatičara) radeći uspješno na nekoliko projekata, počela je potražnja za njima i privlačne ponude. On je već bio oženjen Andrejom, Slovenkom, imao dvoje djece, živjeli su u malom stančiću, sa skromnim prihodima. Rekao mi je da je odabrao Sloveniju. Poslije više mjeseci rada u Sloveniji, prilikom jednog dolaska u Beograd, imali smo zanimljiv razgovor. Pitao sam ga: “Kaži mi kako ti je u Sloveniji i kako ti je na tom poslu?” Odgovorio mi je: “Meni je bolje nego tebi”. U tom času bio sam savezni sekretar za inostrane poslove. Pitam ga kako. Kaže: “Ja radim posao koji jako volim i imam posla onoliko koliko mogu da radim. Ja na tom poslu mogu da zaradim onoliko koliko radim, a ti, tata, moraš raditi posao na koji si imenovan, volio - ne volio. Ja mogu da zaradim sigurno više nego što je tvoja plata.” Poslije smo se dogovorili, pošto je imao i ponude nekih stranih kompanija, posebno američkih, koje su mu nudile veoma povoljne uslove ako pređe njima, da dok sam ja na funkcijama, ne prihvati nikakav aranžman u stranim firmama, jer odmah će krenuti priče da mu je otac to namjestio, a ja u svemu tome nisam imao apsolutno nikakav udio. Petnaest dana prije kraja mandata u Predsjedništvu rekao sam mu: “Nemaš više nikakva ograničenja što se mene tiče – ja idem u penziju”. Ubrzo zatim on je angažovan u jednoj softverskoj američkoj kompaniji - radio je tri godine u njihovoj filijali u Austriji, a onda su ga premjestili u centralu u New York. Kasnije, kao i sada, radi u softverskim kompanijama.

U vrijeme početka našeg rata već je bio u SAD-u?

- Nas smo dvojica imali više razgovora kada je počeo rat. On je, od dolaska u New York, unajmio jednu kuću računajući da ćemo Sena i ja doći da živimo s njim. Kontaktirali smo preko jednog mog prijatelja u Kreševu, koji je jedini imao satelitski telefon. Išao sam u Kreševo i nekoliko puta razgovarao s Draganom. On je uporno insistirao i molio da dođemo, a ja sam bio uporan da neću napuštati BiH dok traje rat. Znao sam šta sve može da donese rat. Jedva sam Senu ubijedio da ona ode, rekao sam da se odmori od ovdašnjeg stanja nekoliko mjeseci. Tih nekoliko mjeseci bilo je 13, pri čemu je ona nakon sedam mjeseci došla u Zagreb misleći da može doći ovamo, pa je u Zagrebu čekala priliku šest mjeseci.

A unučad?

- Dragan i Andreja imaju dva sina. Stariji Tin je završio međunarodni menadžment, a mlađi Jan međunarodne odnose i međunarodni marketing. Nažalost, on je umro od jakog srčanog udara i to je neprebolna žalost. Tin ima dva sina - Lukasa i Velsa - i ja sam pradeda. Na pomolu je i treće praunuče.

Jasna i Goran imaju kćerku Selmu. Završila je kostimografiju. Naći posao kostimografa je skoro nemoguće. Bavi se uspješno dizajnom. Ima dara za slikanje, izlagala je na izložbama, neke slike su joj otkupljene. Nevjerovatna je živopisna narav. Jedinica unuka - miljenica. Kad nama dolazi u posjetu, čim otvori vrata stana, puna je kuća.

Kako je Vaša supruga sve to podnosila?

- Jesam li pričao kako smo se Sena i ja našli?

Niste, ali evo svjedočim da ste se baš našli. Vidjelo se da imate sretan brak.

- Potpuno ste u pravu. Sena je sa 15 godina već ‘45. bila skojevka. I bila je tih godina, od 1945. do 1949, angažovana u rukovodstvu pionira, pa u fiskulturi i sportu. Kasnije je dobila zaposlenje kao voditelj časova fiskulture u tri osnovne škole u Starom Gradu. U njenoj zaostavštini našao sam rješenje ministra prosvjete kojim je postavljena na taj posao. (Sena je umrla decembra 2015; op. aut.). To je bilo 1949. Te godine smo se i upoznali i zabavljali i vjenčali. Onda je, naravno, vrlo brzo došla Jasna, a onda i moj premještaj u Beograd, u spoljne poslove. Ona je prekinula zaposlenje i pošto sam ja stalno premještan – to je bio, kako da kažem, nomadski posao, ona se posvetila porodici.

66 godina sa Senom

Posvetila se djeci, odgoju i, naravno, njihovom školovanju. S obzirom na to da sam ja bio diplomata dugi niz godina, ona je kao supruga diplomate imala dosta obaveza, pa i kad sam otišao na neke poslove izvan diplomacije i vraćao se kao ministar, uvijek je imala obaveza kao supruga. Da, mi smo zaista imali sretan brak. Meni je Sena bila velika podrška i imao sam njeno puno razumijevanje. I ona moje. Ona je bez velike priče znala da se angažuje u svemu onome što je meni moglo olakšati posao. Mogao sam se uvijek osloniti na nju. U Bugarskoj mi je bila desna ruka u poslu. I u čitavom životu jedno smo drugom bili apsolutni oslonac i podrška. Mi smo 66 godina proveli u braku, do njenog zadnjeg dana i to sve govori o našem zajedničkom životu.

Ali ćete mi ipak ispričati kako ste se vas dvoje našli?

- Kad smo se počeli zabavljati, bio je neki kurs za fiskulturnice – omladinke na Boračkom jezeru. I Sena je bila na tom kursu, a ja sam uzeo odmor i došao na Boračko jezero. Naravno, u pauzama smo se nalazili i zabavljali. Jedan moj prijatelj i ja stajali smo jedno jutro na obali jezera i čekali pauzu da dođu cure. Dolazi Sena, a on počeo da se šali s njom i sa njezinom koleginicom i hoće Senu da gurne u jezero. Sena mu kaže: Nemoj, ja ne znam plivati. Ja sam stajao na čamcu. On gurne Senu i ja vidim ona tone, davi se, ona zaista ne zna plivati. Kažem mu - vadi je, a on kaže da ni on ne zna plivati. Skočim, izvučem je i kažem: Curo, da li ja tebe izvukoh iz jezera na svoju sreću? Te godine u decembru smo se vjenčali.

(Sljedeće subote: Rat u BiH)