ADAMIR JERKOVIĆ: Zmajevi lete u nebo

Ima nešto duboko uznemirujuće u slici koja ovih dana dolazi iz Gaze. Dijete stoji među šatorima, ruševinama i prašinom. U ruci drži komad papira, nekoliko tankih letvica i konopac. Iznad njegove glave je nebo – možda posljednji prostor koji još nema kontrolni punkt... Dijete pušta zmaja. A onda jedna od najjačih vojnih sila svijeta u tome vidi “opasnu” prijetnju. Teško je to shvatiti. Izraelska vojska je posljednjih dana pregledala zmajeve koji su iz Gaze prešli prema Izraelu i nije pronašla ništa sumnjivo niti opasno. Ipak, izraelski politički i vojni vrh najavio je oštar odgovor, dok je ministar odbrane Israel Katz zmajeve i balone stavio u isti sigurnosni kontekst sa dronovima, čak i kada ne nose eksploziv. I tako smo došli do jednog od najnadrealnijih prizora našeg vremena. Nuklearna država Izrael, koji je u posljednjem ratu u Gazi pobio više od 73.000 Palestinaca i ranio više od 174.000 ljudi, sada se plaši običnog papirnog zmaja. Je li strah opravdan?

Zmaj koji ne poznaje granice Zna se da palestinsko dijete ne može otići gdje želi. Njegova porodica je vjerovatno raseljena. Njegova kuća više ne postoji. Škola je pretvorena u ruševinu, bolnicu ili sklonište. Ali zmaj može da luta nebeskim visinama. On ne pita za dozvolu. Ne pokazuje pasoš. Ne zaustavlja se na kontrolnom punktu. Zmaj je uistinu najstarija ljudska metafora slobode. Komad papira, malo drveta, konopac i vjetar – gotovo ništa. A ipak, dovoljno da dijete podigne pogled prema nebu i na trenutak povjeruje da svijet nije potpuno zatvoren.

U Gazi je puštanje zmajeva davno dobilo posebno značenje. Još 2009. godine djeca Gaze postavila su svjetski rekord kada je istovremeno poletjelo 3.170 zmajeva. Organizatori iz UNRWA tada su u tom prizoru vidjeli ono što je svaki dobronamjeran čovjek mogao vidjeti – sposobnost djece da, uprkos nametnutoj klaustrofobičnosti i neviđenom nasilju, pronađu radost i dostojanstvo. Ta djeca Gaze dosegnula su vrh svijeta. Danas im se naređuje da spuste zmajeve.

Kad igračka postane neprijatelj Ako je pronađen zmaj bez eksploziva, bez zapaljivog materijala i bez bilo kakvog oružja, onda se mora postaviti sasvim jednostavno pitanje: kako je dječija igračka postala vojna prijetnja? Izraelske vlasti nisu ostale samo na upozorenjima već su izrečene prijetnje pojačanim napadima i evakuacijama područja iz kojih se puštaju zmajevi i baloni. Nakon toga slijedi nešto još tužnije. Roditelji pozivaju djecu da spuste zmajeve. Majka ne uzima djetetu igračku zato što je opasna. Uzima mu je zato što se boji države - tiranina, koja bi igračku mogla proglasiti opasnom. To je tragedija koja ne stane u vojni izvještaj.

Papir protiv sile Možda zmaj jeste znak palestinskog otpora. Ali kakvog otpora? Otpor komadom papira? Otpor bojom? Otpor djetinjstvom? Otpor nadom? Da, i to je otpor. Jer svaki narod kojem se pokušava oduzeti dostojanstvo na kraju pronalazi način da kaže: još smo tu i postojimo.

Neko će to učiniti pjesmom. Neko zastavom. Neko slikom. A dijete će to učiniti zmajem.

U tome je možda i najveća snaga palestinske simbolike. Čovjek može biti zatvoren na zemlji, ali ne možete zatvoriti njegov pogled prema nebu. Možete podići zidove, postaviti bodljikavu žicu i napraviti granice, ali vjetar ne priznaje granice. Zmaj zna ono što politika često zaboravlja: nebo nije ničije.

Strah od slobode Možda zato problem nikada nije bio samo u zmaju. Problem je u onome što on predstavlja. U Gazi, gdje su djeca odrasla uz rat, raseljavanje i gubitak, obični zmaj može postati podsjetnik da ljudski duh još nije poražen. Da dijete, uprkos svemu, još ima potrebu za igrom. Da još diže glavu. A svaka vlast koja se počne bojati pogleda prema nebu, mora se zapitati dokle je stigla. Jer postoje države koje se brane od stvarnih prijetnji. To je pravo svake države. Ali kada država počne prijetnju prepoznavati u dječijoj igrački, onda više nije riječ o sigurnosti. Tada se otvara mnogo dublje pitanje - čega se, zapravo, bojite?

Papira? Konopca? Vjetra? Ili možda slobode koju taj zmaj simbolizira?

Ovih dana u Gazi zmaj ponovo leti između zemlje i neba. Na zemlji su ruševine. Na zemlji su vojske. Na zemlji su granice. Ali gore, makar na nekoliko minuta, postoji samo vjetar. I možda je zato slika palestinskog djeteta sa zmajem snažnija od mnogih političkih govora. Dijete ne drži pušku. Drži konopac. Ne pokušava osvojiti zemlju. Pokušava osvojiti nebo. A možda bi cijela tragedija Palestine mogla stati upravo u tu jednu rečenicu:

Palestinac može biti zatvoren na zemlji, ali njegov zmaj uvijek traži slobodu na nebu.