ĐORĐE KRAJIŠNIK: Ovdje nema budućnosti

Sve ono čemu prisustvujemo posljednjih dana, sva ta tušta i tma besprizornosti koja se izlila povodom smrti jednog ratnog zločinca, duboko je onespokojavajuća slika koja će u svakom smislu obilježiti vrijeme koje dolazi. Dakako, ne mislim u ovom trenutku da će se nešto radikalno promijeniti u našim životima, ali gledati ono čime je kontaminirana naša stvarnost sada znači, ako imate i zeru zdrave pameti, biti osupnut količinom nekrofilskog divljanja pred kojim sve ono što se pokušalo na jedvite jade izgraditi u posljednjih trideset godina potpuno pada u vodu.

Promašili smo u svakom smislu, zanemareni su svi oblici ljudskog suočavanja sa zlom koje se dogodilo, ono se umnožavalo i u ovom trenutku doživljava svoju masivnu erupciju. Mitotvorački pokliči kojima se dočekuje tijelo ratnog zločinca, najavljena sahrana koja će biti sijelo najcrnjeg nacionalističkog divljaštva, predočavaju nam razinu bolesti pred kojom još nije izmišljen nikakav suvisao protivlijek. A nije, jer nije bilo potrebe za njim, nesvijest o oboljelosti, odbijanje prihvatanja kolektivne dijagnoze i pomračenja uma koja iz toga proizlazi doveli su nas sada pred svršen čin, iz podzemlja izlaze aveti prošlosti, kao da se ona odvija upravo u ovom trenutku.

Uopšte, ta nemogućnost da se prevaziđu stalna vraćanja na one najporaznije njene trenutke pokazuje koliko je sve ono što se događalo nakon ratova devedesetih bilo pobačaj svake prilike da najpogubnije u nama bude razumljeno, da se o njemu govori kako bi se bar pokušalo doći do nekih odgovora koji neće budućnost opterećavati okrvavljenim rukama i masovnim grobnicama. Ali, očito je, ovdje nema budućnosti. Ona je već davno žrtvovana na oltarima nacionalističke laži, koja je predano hranjena kako bi se od nje stvorila halapljiva zvijer putem koje će se upravljati svakim segmentom naše egzistencije.

I treba biti jasan, niko to nije nametnuo, nema te spoljne sile koja je mogla utisnuti u ljude ovo što iz njih sada izbija, to je sve rezultat dugotrajnog procesa samoobmane i vjerovanja u ono što vodi na samo civilizacijsko dno. Na tome se predano radilo, posijana je klica nenormalnosti i iskrivljena je svaka mogućnost sagledavanja grešaka u ogledalu onoga što stoji pred nama. Svi koji danas s glavom duboko u mulju svojih postojanja, u svojoj mizeriji i sljepilu, bez bilo kakvog stida nastoje istaknuti pravednost i nevinost jednog ogrezlog zločinca, odrekli su se svakog oblika života, pristali su da kult smrti obuzme racionalnost i predali se u ruke zlu koje se sutra može ponoviti.

Ono će se umnožavati, prožimajući i posljednje vitalne ostatke onoga što je mogao biti neki drugačiji oblik supostojanja. Nikad zakopane ratne sjekire, nikad odbačeni narativi o identitarnim preimućstvima, isporučuju se sada u najradikalnijoj formi najavljivanja dolazećih pokolja. Može ovo zvučati odveć mračno, no ipak ne postoji mogućnost da se stvari vide drugačije.

Ne može se pristati na gledanje jednog ovakvog sunovrata kao na nešto što će proći. Da, ova aktuelna histerija će za koji dan minuti, ali ono što ostaje kao njena posljedica dubinski je potres što će se poput bumeranga vraćati u naša lica iznova i iznova. To nije samo poraz generacija koje pamte ratove, to je još veći poraz onih koji su kroz kućne narative odgajani da svoje poglede na svijet usmjeravaju tako što će vjerovati u bezgrešnost vlastitog naroda, onih koji će nastaviti prenositi jednom usvojenu laž i dalje.

A tamo gdje se kontinuirano živi u laži, tamo gdje svaki oblik želje da se dozna ono što je istina biva strovaljen pred mitomanskim kreiranjem paralelne realnosti, nema koraka naprijed. To je neprestano i sve dublje propadanje u grotlo zločinačkih ideologija. Istih onih koje su dovele do ovog trenutka sada, do ove kolektivne smutnje pred kojom gotovo da nema glasova koji su usuprot. Sve drugo je utišano pred histeričnom bukom onih koji su navodno pustili rijeke suza pred likom i nedjelom čovjeka koji je pokrenuo mašineriju masovnog istrebljenja drugih.

Sutra neće biti moguće reći da niste znali, da vi ne mrzite nikoga, da eto ste samo željeli odati počast jednoj povijesnoj figuri za koju su vam rekli da je uzvišeno branila vaš narod. Nema, jasno je, nevinih, svako odbijanje da se stvari imenuju pravim imenom još jedna je teška lopata u dugotrajnom zatrpavanju bilo kakve moguće sretnije budućnosti. Stvar će, dakako, ići još dalje, stvaraće se svetački mit od jednog zločinačkog generala, moguće je da će neka ikona proplakati, pa će se nosati svetačke mošti. I tako, ukrug, do samog kraja.