Danas, kada ne smiješ povesti dijete da gleda utakmicu iz straha da će ga neko napasti ili da će prilikom sramnih skandiranja doživjeti neprijatnosti, shvatiš da smo izgubili i tu draž navijanja

Pa, zar je moguće da ljudi danas imaju potrebu objavljivati šta su jeli, u kojem restoranu, šta im je partner skuhao i pripremio za ručak ili večeru? Zar je moguće da oni malobrojni, koji odu na putovanja, moraju slikati silne kolače, voće, meso i razne delicije, koje su im ponuđene u hotelu?

Lažemo jedni druge do iznemoglosti, a onda plačemo nad računima i ratama kredita u tišini svoja četiri zida ako smo sretnici da su ti zidovi naši, jer većina nema ni to. Evo, izborna je godina

Priče više nema, a ostalo je toliko toga za ispričati. Osmijeh se zaledio, na košarkaškim terenima se pogasila svjetla. Tvoj glas, komentari i analize ostat će dio sportskih uspomena mnogih ljudi

Odgovorni smo za stvaranje okruženja u kojem djeca mogu odrastati sigurno i s ljubavlju, daleko od nasilja i mržnje. Pokažimo im put i neka više nikada i nigdje ne bude ubijana

Još jedna kuća ostala je prazna. Protesti, poruke, parole i onda ponovo sve utihne do narednog ubistva.
Koja žena je sljedeća? Ovo se tiče svih nas