O novom ostvarenju Ridleyja Scotta “The Dog Stars”: Mlaka filmska priča

Kada pohodite hramove sedme umjetnosti na redovnoj bazi, a to znači makar jednom sedmično, i nađete se u gotovo praznom kinu na projekciji nekog novog filma, ne mora značiti da je film loš. Isto tako, ne mora značiti ni da je dobar! U slučaju novog filma Ridleyja Scotta “The Dog Stars” (Psi pod zvijezdama, 2026), britanskog reditelja s radničkom vizom u Hollywoodu, može se reći da baš i nije neki nevjerovatan provod zagarantovan u kinu.

Krenuti u potragu

Da se ne lažemo, Ridley nije imao dobrog filma godinama, možda još od “The Last Duel” (Posljednji dvoboj, 2021) i “House of Gucci” (Gučiji, 2021).

Detalj iz filma "The Dog Stars"/

Njegov najnoviji film predstavlja adaptaciju istoimene knjige američkog autora Petera Hellera iz 2012. godine, koju je u scenarij adaptirao Mark L. Smith, učinivši tako poprilično slab temelj za film koji čak ni Ridley, u svom naponu rediteljske snage, nije mogao pretočiti u približno interesantne pokretne slike. Koliko god Ridley unaprijed maštao i radio na storyboardovima, pripremivši se za svaku sitnicu u pretprodukciji, ovoga puta to mu baš i nije pomoglo. “The Dog Stars” ostavlja mlak utisak tokom gledanja i nakon njega i pitate se, na kraju, zašto sam nepovratno izgubio/la dva sata svog života? Vjerovatno iz razloga što još mislite da Ridley može da iznenadi te da je, uprkos svim negativnim osvrtima na web stranicama filmskih i drugih portala, film vrijedan gledanja.

Priča knjige, a time i filma, predstavlja nam postapokaliptično društvo u ne baš tako dalekoj 2035. godini, gdje je virus gripe poharao planetu, a preživjeli su u grupicama raštrkani po raznim dijelovima zemlje. Na početku se upoznajemo s mehaničarem Higom (Jacob Elordi) i njegovim psom Jasperom kako u potrazi i, u jednu ruku, nabavci potrepština, malim avionom – Cessnom – dolazi iz udaljenog mjesta u opustošeni grad. Kasnije, nakon što dopremi nešto hrane i lijekova grupi ljudi u zabačenom dijelu pored šume, saznajemo da zajedno s čangrizavim i vječito smrknutim kolegom Bangleyjem (Josh Brolin) čuva aerodrom i živi koliko-toliko normalan život.

Nakon što na radioprijemniku u avionu, u toku redovnog izviđanja, čuje javljanje za koje pretpostavi da bi moglo biti signal (ne)daleke baze s ljudima koji žive u neku ruku normalni(ji)m životom, Hig odluči ostaviti Bangleyja i krenuti u potragu.

Novo ostvarenje Ridleyja Scotta/

Bez emocija

Glumačke performanse Elordija i Brolina sušta su suprotnost. Prvi kao da je zalutao na set i njegovo paćeničko mladalačko lice ipak nikako ne doprinosi portretu čovjeka koji je izgubio sve, dok drugi kao da je došao po platu i na autopilotu odradio ulogu. Vjerovatno i jedina svijetla tačka u glumačkom ansamblu su Guy Pearce i Margaret Qualley, kao otac i kćerka koje će Elordijev Hig susresti na svom putu.

Iako je prema početku filma izgledalo da nas, one koji nisu došli u dodir s Hellerovom knjigom, očekuje još jedna slična priča onoj “I Am Legend” (Ja sam legenda, 1954) Richarda Mathesona, inače tri puta ekraniziranoj, to se nije desilo. Ovako smo dobili mlaku postapokaliptičnu priču prema kojoj nećete imati apsolutno nikakvih emocija.