AMIR VUK ZEC: Zahtijevamo

Godina 2026, u koju smo upravo ušli, donosi zlosutni huk vodopada.

Kao kada plovite rijekom i onda odjednom ona promijeni ćud, usplahiri se, najoguni se, rekli bi ljudi, jer mijenja joj se ritam. Dolazi blizu vodopada, kad će se sva ta voda po kojoj plovimo survati u ponor, uz huk i buk te vodene mase. Godini iza nas - 2025 - vivisekcijski precizno i kao vrhunski ekonomski stručnjak Janis Varufakis je uspostavio završni račun za događaje koju su definisali Evropu i čiju sudbinu mi dijelimo. Upravo to je “najava blizine vodopada” u bujici događanja. To je uradio ispred platforme DIEM 25, koja okuplja istinske protivnike ovog stanja u svijetu, gdje Varufakis detektuje tri bitna udaraca od kojih Evropa dabogda da se oporavi.

Prvi je ispunjenje namjera Rusije, kojem je kumovala Evropa, zbog svog kejnezijanizma u vojnoj industriji, kako Varufakis kao ekonomista gleda. Kako je rekao Merz, Evropa i Britanija dopustili su da se Ukrajinci mrcvare sa mnogo, mnogo opasnijim protivnikom. Sjećate se da je Boris Johnson naprasno sletio u Tursku, kada se na početku rata nazirao dogovor u pregovorima kojima je Turska bila domaćin i vrsta inicijatora? Tako je u našem ratu nenadano sletio Mitterrand, da prošeta po ratnom Sarajevu. Drugi - pobjeda Kine u trgovinskom ratu sa Amerikom, čije posljedice će najviše trpjeti vazalna politika Evrope. Tu smo i mi. Treći - lakoća sa kojom je Trump na kaubojski način, na pregovorima sa “revolverom o pasu” preveo Ursulu von der Leyen - birokratsku pojavu, koja sa nikakvom odgovornošću naspram onog što potpisuje, odlučuje u ime generacija koje dolaze. Svojim potpisom na ugovor sa Amerikom, Ursula von de Leyen na Trumpovim golf terenima u Škotskoj, kao u nekim evropskim Bakincima, potpisuje kapitulaciju Evrope u ekonomskom smislu. Tako da su nekadašnje carine za evropske proizvode u Americi skočile od 1,5 na 20 do 50%, a od Evrope se čak očekuje da investira svoju dobit u američku industriju?! Pravi vazalni odnos.

Fašizam danas

O današnjem poražavajućem stanju duha u svijetu mora se otvoreno govoriti dok se još može. Vidite i sami kako se glasovi razuma ušutkavaju i gase. Poslije gašenja Al-Jazeere Balkans, mi nemamo slike o Gazi. Imamo filtrirane. Rat u Bosni i Hercegovini je bio medijski popraćen. Da nije novinara, ne bi se znalo za Manjaču, Heliodrom i fašizam koji se nad nama provodio. Nemoguće je danas demonstrirati za Gazu u dijelu svijeta u kojem je sloboda izražavanja bila postulat njihove slobode.

Nešto je krenulo po zlu. Nije to samo jedan predsjednik najveće sile svijeta i drugi koji mu prkosi, nego je to stanje duha. Više se trebamo plašiti ovih koji ih nasljeđuju, potpredsjednika poput JD Vancea i(li) Dimitrova u Rusiji, koji nisu slučajno odabrani i koji se pažljivo navigavaju u ovom svijetu koji je duboko ušao u fašizam. Analiza Janisa Varufakisa jasno to govori, jer mi smo svijet sada prepustili dvojici vođa koji ne mogu da ne misle o najbitnijem, o trećem - o Kini.

Ko nije bio u Americi, Rusiji i Kini, taj ne zna u čemu je budućnost ovih sila.

Politika Kine je da se infrastrukturnim planovima daje prednost kojom ona nastoji najmnogoljudniju naciju još intenzivnije povezati. To je njena dobitna kombinacija, kao i obrazovanje koje je sada najviših standarda. Podatak da je Kina osvojila i napravila 40.000 kilometara brzih željeznica sve govori. Danas je očigledna strategija Mefistofela moderne politike Henryja Kissingera, koji je uvijek svijet gledao i smatrao američkim imperijalnim plijenom, dijelio ga sa Rusijom i Kinom. Uvijek je nagovarao Amerikance da se udruže sa jednim ako hoće trećeg da obore. Očito je dodvoravanje Trumpove politike prema Rusiji za potrebe da se udruže protiv interesa Kine. Kineska filozofija zna za wu wei, djeluj nedjelovanjem. Dopusti da protivnik zamahne da prvi krene, iskoristi inerciju i onda ga obori, jer on je već izgubio ravnotežu. Sve istočne borilačke vještine u svojoj suštini odbrane koriste tu logiku, da najviše učiniš – ne čineći.

To bi bio slogan za naše trenutne političare.

Sada kada se postavke novog odnosa u svijetu pozicioniranja reflektuju na sve nas. Zato se mora znati gdje si.

Breht je govorio da ništa nema gore od politički neobaviještena čovjeka, ja bih na to dodao - ništa gore za današnjeg čovjeka, koji ne shvata geostratešku poziciju države ili društva u kojem stvara, iz kojeg komunicira sa svijetom, pa time i poziciju svoje egzistencije. Baviti se istim poslom u Bosni, državama Evrope, u Kini, u Rusiji ili u Americi, na Bliskom istoku, nije ni slučajno, i pored globalnog okruženja, isto.

Zato ako hoćemo da mijenjamo svijet - moramo se potruditi da ga razumijemo.

Danas su porušeni svi postulati za koje su nas ubjeđivali da postoje. Ujedinjene nacije ne postoje. Postoji samo sila i njeni interesi. Mi u Bosni i Hercegovini znamo to bolje od drugih. Današnji svijet je skrenuo u fašizam baš devedesetih godina prošlog stoljeća, ratovima u Jugoslaviji, našoj bivšoj državi. Zato, kratko, 20. stoljeće je počelo i završilo između nekoliko mostova na Miljacki, od atentata na Ferdinanda kod Latinskog mosta, do pogibije dvije mlade žene na mostu Vrbanja, kada je fašizam htio podijeliti grad. Nije se to, kako istoričari govore, desilo padom Berlinskog zida.

Taj simbolični pad zida koji je dijelio tadašnji svijet je bio nada za svijet budućnosti koji može da nastavi bez istorije, kako je Francis Fukuyama pisao. Fašizam kojem smo bili izloženi, odvijao se u Evropi. Ta ista Evropa nije htjela da vidi, da shvati. Ovdje se današnji fašizam zakotio.

I danas Evropa žmiri i nejasno gleda na ovaj dio svog prostora. Fašizam koji nas je napao se samo preobukao i postao javan. Svi ti veliki parlamentarci Evrope koji dolaze iz Hrvatske, a neki su iz Bosne i Hercegovine, zalažu se, navodno, za jednakost, koje u BiH ima više nego kod susjeda, a da ne govorim o nekim demokracijama u kojima se ne može protestovati ni protiv fašizma današnjice. Univerzitete, oaze istine i slobode misli, kažnjavaju za taj vid potpore istini. Za to vrijeme, u prostorima koje kontroliše njihova politika i dalje postoje dvije škole pod jednim krovom.

E, tu nastaje klica fašizma.

Rob Riemen, jedan od najagilnijih filozofa i kulturnjaka, koji svojim knjigama, prilagođenim esejističkoj formi ovog vremena, upozorava na to i na bitnu potrebu da budemo ljudi. Naslovi njegovih knjiga jasno to govore: “Plemstvo duha”, “Vječni povratak fašizma”, Škola života”, “Povratak Evrope” i zadnja kod nas prevedena - “Umijeće postojanja čovjekom”. Iz samih naslova kao iz Nietzscheovih knjiga, sve je jasno…

Fašizam za njega nije ideologija, nego duhovna bolest.

Nedostatak lične svijesti i odgovornosti do svog života, kao i obrazovanja u nekom humanističkom smislu, stvara od mladih ljudi pojedince bez odgovornosti. Ja ih zovem glovo generacijom. Generacijom koja čeka da im se sloboda dostavi kao hrana i kao i druge potrebe glovo komunikacijom.

Fašizam je nusprodukt našeg obrazovanja, koje je na konzervativnim ideološkim postavkama, a ne na humanističkim. Sada su deda i baba više revolucionarni nego unuci. Obrazovanje sa puno mitskih nazadnih priča, koje hrane ego nacije, upirući prstom, uglavnom, na drugu stranu, na izmišljenog neprijatelja, kojeg oni proizvode na dnevnoj bazi.

Nemati neprijatelja je samoubistvo svake ideologije, rekao je Carl Smith koji je pravno definisao pravo na silu. Veliko ime u službi zla.

Fašizam je kao izmet - otpad našeg vaspitanja i obrazovanja, upravo je ono što nismo uspjeli svariti, obraditi. Od početne ćelije - familije, do škola, religioznih ustanova, njihovih uvjerenja, cjelokupnog društva koje sve to nosi i forsira do onih koji su na vlasti, sve to je mašina koja proizvodi fašizam u nama. Fašizam je smrad u nama, naša truhlovina, koju nismo uspjeli obraditi.

Erich Fromm je u svojoj čuvenoj knjizi “Anatomija ljudske destruktivnosti” opisao Hitlera kao nekrofilnu osobu, a to su osobe koje mirišu svoje smradove i uživaju u truhlovini. U svojoj nemoći susreta sa sobom oni uživaju u njegovom nestajanju.

Sjećam se demonstracija podrške Rusiji u njenom napadu na Ukrajinu, gdje jedan učesnik opskurnog mitinga u Nikšiću, sav zapjenjen nekom mržnjom u sebi, euforično u mikrofon kaže: “Da hoće Putin da nastavi”. Da uništi cijelu Evropu? Šta je u toj glavi!

Fašizam jeste imanentan čovjeku. Čim vidite da dvojica tuku jednog - to je fašizam. Pa, zar niste vidjeli kako nas je Covid začas učinio neljudima i fašistima. Njemačke vlasti su molile svoje građane da ne prijavljuju svakog komšiju. Branili smo starim ljudima da izlaze. Prali ulice.

Pogledajte danas navijačke skupine. Svi isto obučeni i svi imaju neke naslove, slogane koji ih jačaju - horde, grobari, lešinari, manijaci, delije, bad blue boys… Naslovi koji zovu na nihilizam, destrukciju. Sve ove skupine su najbolji pokazatelji današnjeg društva, koje mora trošiti silne novce da bi oni bezbjedno divljali na utakmicama i još gore u gradovima. Rat u Jugoslaviji je i počeo kada policija nije mogla otjerati Arkana i njegovu paravojsku sa tribina na stadionu Maksimir.

Svi su oni u crnom, tetovirani, sa kapuljačama, hrabri, ali u masi, oslobođeni sebe i uživaju u prekršaju kojeg su svjesni. Ne, nisu to neznalice, nego svjesni destruktivci. Svi oni su se odrekli sebe da bi bili masa. Bili skup. Masa te oslobađa dodira, u njoj zbijeni postaju jedno i prestaju misliti.

Pogledajte danas komunikacije u medijima - sve su tu hajke, nema tu dijaloga, jer drugi je isključen. Danas je komunikacija jednostrana i algoritam nas navodi da razgovaramo sa sebi sličnima.

Današnja tehnologija i komunikacija proizvodi cvjetanje masa. Tako je književnik Mirko Kovač nazvao pojavu ludila u Srbiji pod Miloševićem, radikalsko ludilo koje svoj epilog sada ima u Ćacilendu.

Čovjek je životinja stada i mnogima prija, odgovara da ne misle, da ih vodi pastir. Sjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Mesije u romanu “Braća Karamazov”, negdje u Toledu, gdje Dostojevski smješta tu fikciju. Mesije koji ponovo, drugi put kako Biblija i najavljuje, dolazi za konačni spas svijeta. Kada mesiju Veliki inkvizitor pita, jer ga je prepoznao: “Šta ćeš im, što si došao? Da ih oslobodiš, a njima je sloboda teret”.

Sloboda je odgovornost

Pastir zna dobro tu potrebu stada za neslobodom, pa uz pomoć kerova, torova i poneke šećerne kocke kojom nagradi istaknute u stadu, vlada kao masom. Vučić je neviđen pastir koji će se izučavati. Jer masa ne misli, ona se oblikuje.

Pogledajte obrazovne politike naših susjeda i komšija. Osim onih da je zemlja okrugla, sve je podređeno propagandnoj indoktrinaciji. Danas biti Srbin, znači odmah da si u pravu, jer pripadaš nebeskom narodu. Nedavno je Veton Surroi maestralno detektovao fijasko obrazovanja u srbijanskim medijima. Ukazao je da su svi problemi ovih prostora u nakaradnom obrazovanju i projektovanoj mitomaniji za potrebe današnjice.

O svim našim fašizmima sa kojima živimo najbolje govori knjiga “Metafizika geopolitike” podnaslova “od Oswalda Spenglera do Branka Ćopića” aktuelnog i angažovanog autora Domagoja Nikolića. Ona kao kakva BBC serija sve dokumentuje, sva naša prepucavanja na malom prostoru još od Ilira. To je bukvar za razumijevanje ovih naših dodirivanja i diletacija sa kojima moramo živjeti. I umjesto da nam je to prednost, mi se trujemo nekim nevažnim ljudima i njihovim izjavama kao što su Vulin ili Max Primorac. Da nije medija i tehnologije, ko bi znao za njih? Ko se sjeća Ive Mire Jovića, još?

Ovo spominjanje nevažnog političara, kakav je bio Ivo Miro Jović, koji je jedno vrijeme bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, najodgovornijeg tijela države, nije slučajno. Ono je jako bitno za ovaj tekst. Za današnju situaciju. Teško se sjetiti šta je ikada pametno rekao za zemlju koju predstavlja navedeni Ivo Miro Jović. On je primjer koliko su neodgovorni ljudi na odgovornom mjestu.

Birokrati su zamijenili lidere. Nije to samo kod nas. Globalna je to pojava. Ovi izabrani od nas, ne predstavljaju sebe, kamoli tebe. Oni jesu kerovi tora, naklonjeni pastirima, ali prolazni i brzo zamjenjivi. Listopadni su to političari.

Dobro došli u Arenu 2026.

Ušli smo u izbornu godinu. Od danas borba postaje vidljivija, time i prljavija. Promjene Izbornog zakona nema, jer po Ustavu ne može. Sada se vidi koliko se ovaj narod mrcvario oko tog pitanja.

Za ljude kojima je Bosna jedina domovina opet je to znak da oni koji je trebaju sačuvati, nisu se dogovorili. Ovo je momenat gdje upravo ljudi Bosne, bez obzira na vjerovanje i svjetonazor, treba da zajedno stanu u ime zajedničkih im interesa. Trebaju nam ljudi koji cijene drugog, ali poštuju sebe. Dostojanstveni i ustrajni.

Bitno je i imati dobrog komšiju, jer on ti je preči od brata. Danas trebamo političare koji će jasno reći šta je Međunarodni sud u Haagu presudio kad ga u najgledanijoj emisiji na HRT-u pitaju da li je bio UZP (udruženi zločinački poduhvat) nad BiH. Da odgovore, a ne da prešute jer je to diplomatski. Danas nam ne trebaju karijeristi.

Političar misli o sljedećim izborima, a državnik o sljedećim generacijama, rekao je Bernard Shaw.

Trebaju nam ljudi od dostojanstva. Kada smo bili mali, stara raja te maltretirala iz ondašnje “jalijaške dosade”, kad se živjelo na ulici, a ne uz ekrane. Morao si dobiti kontrolnu čvoku, znak pripadanja. Neki od nas bi starijeg ugrizli za ruku. Dobili bi batine, ali od sutra su bili poštovani. Na takvog tipa političara mislim. Ovo je sve blijedo, bez stava.

Čuveni proglas Emila Zole “Optužujem” - J’accuse - objavljen je davne 1898. godine, kao apel intelektualca povodom nepravedno osuđenog Dreyfusa i pojave antisemitizma, koji je doveo do čuvene afere u Francuskoj. Taj angažman Zole je pokrenuo javnost i Dreyfusu su vraćeni činovi koji su mu teatralno skidani pred publikom šest godina prije. Zola je zbog tog javnog protesta, koji je uzbudio svijet, jer je ukazao na ono što će se kasnije u svjetskim ratovima desiti, morao pobjeći iz Francuske. To je bio čuveni angažman koji će obavezati intelektualce na javnu riječ. Istina, mnogi će kasnije zakazati, ali bilo je onih koji su branili obraz 20. stoljeća, kakav je bio Bertrand Russell ili na našim prostorima veliki Bogdan Bogdanović, koji je prvi jasno detektovao nadolazeći fašizam u svojoj Srbiji. On je to osjetio u promjeni diskursa i izdao knjigu “Mrtvouzice”. Pored njega i spominjanog Mirka Kovača, Filipa Davida, Radomira Konstantinovića, Srđe Popovića, stale su hrabre žene Latinka Perović, Sonja Biserko, Vesna Pešić, pokojna Borka Pavičević i heroina Nataša Kandić. Oni su sačuvali obraz Srbije. Danas nema takvih autoritativnih individualaca, jer fašizam koji tinja na Balkanu im ne da prostora i to postaje vrlo opasno.

Mi danas nemamo jaku ličnost kakav je Zola bio, ali možemo da nastupimo zajedno. Ovo je sada egzistencijalno potrebno. Da se vratimo na tipove političara kakav je spominjani Ivo Miro Jović. Mnogi su prošli, pa se za neke tvrdilo da su “duže poslanici od Muhameda”. Nama trebaju ljudi koji vjeruju u državu, kojima je ona majka, a ne maćeha. Osim onih koji navijaju za drugu državu, a žive ovdje, a moraju i oni shvatiti da postoje ljudi kojima je ovo jedina država. E, među takvima je najviše partija. Svaki šor, čini mi se, ima partiju.

Namjera mi nije da optužujem, ali jeste potreba da se sa nekim zahtjevima obratimo onima koji ulaze u ovu izbornu utrku. Zahtjeve treba dopisivati, ali evo kratke liste, proglasa onih koji u prosperitetnoj Bosni i Hercegovini vide budućnost.

Zahtijevamo

Da oni koji će govoriti u ime nas, to i uistinu rade.

Da ispune obećanja.

Da ne budu orijentirani ka prošlosti i ne gledaju unazad, opravdavajući svoj budući angažman jednostranom i pomalo providnom pričom optužujući prethodnu vlast.

Da im jedini interes bude BiH, a ne partijski interes. (Kako kada su partije interesne grupe?)

Da prave koaliciju za BiH, jer samo u zajedničkom interesu opstajemo svi.

Da jasno (raz)otkriju namjere komšija i susjeda.

Da budu svjesni da su se za ovu državu dali životi.

Da preispitaju sebe i svoj dosadašnji rad.

Da nas odbrane od svakodnevnih uvreda, jer nema naroda koji je toliko ponižavan, a koji se goloruk odbranio, opstao i koji tako prkosi, ali kojeg na dnevnoj bazi ponižavaju i vrijeđaju.

Da budemo svjesni jedni drugih i da se držimo zajedno.

Da politika misli na buduće generacije, da bude državnička, a ne kartel-partijska.

Da se iskoristi potencijal naše rodoljubne dijaspore.

Da u politici budu ljudi koji nisu falsifikovali svoje diplome.

Da se u predstavljanju države i lobiranju iskoriste naši ljudi.

Da obrazovanje i promocija države budu prioritet javnog nastupa.

Da imamo državnu televiziju.

Da hitno završimo koridor i njegove pritoke.

Da reanimiramo željeznice i priključimo se mreži brzih željeznica Evrope (relacija Sarajevo - Tuzla vozom je duga samo 90 km!)

Da ljudi od digniteta budu na ministarskim mjestima.

Da kapitalni projekti nose prosperitet, a ne sanaciju.

Da jedini izlaz na more bude izlaz države, a ne jedne stranke.

Da dobijemo jedinstven zakon o prostoru, koji je osnov svake države.

Da iskažemo jasan politički stav o kladionicama blizu i oko škola.

Da medijski prostor dobiju oni koji nas mire, a ne oni koji nas zavađaju.

Da neko kaže: Dosta rata, pravimo državu!

Zato završimo jednom dobrom japanskom izrekom pred ove izborne dane: Zapali svijeću, ne kudi mrak!

(Autor je arhitekta,
dopisni član ANUBiH)