Sašina knjiga: Život mu je dao, a on iskoristio obilje doživljaja

Za čovjeka od pera i radoznalosti kakvim se smatram, uopšte nije teško napisati ne jednu, nego mnogo priča o životu Saše Ljumića. U razgovorima koje smo vodili na nizu primjerenih i manje primjerenih mjesta, Saša je slagao mozaik od doživljaja: od onih meni bliskih i poznatih (mangupluci iz Hrasnog), preko drama i trauma koje kao desetogodišnjak preživljava tokom svog izbjegličkog putovanja (o kojima mogu reći da dosta znam zahvaljujući bezbrojnim ispovijestima, pa i literaturi koja je nastala u takvim situacijama), do svijeta milionera, šeika, prinčeva, o kojima sam samo čitao, u filmovima gledao, a nikad s njima na dernecima i u poslovima kao Saša bio.

Uglavnom, i onda kada sam dobio prebogatu građu iz života porodice Ljumić, posebno glavnog junaka, mlađahnog sina Saše, znao sam sjediti pred računarom i kad rekoh građa: kao arhitekta snivati izgled budućeg objekta. Pa ću početi ovako, pa onako, pa piši, briši, piši, briši.

A on, eh što ti je mladost i poduzetnost, napisao knjigu!

Sve što je pomenuo i opisao, ja sam otprije znao jer mi je ispričao.

Međutim, samo je on mogao takvu knjigu napisati.

Direktno iz srca, poetičnu, iskrenu, uvjerljivu i što je možda najvažnije, jako, jako zanimljivu.

Život mu je dao, a on iskoristio obilje doživljaja, oblikovanih i ispričanih ne samo majstorstvom dobrog naratora nego jezikom filozofa, poete i čovjeka koji stoički podnosi nesreće, koji se ne uzdiže u uspjesima. Temelji dostojanstva saliveni odgojem Bere i Ace ni u jednom trenutku ne samo da se ne ruše nego se niti zaljuljaju.

Lako, lijepo i uzbudljivo je bilo živjeti mladost u Hrasnom. Doduše, ni tada Saša nije bio pošteđen ispita iz poštenja i pravde. Svojeglav, kakav je izašao na svoja omiljena igrališta, ostao do dana današnjeg.

Nema nepravde na koju nije reagovao. Ne pitajući za cijenu, ne bojeći se nikoga.

“Jednom”, pričao mi njegov otac Aco, “dolazi pred vrata komšija i vodi sina. Ispod oka mu šljiva, kaže - vidi šta je tvoj Saša uradio! Ja gledam i ne mogu da vjerujem, Saša mu do pojasa, puno mlađi i puno manji...”

A šta je bilo?

“Igrali se mi klikera i on mi otme nekoliko. Ja u ruci držim ostatak, a on mi kaže da mu ih dam. Evo ti, kažem ja i prospem ih po zemlji, on se sagne, a ja ga nogom opalim” (Saša).

No, prave drame i traume ući će u Sašin život sa njegovom odisejom koja se zove izbjeglički put. Od prve, susreta sa primitivnim nacionalistima u Starigradu, na Hvaru, gdje su Ljumići imali kuću. Jednom će ga komšije namamiti u kuću, jedan će mu držati otvorene kapke na očima, a drugi pustiti snimak svježeg klanja “neprijatelja” na nekom od tadašnjih svježih ratišta.

“E, ovako ćemo i vas ako se ne izgubite.”

Nikada nije svojima o tome pričao. Ali zapamtio. I na svoj način se dugo, dugo kasnije revanširao podmuklim ljudima koji su im do jučer glumili dobre komšije. Neću reći kako jer onda prepričavam knjigu.

A to ne želim, mada se moram služiti nekim dijelovima.

Izbjeglički centri, u dijaspori poznatiji pod nazivom hajmovi, teška su i surova škola i iskustvo. Namijenjali su ih se Ljumići do svog dolaska u Göteborg. I tamo je život u centru značio izazove kojima rijetki nisu odoljeli: zov kriminala, nasilja, stanovite mržnje koja se javlja prema drugim i drugačijim, makar oni bili u istom paklu.

I onda ono što je bio Sašin cilj. Tenis i spas koji mu donosi reket. Imao je samo pet godina kada se tokom ljetovanja inficirao ovim sportom. I zahvaljujući svom talentu, upornosti, ponekad i sreći, dogurao do neslućenih visina i rezultata. Nije dostigao veličinu svog idola Agassija, ali je dogurao do šampionske ekipe Švedske. A imao tek 14.

I onda otvorena vrata svijeta.

Koledž u Americi, fakultet u Firenzi. Briljantne studije ličnosti s kojima se odjednom našao zajedno, a u dotadašnjem životu bio svemirskim daljinama daleko od njih. Milioneri, studenti kao i on, ali djeca aristokratskih familija iz cijeloga svijeta. Ne impresioniraju ga svojim statusom i porijeklom. Ali, ako su mudri, zapitani nad životom i smislom kao i on, e to već mogu biti njegovi prijatelji.

U 14 država do sada je živio Saša Ljumić. Naučio jezike, upoznao ljude, zemlje, kulture, našao se u pričama kakve samo dobra kriminalistička literatura proizvodi, iskusio ljubav, družio se u svijetu orgija sa raznim ekscentričnim tipovima, bio učitelj mlađahnih šeika u Emiratima, zbližio se sa brunejskim princem.

“Saša, baš ti hvala što si mi poklonio povjerenje i prvom mi dao da pročitam tvoju knjigu, velemajstorski si ispisao svih 469 stranica.”

“Hvala ti, ali ti nisi prvi koji ju je pročitao. Prije tebe sam je poslao princu od Bruneje. Doduše, on je dobio englesku verziju.”

“Kako je on odreagovao?”

“Zadovoljan, kaže da mu se svidjela.”

Poslovi, obaveze, porodica, prijatelji, krila koja ga nose, ali Saša planira sarajevsku promociju svoje knjige.

Ne mogu ni slutiti kakav će odjek izazvati kod čitalaca, kakav kod kritike, ali mislim da Sašina knjiga predstavlja jedinstveno štivo. Spoj avanturizma, nevjerovatnih iskustava, ali i filozofske zapitanosti nad najvažnijim pitanjima koje valjda svi, prije ili kasnije, postavljamo sebi: Ko smo, šta smo i zašto smo na ovom svijetu?

A sve to ispričano na jedan nesvakidašnji način. Poetskim jezikom, riječima - rečenicama koje pulsiraju ritmom srca i emocije što ga nosi od prve do zadnje stranice.

Nahvalih, a siguran sam da neću biti jedini.

S nestrpljenjem čekam dan kad će Saša objelodaniti termin promocije. I ne samo termin, on je u svojoj maštovitoj glavi smislio, siguran sam, mnogo iznenađenja.