Misterija Nuhove arke

Cijelu noć je padala studena oktobarska kiša i u meni rasplamsavala neke čudne strahove, sumnje i zebnje. Teško sam zaspao, a ujutro, nenadano - osvanuo je sunčan dan, probudivši u meni drukčije raspoloženje. Na ulici, ispred našeg prenoćišta u Vanu, gradu duge historijske tradicije na tromeđi Turske, Irana i Armenije, po dogovoru, čekao nas je naš vodič Mustafa. Srdačan muškarac srednjih godina, vedrog i prijatnog lica.

Umjesto jutarnjeg pozdrava, Mustafa ruku stavlja na srce, izražavajući srdačnost i poštovanje prema nama, a onda uz osmjeh pokazuje rukom prema dalekom jutarnjem horizontu:

– Ararart! – kaže, pokazujući prema legendarnoj planini. – Danas ćemo imati dobro vrijeme i naporan dan!

Da. Idemo na Ararat. Neka nam Svevišnji bude na pomoći!

I BI REČENO: Priča o Potopu i Nuhovoj (Nuh, Noa, Noje) porodici, koja je preživjela zajedno sa životinjskim svijetom, jedna je od najstarijih legendi. O njoj svjedoče i svete knjige jevreja, kršćana i muslimana, a o dramatičnom događaju se govori i u čuvenom sumersko-babilonskom “Epu o Gilgameshu”:

“...I bi rečeno: ‘O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o Nebo, prestani!’ I voda se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El Judi...” - tako objavljuje časni Kur’an u suri Hud, u 44. ajetu.

Da ostaci legendarne arke (lađe, korablje) počivaju na planini El Judi, koja je sastavni dio planinskog masiva Ararat, zaključila je svojevremeno i specijalna znanstvena komisija turskog parlamenta, koja je 2009. godine, konačno, stavila tačku na stoljetne rasprave o mjestu gdje se nasukala Nuhova lađa. Ona je zaključke potkrijepila fosiliziranim nalazima i specijalnim snimcima, koje su sredinom prošlog stoljeća na planini El Judi snimili vojni kartografi. Na snimcima se jasno vide obrisi okamenjenog broda.

Pripremajući se za ovo putovanje, našao sam da je na pomenutom lokalitetu, 1985. godine, američki istraživač David Franklin Fasold (1939–1998), uz pomoć molekularno-frekventnog generatora, otkrio postojanje ostataka nekakvog objekta koji bi strukturom, veličinom i sadržajem mogao pripadati prapovijesnoj lađi. Nešto dalje, otkriveno je i ogromno kameno sidro, koje je možda pripadalo arci Božijeg poslanika Nuha!

Zahvaljujući tim informacijama, još u osamdesetim godinama prošlog stoljeća spremao sam novinarsko-naučnu ekspediciju i tražio od turskih vlasti da nam odobri istraživanja. No, zvanično odobrenje nikada nisam dobio. Razumljivo, jer su na Araratu tih godina postojale vojne instalacije SSSR-a i Turske, koje su trebale da ostanu daleko od novinarskih očiju.

Tih dana svjetski mediji su objavili mišljenje Georga Stefana Trollera (1921-2025), američkog novinara, koji je analizirao fotografije, snimljene sa američkih špijunskih satelita: “Gledao sam Ararat, s visine od 3.050 metara, koristeći PAMS sistem (posebna foto-analiza spektra materijala) i sto posto sam uvjeren da se na uzvišenju od 3.962 metra, na sjevernoj strani planine, nalaze dva ljudskom rukom napravljena objekta, jedan ispod drugog”, objavio je Troller novinarima. “Oba izgledaju kao da su nekad bili spojeni, jer postoji spektralni trag između njih… Zapanjuje me takva vještačka struktura na toj visini. To definitivno nisu vojni objekti…”

Sve je upućivalo da je na snimcima riječ o ostacima biblijske arke. Zbog nje, tridesetak godina kasnije, uputio sam se s mojim prijateljem arheologom dr. Enverom Imamovićem u Tursku, s namjerom da se uputimo u ledena njedra Ararata!

BURNA PROŠLOST: Već od posljednjih prigradskih naselja Vana prate nas sivi, nezanimljivi pejzaži, nastali aktivnošću ovdašnjih vulkana. Posljednja erupcija dogodila se 1974. godine, kada je užasni vatreni bijes iskalio vulkan Tendürek, koji je zaustavio tokove planinskih rijeka i stvorio jezero kojem se u Turskoj svi dive. Ipak, najopasniji je vulkan Süphan Daği, čiji se vrhovi bjelasaju pod vječnim snijegom, na visini od 4.058 metara. Srećom, njegovo grotlo je mirno već decenijama i među blagim oblacima djeluje gotovo kao na kakvoj romantičnoj razglednici.

Ovo je poprilično siromašan i negostoljubiv kraj u kome se teško živi. Nalazi se na osvajačkom putu mnogih azijskih hordi i poznat je u antici kao Urartu - Jermensko gorje. U prošlosti su se za ove krajeve borila mnoga moćna carstva - Urartu, Mongoli, Jermeni, Perzijanci, Bizantinci, Arapi, Seldžuci i na kraju Osmanlije. To ne čudi, jer ovuda vodi stari karavanski Put svile, koji je stoljećima sa Dalekog istoka donosio bogate trgovačke tovare i spoznaju o postojanju drugačijih svijetova. Danas, preko ovih planinskih vrleti, vodi ilegalni put droge iz afganistanskih i pakistanskih brda, preko Irana i Turske, ka raskalašenim metropolama Europe.

SVETA PLANINA: Naša pažnja je usmjerena ka našem krajnjem cilju – svetoj planini Ararat. Smještena je 180 kilometara od Vana, na samoj tromeđi Turske, Irana i Jermenije i svaki narod je svojata i drukčije naziva – za Turke je ona Ağrı Dağı (Bolna planina), za Kurde - Çiyayê Alavhat, za Jermene - Masis ili Masik, ali joj najbolje pristaje ime koje su joj dali stari Perzijanci. Na farsiju se ona naziva - Koh-i-Nuh (Nuhova ili Noeva planina)!

Sjetih se čuvene priče o uzbudljivoj višemjesečnoj vojnoj ekspediciji na Ararat, koju je pred samu Oktobarsku revoluciju, 1917. godine, organizirao ruski car Nikolaj Drugi Romanov (1868–1918), koju sam slušao davno, još kao radoznali gimnazijalac. Carski vojnici su, navodno, negdje u krševitim i teško pristupačnim kanjonima na jermenskoj strani svete planine, našli ostatke Nuhove arke i po vojnim propisima detaljno ucrtali i mapirali njenu geografsku poziciju. Tragedija se dogodila po povratku, jer je većina članova carske ekspedicije naletjela na neprijateljsku zasjedu i izginula, a dragocjene fotografije, crteži, mape i artefakti su zauvijek netragom nestali.

U postojanje ostataka legendarne Nuhove arke danas niko ne sumnja! – kaže nam naš vodič dok se približavamo Dogubayazit, gostoljubivom gradiću od nekih stotinjak hiljada stanovnika, iz kojeg najčešće polaze sve istraživačke i alpinističke ekspedicije na Ararat.

– Prva svjedočanstva su stara skoro 2.300 godina!

Taj podatak sam već odavno znao. Savremenik Aleksandra Makedonskog, znameniti babilonski kroničar Berossus (3. stoljeće prije nove ere), u svojim historijskim spisima, poznatim kao “Babilonika” (Babyloniaca), svjedoči da su u njegovo vrijeme hodočasnici redovno putovali na svetu planinu Ararat da bi donosili magične amulete od okamenjene smole, koja prekriva starozavjetnu arku. Ali tu se priča o prapotopnoj Nuhovoj lađi ne završava…

BROJNA SVJEDOČANSTVA: Brojna svjedočanstva se dalje nižu u dugi spisak poznat svakom istraživaču u svijetu:

■        50. godina naše ere – čuveni židovski vojskovođa i historičar ​​Josephus Flavius (37. – 100. pr.n.e.) spominje redovna hodočašća do ostataka Noine arke na planini Ararat.

■        620. – Prema Huseinu El Makinu iz Bagdada, rimski car Heraklije, osnivač dinastije koja je vladala Bizantom od 610. do 717. godine, posjetio je ostatke Nuhove lađe poslije osvajanja bogatog perzijskog grada Temanina.

■        1820. – Britanski istraživač Claudius James Rich (1787 – 1820) zabilježio je da je neki Aga Husein svjedočio da je vidio ostatke arke, a devet godina kasnije James Perot na Araratu posjećuje drevni manastir u kome su se čuvali dijelovi svetog broda.

■        1854. – Izvjesni Hadge Jear i njegov otac navodno su odveli trojicu britanskih znanstvenika do ostataka okamenjene lađe.

■        1883. – Nakon velike lavine na Araratu, ispod snijega se navodno ukazala oštećena konstrukcija legendarne arke koja je bila vidljiva narednih šest godina.

■        1887. – John Joseph, princ od Nourija, arhiepiskop i veliki apostolski veleposlanik Malabara, Indije i Perzije, nakon osmog pokušaja uspio je na Araratu da pronađe ostatke svete lađe i da izvrši precizna mjerenja koja su se poklapala sa dimenzijama biblijske arke.

■        Od 1900. do 1905. – Ako je vjerovati Georgu Hagopanu, Amerikancu jermenskog porijekla, on se kao dijete nekoliko puta penjao na Ararat. Njegov ga je ujak vodio na grob svetog Jakova, ali su uvijek navraćali u Ahura klisuru, gdje su ležali ostaci čuvene lađe.

■        1948. – Jermenski farmer Shakru Arsent tvrdio je da je te godine, za vrijeme neobično toplog ljeta, na Araratu vidio okamenjene ostataka svetog broda.

■        2009. – Zahvaljujući fosiliziranim nalazima turskih geologa, kao i specijalnim snimcima iz aviona, koje su pedesetih godina prošlog stoljeća snimili turski vojni kartografi, specijalna znanstvena komisija turskog parlamenta stavila je tačku na stoljetne rasprave o tome da li ostaci Nuhove lađe uistinu postoje na Araratu. Na snimcima se jasno vide obrisi okamenjenog broda.

Da su turski parlamentarci bili u pravu, potvrđuju i mnogi stari toponimi na svetoj planini koji sadrže sjećanja na dramatični prapovijesni događaj: Nuhovo naselje, Mjesto prvog izlaska, Prvi vinogradi, Kuća Semovih...

NOVA NAUČNA ISTRAŽIVANJA: Najnovija istraživanja međunarodnog tima sa prof. dr. Cenker Atilom sa Univerziteta Sivas Cumhuriyet na čelu, pokazuju da bi priča o potopu i legendarnoj korablji koja je spasila svijet, mogla biti istinita. U projektu nazvanom “Dururupinar Formation 2026 Research” učestvuje dvadesetak uglednih istraživača iz pet zemalja i oni su ovog ljeta završili svoja terenska istraživanja. Među otkrićima su brojni ulomci keramike za koje istraživači vjeruju da bi mogli biti iz perioda koji je prethodio potopu opisanom u svetim knjigama. Međutim, njihova starost tek će, tokom zime, biti laboratorijski utvrđena.

Prikupljeno je oko 1.000 uzoraka tla sa 150 lokacija, dok su GPS mjerenja i detaljno dvodimenzionalno mapiranje korištena za precizno dokumentiranje lokacije. Osnovni uzorci su poslani u Ankaru na naučne laboratorijske analize. Istraživači se nadaju da će otkriti organski materijal i moguće ostatke drveta. Podzemno snimanje otkrilo je praznine i druge anomalije, uključujući karakteristike s relativno pravilnim rubovima. Radarski snimci otkrili su ravne linije, raskrsnice pod pravim uglom i potencijalne podzemne koridore ili komore. Naime, činilo se da se jedan dio podijelio u tri različita sloja, što je navelo članove ekspedicije da povuku poređenja sa tri palube opisane u biblijskim izvještajima.

Kako bi upotpunio radarske podatke, znanstveni tim je pokrenuo bušenje jezgra do dubine od osamnaest metara. Bušenje je pronašlo slojeve bogate organskim materijalom, koji su poslani na nezavisna laboratorijska ispitivanja i datiranje. Bušilica je u jednom trenutku udarila u izuzetno tvrd podzemni sloj na četiri do pet metara dubine, koji je razbio bušilicu. Andrew Jones, potpredsjednik društva Noah’s Ark Scans, sugeriše da bi ova tvrda barijera mogla biti okamenjeno ili mineralizirano drvo. Kako bi uhvatio direktne vizualne dokaze bez oštećenja lokacije, tim istraživača planira kroz postojeće bušotine spustiti specijalnog malog robota po imenu Gopher.

I dok naučnici ispituju šta bi moglo da leži ispod površine, još jedno otkriće privuklo je pažnju. Prema izvještajima sa Univerzitetue Sivas Cumhuriyet, nivoi ugljika u uzorcima uzetim iz materijala približno su 40 posto veći od nivoa izmjerenih izvan njega. To sugeriše da bi povišeni ugljik mogao biti povezan s organskim materijalom, potencijalno uključujući drvo. Novosakupljeni materijal biće analiziran, a istraživači se nadaju da će definitivno utvrditi da li su podzemne anomalije geološke prirode ili su povezane sa djelom ljudskih ruku.

Tokom ove zime znanstvenici će ispitati sastav uzoraka, potražiti organske ostatke i provesti radiokarbonsko datiranje, a Univerzitet Sivas Cumhuriyet planira nastaviti širi istraživački program. Očekuje se da će aktuelni nalazi biti predstavljeni u tri međunarodna konferencijska rada.

Da li legendarna arka zaista počiva u Turskoj?!... To je još uvijek daleko od sigurnog. Uprkos uzbuđenju među istraživačima i ljubiteljima drevnih enigmi, kontroverza i dalje postoji. Naučnici ističu moguće potencijalne pristranosti u nedavnim istraživanjima na lokalitetu Durupınar. Ipak, arheolozi pozivaju na opsežnu kampanju iskopavanja, kako bi se konačno rasvijetlila ova misterija stara više od 5.000 godina!