DRAGAN MARKOVINA: Samo da rata ne bude

Kada danas obični ljudi, koji nisu samo neopterećeni nacionalizmom nego čak ne mogu ni pojmiti zašto je toliko ukorijenjen, pokušavaju izraziti čuđenje aktualnom situacijom, redovno povlače paralele s Jugoslavijom iz sedamdesetih. Čak preciznije, s odnosom prema turistima iz Njemačke i Italije, ne shvaćajući zbog čega su rat i ratno nasljeđe danas življi nego ikada.

A stvar je bolno jednostavna. S jedne strane, samo u Hrvatskoj imamo jasne pobjednike, dok je u Bosni i Hercegovini rat zaustavljen, a postratna BiH konstituirana kao provizorij, na temelju brzopoteznog primirja u pat-poziciji. S treće strane, ideologija srpskog imperijalnog nacionalizma koja je pokrenula sve ratove nezadovoljna avnojevskim granicama, svim porazima unatoč, življa je nego ikada. A ista stvar je i sa svim ostalim nacionalizmima koji se, kao i onda, hrane s ovim najvećim.

Konačno, četvrta stvar koju sam možda trebao napisati na početku, danas su na vlasti one politike i ideologije koje su počele i vodile ratove. To u Jugoslaviji nije bio slučaj. Imali smo jasne pobjednike, jednu partiju na vlasti i izrazito antifašističku i antinacionalističku ideologiju. Ovi koji danas vladaju imaju pretorijansku gardu ratnih veterana na odlasku i njihov podmladak u vidu navijačkih skupina koje su sada u punoj snazi, militantni su i sistem ih praktično štiti.

Dodatno, nove generacije danas se slabo međusobno poznaju, ako uopće, i gotovo ništa integrativno ne osjećaju i ne uče, s rijetkim izuzecima u nekim urbanim središtima i gradovima, gdje ljudi još u malom postotku zajedno žive. Na koncu, sve ovo dovelo je do toga da su danas mržnja i međunacionalno povjerenje veći i gori nego uoči rata 1992. godine. A geopolitička situacija je neusporedivo gora nego onda kada je pao Berlinski zid. Jedno pak od žarišta te nove geopolitičke situacije je upravo Bosna i Hercegovina.

Sasvim sigurno nisam jedini tko i dalje zaplače kad vidi i čuje snimku s Balaševićevog posljednjeg predratnog zagrebačkog koncerta kada pjeva “Samo da rata ne bude”. Puna dvorana je pjevala tada s njim, možda i plakala. A rata je svejedno bilo.

Da vidimo, dakle, što se događalo posljednjih dana u BiH. Masovna okupljanja navijačkih skupina po gradovima u Republici Srpskoj u slavu Ratka Mladića. I ne, to nije folklorni fašizam kakvim ga vole nazivati oni koji zatvaraju oči pred stvarnosti. To je vrlo stvarni fašizam koji bi opet sve ponovio ukaže li mu se prilika.

U Mostaru su, pak, Vlada i premijer Republike Hrvatske de facto došli još jednom podržati kampanju HDZ-a za izbore kao i svaki put, dodijelivši ozbiljne količine novca raznim projektima iz obrazovanja, kulture i zdravstva, a ponajviše za završetak zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. One iste zgrade o kojoj sam pisao više puta, pa i o toj temi ugostio Safeta Oručevića u podcastu.

Na to je reagirao mostarski muftija, opet u vlastitoj kampanji za reisa i s fetvom koju bi trebali slijediti javni službenici muslimani. Njemu je, pak, odgovorio predsjednik mostarskog HDZ-a i u takvoj situaciji je bilo kakva rasprava o svakodnevnom životu nemoguća.

Oko ovog slučaja ću ponoviti. Nema nikakve sumnje da je HDZ odlučio mimo svih odluka o zajedničkoj centralnoj zoni Mostara, nju prisvojiti za Hrvate i podebljati nekadašnju ratnu liniju. I s te strane vjerujem svim Oručevićevim papirima i argumentima. Baš zato je nepotrebno, promašeno, skreće s teme i nabacuje loptu na volej HDZ-u, inzistiranje na priči o haremu kojeg nema još od Austro-Ugarske, na zemljištu koje nije uknjiženo na Islamsku zajednicu.

Ovo je, naravno, vrh ledenog brijega i problema koji u Mostaru stvarno postoje. Kad Ivan Novak, predsjednik gradskog HDZ-a, odgovara muftiji Dedoviću tvrdeći da sve javne zdravstvene, obrazovne i kulturne institucije u koje je novce uložila Republika Hrvatska ne koriste i neće koristiti samo Hrvati, on govori istinu. Međutim, druga strana te istine je da sve skupa tome služi da utvrdi koncept i ideologiju nekakvog hrvatskog, odnosno zapadnog Mostara i dominacije tog naroda u gradu, što je ideološka opsjena nastala na ratnom nasilju.

No, demonstracije podrške Mladiću i politički odnosi u Mostaru samo su ovotjedni primjer kakva je, zapravo, situacija u Bosni i Hercegovini. I iskreno, da me netko prije godinu-dvije-tri pitao, odnosno jesu me pitali mislim li da bi opet moglo zaratiti, često sam se ljudima i smijao. Navodeći da za rat trebaju naoružanje, geopolitički interes i ljudi spremni ginuti. Sad za njega ima geopolitičkog interesa, ovih koji mrze i koji su spremni ginuti ima sasvim dovoljno, mržnju se na ulicama i po društvenim mrežama može nožem rezati, a normalnih ljudi i antifašista je sve manje i sve su stariji.