O knjizi “Mini horor” autorice Barbi Marković: Čudovišta su stvarna

”Najgore bi bilo vjerovati da je sve još uvijek dobro kad više nije tako.”

- “Mini horor”, Barbi Marković, VBZ, 2025.

Kada je Barbi Marković prošle godine dobila nagradu Sajma knjiga u Leipzigu za svoju knjigu “Mini horor”, dio čuđenja u njemačkoj književnoj javnosti ticao se forme koja objedinjuje stripovsku logiku i scene posuđene iz jeftine horor-produkcije; sve ono što se u ozbiljnoj književnosti obično tretira kao ukras ili trivijalnost, ovdje je postalo glavna ideja i inspiracija. Hrvatsko izdanje (V. B. Z, prevod Vande Kušpilić) vjerno prenosi tu strukturu, a knjiga je zbog svih svojih specifičnosti dobar povod da se zapitamo kako to horor može postati sasvim legitimna metoda interpretiranja svakodnevice. A može i vrlo to uspješno radi u kinematografiji posljednjih nekoliko godina.

Horor je društvena dijagnoza

Otkad je Jordan Peele sa filmom “Get Out” (2017) pokazao da se problem rasizma može artikulisati kroz logiku opsjednutosti, a Ari Aster žalovanje i porodičnu disfunkciju prikazao u sada već kultnom filmu “Hereditary” (2018), horor je postao gotovo podrazumijevan način da se u mainstream produkciji progovori o nekoj traumi ili klasnoj podijeljenosti. Ostavljajući po strani moju dugogodišnju fascinaciju žanrom, horor počiva na jednostavnoj premisi: ono što je potisnuto, prije ili kasnije mora izbiti na površinu, a ta je logika vrlo zahvalna i za književnost. Marković je prebacuje u kratku prozu, pa umjesto ukletih kuća i demonskog nasljeđa, horor pronalazi u malim, svakodnevnim ritualima, IKEA-i, birokratskom sistemu i drugim mehanizmima življenja kojima smo okruženi. A čudovišta su i metaforična i doslovna.

Autorica takav okvir uspostavlja već u prvoj priči “Sestrična Jennifer”. Njeni junaci su par Mini i Miki: ona doseljenica odnekud s Balkana, on Austrijanac iz Štajerske. Njih dvoje suočeni su s porodičnom tajnom koja se, gotovo usput, pretvara u čudovište u uglu supermarketa. Ta tajna nije ništa konkretno: Jennifer je doslovno mesožderno čudovište koje proždire ljude. Miki u početku pretpostavlja da Mini pretjeruje kada svoju rođakinju naziva mesoždernim čudovištem jer ipak živimo u gradu i u 21. stoljeću. A onda se ispostavi da je Jennifer zaista monstrum koji proždire porodice. U toj priči Marković pravi jednostavan, ali vrlo efektan preokret: metafora u ovom svijetu prestaje biti metaforom jer je svijet dovoljno otišao dođavola da sve sada može postati doslovno. Nakon susreta s monstruoznom rođakinjom, Mini i Miki ne prestaju živjeti svoje svakodnevne živote, a Jennifer jednostavno samo treba izbaciti iz stana. U jednom trenutku Mini ispod njene kose otkriva “nakupinu žitkog mesa” (mene je podsjetila na Jennifer iz istoimenog filma Daria Argenta, a koji je dio antologije Masters of Horror), s gubicom i tri reda zuba, ali užas odmah dobija logiku sasvim običnog kućanskog problema: Jennifer je samo još jedan član porodice koji je došao nenajavljen. A u tome se ogleda jedan od ključnih postupaka Markovićkine proze. Porodični problemi, nasilje, rasizam, klimatska kriza, birokratija, kapitalizam, loš posao, društvene mreže, loša zabava ili vlastita nesposobnost – sve može biti monstruozno, samo na različite načine. A autorica u pričama odbija da se zaustavi na metafori: ona nam čudovište pokaže i opiše.

Knjiga "Mini horor"/

U priči “Mini je živa zakopana” Mini odlazi u rodni grad kako bi obišla roditelje i, na prvi pogled, riječ je o svima poznatom porodičnom ritualu: ručku, roditeljima, rođacima, komentarima o partneru, prisjećanju na djetinjstvo. Sve dok se okupljanje ne pretvori u doslovno zakopavanje Mini u rupu. Porodica joj govori: “Nisi bolja od nas!”, “Ne znaš ti kako mi ovdje živimo!”, “Nezahvalna si!”, a ono što je istovremeno duhovito i mnogo zlokobnije nego što se na prvi pogled čini jeste to što Minine metafore o porodici – da je pokušavaju baciti u duboku rupu, da je povlače na dno – ovdje postaju fizička stvarnost. Riječ je o zanimljivom postupku koji se u ovoj knjizi ponavlja gotovo u nedogled: autorica jezikom proizvodi stvarnost, a ne želi je samo šturo opisati. Ako neko kaže da te porodica gura u rupu, Marković će te zaista zakopati. Ako neko izgovori da ljudi jedu jedni druge, pojavit će se Jennifer. Ako se osjećaš kao da te kapitalizam melje, otići ćeš u Ikeu i tamo će te nešto zaista pokušati samljeti. Marković ni u jednom trenutku ne mora izmišljati monstruoznost opisanih situacija: dovoljno je uzeti frazu koju smo svi u jednom trenutku ili čuli ili izgovorili – posao nas proždire, tržni i zabavni centri gutaju vrijeme – i pustiti da se ona doslovno ostvari kao zaplet, što je opet jako zanimljiv književni postupak koji se, istina, može činiti banalnim i jednostavnim. Ali u pričama, pak, nema ništa lako, utješno niti ima jednostavnih rješenja: svaka (moralna) odluka proizvodi novu komplikaciju.

Imperativi našeg doba

Imena emotivnih partnera su i fonetski i strukturno replike Minnie i Mickeya Mousea, dva najprepoznatljivija zaštitna znaka globalne zabavne industrije, likove čija je cijela funkcija posljednjih stotinjak godina bila da budu zabavni, vrckasti, bezopasni i beskonačno prilagodljivi. Njemačka je književna kritika tu vezu odmah prepoznala, a jedan je prikaz junake ovih priča opisao kao nesigurna i impulsivno poremećena bića, nalik nedovršenim umjetnim inteligencijama koje funkcionišu sa ograničenim rječnikom i mišljenjem, kao da su programirani da budu simpatični, ali se ta ideja ipak negdje izgubila. Disneyevi likovi jesu po definiciji nasmiješeno lice koje ne pripada nikakvom stvarnom tijelu ispod njega, dok Marković tu masku navlači na stvaran par, iscrpljen životom: Mini koja svako veče, skidajući šminku, doslovno ljušti sloj lica u kupatilu i Austrijanca Mikija opterećenog razmišljanjima o roditeljima i penziji, puštajući sve tegobe koje je ta vedra ikonografija trebala zauvijek držati izvan kadra: propadanje tijela, hronično nezadovoljstvo, porodične traume, kasnokapitalističku iscrpljenost. “Mini horor” isti popkulturni kod prebacuje iz svijeta bezazlene zabave u svijet u kojem je stvarni život već sam po sebi dovoljno hororičan.

Zanimljivo je posmatrati i kako autorica u zgodama Mini i Mikija istovremeno ironizuje kapitalizam, porodicu, rasizam, migrantsko iskustvo i građansku pristojnost, ali i imperativ savremenog čovjeka da stalno radi na sebi i ispravno obavlja sve što se od njega očekuje. Da kupuje gdje treba, jede ispravno, govori kako treba, glasa, reciklira, voli životinje, radi na sebi i pritom ostane dovoljno zanimljiv da ga društvene mreže ne zaborave. A neispunjavanje propisanih standarda može biti kažnjeno čak i doslovnim raspadom tijela. “Mini jako pazi na prehranu, svi njeni organi besprijekorno se sjaje. Na jednoj večeri dopusti si popiti koka-kolu. Odmah shvati da je to bila greška. Raspadne se.” U “Supermoćima na internetu” ista logika postaje doslovna na drugačiji način: Mini dobiva sposobnost ulaska u tuđe profile i brisanja njihovih objava i u jednom trenutku počinje uređivati profile radikalne desnice. To je dobar primjer načina na koji Marković uzima savremenu digitalnu stvarnost i pretvara je u bajku za odrasle: konačno dobiješ moć da mijenjaš internet, a onda se ispostavi da ni s tom moći ne znaš šta bi tačno napravio jer te iscrpljuje.

“Mini horor” autorica na kraju dopunjuje s “105 drugih mogućih horor-scenarija s Mini i Mikijem”, nizom mikropriča od po nekoliko redaka koje potvrđuju da se horor može proizvesti iz gotovo svega: komšije zovu policiju zbog buke, neko pušta pogrešnu playlistu, neko je zaključan u WC-u itd. Ljudi stare, umjetnost zastarijeva, prijatelji nestaju, tijelo propada, čak se i vlastiti jezik može odjednom pokazati kao nešto što više ne posjedujemo. Ono što Marković uspijeva pokazati, a što je ujedno i esencijalno za žanr, jeste da horor više ne mora doći izvana jer je već ugrađen u svakodnevicu, a kada je sve horor, onda ništa više nije sasvim horor.

Marković uspijeva spojiti društveno bitne teme i grotesku/Hendrik Schmidt/

U tom svijetu čovjek, u ovom slučaju naši junaci Mini i Miki, uprkos svemu što im se događa, ostaju prije funkcije nego likovi: on je uvijek pomalo zbunjeni posmatrač, ona pomalo oštrija, ali porijeklom obilježena figura, i ta se raspodjela uloga rijetko kad ozbiljnije poremeti. Zbirka duhovito i pametno secira otuđenje kao jednu od nus pojava kasnog kapitalizma, a objavljena je u formatu savršeno prilagođenom upravo toj logici: kratka poglavlja i gotovo svaka rečenica može funkcionisati kao citat ili opis objave na mrežama. Zanimljivo je da se knjiga tog paradoksa čini svjesnom, i to eksplicitnije nego što bi se od „lakog“ štiva očekivalo. U jednoj od kasnijih epizoda Mini, sada već etablirana književnica, sjedi na intervjuu s novinarkom koja pokušava iz nje izvući materijal za emisiju. Razgovor ubrzo preuzima Mini: ona postavlja pitanja umjesto da odgovara, traži novinarkino najgore sjećanje kao materijal za prozu, dok novinarka na kraju popusti i prizna djetinjstvo u kojem su je, doslovno, „zaboravili“, a Mini izgovara: „hvala na ovoj priči“. Pisac je ovdje prikazan kao neko ko se hrani tuđom traumom da bi napravio sadržaj za svoju knjigu. „Mini horor“ opisuje svijet u kojem se sve, pa i strava, pretvara u pamtljivu formu i proizvod za brzu i laku probavu.

Užas se stalno događa

Bez obzira na sve nivoe interpretacije, knjiga pred nama ostaje jedna od zanimljivijih dijagnoza naše sadašnjice posljednjih godina: knjiga koja duhovito i bez patetike spaja imigrantsko iskustvo, prekarni rad, emotivnu traumu i autodestrukciju, a da pritom nijednom ne sklizne u moralizatorski ton. Neke su priče, istini za volju, preciznije i zanimljivije, druge ostavljaju utisak skice ili dosjetke, dok su pojedine reference toliko direktne da ne otvaraju dodatni prostor za čitanje: čitatelj ih prepozna i ide dalje. Ipak, Marković, uglavnom, uspije spojiti društveno bitne teme i grotesku, a rezultat je zaista specifičan i rijetko viđen u recentnoj književnosti. Rečenice često namjerno zvuče ravno, gotovo administrativno, jer Mini i Miki žive u svijetu u kojem se užas stalno događa, samo je većina ljudi naučila na taj dobro kontrolisani, često i robotizovani haos. B. Marković proizvodi horor od porodice koja nas samo malo ponižava, od posla koji nas samo malo melje, od jezika u kojem samo malo ne pripadamo, od interneta koji samo malo ulazi u našu glavu i od društva koje samo malo procjenjuje kako izgledamo, šta jedemo, kako govorimo i jesmo li dovoljno normalni. Život je, a čitamo to i ovdje, istovremeno smiješan, strašan, zamoran, političan, glup i krajnje ozbiljan, a između tih stanja nema jasne granice. Naprotiv, ona se neprestano uvlače jedno u drugo. Neko će vas vrijeđati, pozvati na ručak, ponuditi vam organski smoothie, pojesti vas ili vas ubaciti u Excel-tablicu. Svejedno, jer je u svijetu Mini i Mikija sve potencijalno horor, baš kao što i ono što izgleda sasvim normalno u sebi može nositi nešto monstruozno. Možda sve ovisi o tome koliko je dugo normalnost ponavljana i automatizovana, pa ostajemo zarobljeni u petlji koja se, kao u pravom hororu, ne može prekinuti sama od sebe. Trebamo pomoć, jasno je to odavno.