AIDA SPAHIĆ: U paklu skandaloznih navijanja

Sport je uvijek povezivao ljude. Danas ne. Sport danas izgleda smo povezuje sportiste koji su na terenu i poneke sportske radnike, jer i među njima ima korova. Korova je najviše među navijačima. Njega je teško iskorijeniti. Posljednji istupi, skandalozni blago rečeno, zabilježeni su u Zenici. Utakmica između nogometnih klubova Čelika i Veleža postala je predmet priča i rasprava ne zbog igre i rezultata, nego upravo zbog navijanja.

Ne želim da vjerujem da je ovo prava slika Zenice. No hoće li se iko probuditi i poručiti šta se dešava s tamošnjim navijačima i kakve poruke upućuju svojim sunarodnjacima?

Da se mnogo govori o ovom susretu, pobrinuli su se navijači Čelika kako tokom, tako i nakon utakmice. “Bacamo vam mrtve s mosta”, orilo se s tribina. Čelik iz Zenice u BiH. Velež iz Mostara u BiH. Sami protiv sebe. Šta onda da očekujemo kada nam dođu sportisti iz drugih zemalja? Kakve poruke nam oni mogu uputiti?

Nakon utakmice u Zenici kao u akcionim filmovima. Sukobi na ulici, paljenje šalova, dresova...

Sjećam se, prije nekoliko godina i sama sam imala veoma neprijatnu situaciju baš u Zenici na jednoj utakmici. Bila sam s djecom, koja su u to vrijeme bila maloljetna. Moj plan bio je da ih nakon utakmice provedem kroz grad, odvedem na sok i kolače... Sve je palo u vodu već nakon prvog poluvremena. No, neću pisati o tome šta se desilo, bitno je da se dobro završilo. No znam da nikad više nisam otišla u taj grad. Nisu ni moja djeca. Ne idemo ni kada igra reprezentacija Bosne i Hercegovine. Znam da nisam jedina. Mnogo je ovakvih primjera. Mnogo je i gorih priča od moje. Zašto? Zašto to treba jednom našem gradu? Kada će ovi sadašnji navijači shvatiti da navijanje treba da bude fer i sportsko, baš kao i na terenu? Naravno, svjesna sam da je to nogomet, da treba biti galame, pa i pokoja provokacija, ali umjereno i šaljivo. Ono po čemu smo prepoznatljivi. Nije pozorište pa da sve utihne dok se igra utakmica, ali ovakva skandiranja i govor mržnje prelaze sve mjere. Sjećam se u Zenici i kada su spominjali Markale. Da li je ovoj skupini navijača iko ikada objasnio šta za ljude u BiH znače Markale, bacanje mrtvih s mostova, šta nam znače žice, noževi i kakve traume ima čovjek Bosne i Hercegovine. Gazimo sami sebe. Ima li imalo dostojanstva u ovakvim ljudima? Jesu li išta naučili u školama, kod kuće u krugu porodice, od prijatelja... i ko su, zapravo, njihovi prijatelji (ako ih imaju)?

Zemlja koja je preživjela strahote rata, granatiranja, glad, genocid, nije ovo zaslužila. Skandiranja koja pominju ubijanja i mrtve je govor mržnje koji je ozbiljno prešao granicu. Odgovornost je sada na klubovima kako sankcionisati ovakva ponašanja. Navijači na utakmice dolaze pod policijskom pratnjom. Strašno. Kakva je to ljubav prema klubu? Nema tu ljubavi, tvrdim, jer prava ljubav postojala je prije 30 i više godina. Onda kada su svi navijači zajedno išli prema stadionima. Onda kada su očevi vodili sinove i kćerke kako bi im usadili ljubav prema voljenom klubu. Onda kada su nakon utakmice navijači oba tima zajedno sa članovima svojih porodica išli da se počaste i šale na račun onog tima koji je zijanio. To je bila ljubav. To je bilo navijanje. Danas, kada ne smiješ povesti dijete da gleda utakmicu iz straha da će ga neko napasti ili da će prilikom sramnih skandiranja doživjeti neprijatnosti, shvatiš da smo izgubili i tu draž navijanja. Gubimo jedno po jedno, pa, evo, i sport i navijanje.

Sjećamo li se uopće kakvo nam je ovo ljeto bilo kada je reprezentacija BiH učestvovala na Svjetskom prvenstvu? Bili smo kao jedno. Disali punim plućima, ponosni sa suzama radosnicama što pripadamo zemlji za koju kažu da je bila najvoljenija na ovom prvenstvu. Izgleda da smo sve brzo zaboravili i da nam na površinu opet isplivava najgora vrsta, mulj ili korov kojeg se teško riješiti. Problem ekstremnog ponašanja, ksenofobije, poticanja mržnje i političkih provokacija među navijačkim grupama ostaje dugotrajan izazov kako za sportske tako i sigurnosne institucije. Na kraju, vjerujem i navijam za prave sportske navijače koji će uspjeti doći do izražaja, koji će potisnuti korov i pokazati nam da možemo i moramo na sportskim terenima biti glasni i svim srcem uz svoj tim, ma koji on bio i iz kojeg grada dolazio, da bi nam djeca slobodno mogla ići na utakmice i uživati s društvom u fer i slobodnoj atmosferi.