Dobri ljudi

Razmišljajući o naslovu ove priče, najbližim mi se učinio naslov knjige Titove unuke Svetlane Broz “Dobri ljudi u zlim vremenima”. Istina, zlo koje je zadesilo junake iz njene knjige puno je veće, ali dobro je uvijek dobro, a zlo zlo... samo su likovi različiti i varijacije brojne.

Kako mi je Petar pričao, u njegovoj kući, selo Subotska u neposrednoj blizini Lipika, nikada nije bilo gladi. Ta, Slavonija je to i zemlja je rodna, a obitelj Nađ imala vlastiti mlin i plus malu pilanu.

Nije se Petar još rodio kada je kuća njegovih roditelja usred onog, Drugog svjetskog rata, primila oca, majku i dvije djevojčice, izbjeglice iz Maribora. Otjerali ih Nijemci, kojih je inače u tom gradu pred rat bilo skoro pa ko Slovenaca, a od trenutka kada je Hitler osobno došao, eno i sad fotografija svako malo uskrsne na internetu, i održao čuveni govor na mariborskom Lentu, izgovorivši rečenicu-zapovijed: “Napravite mi opet Maribor njemačkim!”, krenuo je pogrom Slovenaca. Doduše, ne tako drastičan i tragičan kao s Jevrejima, ali isto onako kako su najmrže neprijatelje (Adolfova tvrdnja) deportovali na put bez povratka u koncentracione logore, tako su raseljavali Slovence, koji su bar imali izbor utočišta. I nalazili ga u Hrvatskoj, Bosni i najviše Srbiji.

Petar Nađ doći će na svijet nakon što se rat završio, a nova država koliko-toliko konsolidirala prostirući se od Triglava do Đevđelije. Bio vrijedan, poslušan i radoznao dječak. Školu pohađao u matičnom selu, pa onda u Lipiku, u svojstvu đaka-pješaka, a kad je došlo vrijeme izbora puta kojim će krenuti, najprije je potražio stipendiju u domaćoj Tvornici stakla, a ako mu odobre, onda će upisati zanatsku školu. No, tu su ga odbili jer su bila preča djeca boraca NOB-a, pa se onda u kući Nađevih donosi odluka da se Petar upiše u gimnaziju u Lipiku.

Ali, ali... Nakon rata, zahvalne izbjeglice iz Maribora, ne zaboravljajući dobro kuće Nađ, povremeno dolaze u Subotsku, onako kako se ide familiji.

I bili su tako prije početka školske godine muževi izbjegličkih djevojčica Marije i Jožice, vidjeli Petra, ništa nisu govorili i dogovarali. A sa samim početkom školske godine jedne večeri stiže poziv: da se Petar spakuje i ode u Maribor. Nije stigao ni upoznati svoje školske, gimnazijske kolege, a već je morao pakovati torbu i krenuti novim putem koji su mu ti ljudi i, naravno, sudbina odredili.

U nedjelju, 12. septembra 1966, Petar Nađ stigao je u Maribor.

U ponedjeljak je već bio kod svog gazde i majstora, izvjesnog Marčiča. Kod njega će šegrtovati, završiti zanat i raditi sve dok se jednog dana nije osamostalio i krenuo sopstvenim putem privatnika.

U međuvremenu će upoznati djevojku iz susjedstva, obostrano dopadanje prerast će u ljubav, ljubav u brak, u braku će dobiti dvoje djece, sina pa kćerku, sticat će se polako i mukotrpno: podstanarstvo, mali sopstveni stan i na kraju kuća u Pesnici pored Maribora, gdje i dan-danas žive sada već djed i baka, a ima neko vrijeme i penzioneri Petar i Biba. Tako to obično urede vrijeme i prolaznost života.

No, vratimo se na godinu 1992, kada su se naši putevi isprepleli. Iskra prijateljstva frcnula je najprije između Bibe i Adile, koje je poslovni interes doveo do poznanstva. Onda smo se počeli nalaziti svi u našem podstanarskom stanu u Koroškoj ulici, neposredno pored plivališta Pristan, gdje je kćerka Nađevih Petra trenirala plivanje i bila istinska nada u tom sportu. Petra na trening, a Biba i Petar kod nas na druženje koje traje taman koliko i trening. Ponekad bi se vratili pa nastavili sa ugodnim pričama koje bi Petar, pretjerano obazriv, svojim mekim i tihim glasom znao prekidati: “Gremo, mami, ljudi bi trebali ići spavati...”.

Osim dobrog srca, Petar Nađ ima i zlatne ruke. Nema čega se neće dohvatiti i nema šta neće u red dovesti i popraviti: i mašinu za veš i bojler, i kadu i električne instalacije, razne zanatske vještine ovladale su Petrove ruke. Uostalom, da nije tako, ne bi ga zvali po cijelom Mariboru da popravi, napravi, sredi i uredi ovo i ono. Cijenjen majstor, pedantan do perfekcije.

I uz to inovativan. Ali u zao čas. Napravio sa svojim saradnicima vatrogasnu svjetiljku, naziv Halux 10, povezao se sa dostavljačima baterija i trgovcima i sve je izgledalo bajkovito. Nije Petrova svjetiljka bila jedina, ali je bila drugačija i izdvajala se po svojoj estetici među drugima. Ali: u Trepči - Gnjilane i Valjevu nabavljao baterije, preko beogradskog Vatrosprema, koji je imao trgovine širom tadašnje države i prodavao te svjetiljke... Rekoh, u zao čas, jer se domalo raspala država, a s njom i Petrov posao propao.

Onaj mladi, bojažljivi Petar s početka svoje, pokazalo se, sudbinske mariborske epizode u međuvremenu je našao svoje mjesto u novom gradu. Stekao brojne prijatelje, među kojima smo se našli Adila, ja, rahmetli nana-punica Sabiha i kćerka Mia. Ispreplele se naše sudbine i postali bliski kao familija.

Prijateljstva, kao i ljubavi grade se od različitih materijala, na kraju, istina, sve prođu, ali neke traju kao ljetni pljusak, a neke kao drvo sa moćnim i dugovječnim korijenom. Gdje odoše, gdje nestadoše silni prijatelji koje je kuća Nađevih okupljala, s kojima se veselila i naklonost dijelila? Nema ih, neki su, istina, pomrli, a neki nestali kao rijeke ponornice.

Ne stigoh, a treba mi prostora da opišem i nabrojim dobra djela Bibe i Petra: kako su i kome u svojoj nesebičnosti priskakali u pomoć, pa evo u nadi da će i to biti zanimljivo, ostavljam taj dio za drugi put.

Jer, nekako mislim, ma kako se to činilo ponekad uzaludnim, da ljude dobrog i mekog srca treba isticati. Bili oni i anonimni i obični kao Biba i Petar.