Promocija knjige “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling": Trag jedne sarajevske scene

U Bosanskom kulturnom centru KS-a predstavljena je knjiga “Wake Up, Europe! Sarajevo Calling: Sarajevska rock-scena za vrijeme opsade 1992-1995” Aide Adžović, istraživanje koje prvi put sistematično dokumentuje sarajevsku rock-scenu tokom opsade grada. Razgovor je otvorio pitanja o muzici nastaloj i izvođenoj tokom rata i o tome šta ostaje od jedne scene kada nestanu njena infrastruktura, publika, prostor i tržište. Adžović, rođena 1998. godine, generacijsku je udaljenost opisala kao svojevrsni mač s dvije oštrice.

Pristup s distancom

Nedostatak vlastitog iskustva rata značio je da nije mogla unaprijed znati ko su bili ključni akteri scene i kako su se odnosi među njima razvijali, ali joj je istovremeno omogućio da joj pristupi s vremenske distance. Zato se u svom radu oslonila na arhivsku građu, novinske tekstove i razgovore s ljudima koji su tu scenu činili, nastojeći da je približi provjerljivom dokumentu.

Knjiga "Wake Up, Europe! Sarajevo Calling"/

Knjiga je, kako je istaknuto tokom razgovora, nastala iz potrebe da se zabilježi ono što je dugo ostajalo tek u sjećanjima i anegdotama. Adžović je tokom istraživanja provodila vrijeme u arhivima pregledajući dnevnu štampu iz perioda od 1992. do 1995. godine, a zatim je pronađene činjenice dopunjavala razgovorima sa akterima scene. Dokumenti su joj omogućavali da potvrdi da se nešto dogodilo, dok su lična svjedočenja pomagala da razumije šta je određeni događaj značio ljudima koji su ga proživjeli. “Osjetila sam potrebu da ostane neki trag, pogotovo zato što o muzici u bilo kom periodu naše povijesti često nemamo dovoljno pisanih tragova”, istakla je Adžović

Posebna pažnja u razgovoru posvećena je pitanju može li se ratna muzička scena jednostavno nazvati oblikom kulturnog otpora. Adžović je bila oprezna prema takvom širokom određenju jer za mnoge muzičare, kaže, sviranje nije uvijek imalo veliki društveni ili politički cilj; često je jednostavno predstavljalo način da na nekoliko sati pobjegnu od ratne svakodnevice. U takvim okolnostima nastajale su probe i koncerti, dok je publika do njih dolazila pješke, često uz veliki rizik. Upravo je publika, istaknuto je tokom razgovora, bila važan dio tadašnje scene jer su koncerti ljudima pružali prostor za zajedništvo i osjećaj da, uprkos opsadi, život nije potpuno nestao. Autorica je podsjetila na ocjenu jednog od sagovornika iz knjige da se rock u ratu vratio svojim korijenima.

Mnogi njeni sagovornici upravo su period opsade opisivali kao vrijeme u kojem su postali svjesniji onoga što im je zaista važno, a međusobna solidarnost scene postala je jedan od načina da se sačuva mentalno zdravlje. Pojedini učesnici istraživanja govorili su da su se tokom koncerta osjećali kao da se nalaze u Berlinu, Parizu ili Amsterdamu. U gradu koji je u tom trenutku izgledao odsječen od svijeta, ti su trenuci omogućavali osjećaj da Sarajevo još pripada širem kulturnom i civilizacijskom prostoru. Važnu ulogu imali su i mediji, posebno Radio Zid, koji je kroz svoje programe pomagao promociji alternativne scene i omogućavao bendovima da dođu do šire publike. Uz Radio Zid, Adžović je istakla i ulogu Radija i televizije Bosne i Hercegovine, naglašavajući da upravo taj segment istraživanja ostavlja prostor za nova istraživanja i širu rekonstrukciju muzičkog života grada pod opsadom.

Sarajevska rock-scena za vrijeme opsade/Rikard Larma/

Paralelni arhiv

Knjiga donosi i više od trideset fotografija, među kojima su zabilježeni bendovi, koncerti, prostori i ljudi sarajevske scene. Fotografije su, kako je rečeno na promociji, svojevrstan paralelni arhiv tog perioda. Govoreći o periodu nakon 1995. godine, Adžović je navela da su mnogi alternativni bendovi prestali djelovati tokom ili neposredno nakon rata, dok su neki nastavili rad, poput Erogenih zona i Konvoja. Razlozi nestanka tadašnjih bendova sa scene bili su različiti: promijenili su se muzički trendovi, ljudi su odlazili iz zemlje, članovi bendova ulazili u drugačije životne faze, a problem je predstavljala i infrastruktura koja se nikada nije dovoljno razvila. “Danas postoje pojedinačni potencijali, ali nemamo neku koherentnu scenu jer je infrastruktura dosta labava”, zaključila je autorica

Adžović je kazala da je knjigu, prije svega, zamislila za generacije koje o tom periodu ne znaju ništa i da je zato nastojala objasniti čak i ono što je ljudima koji su rat proživjeli bilo potpuno samorazumljivo. Knjiga ide od opšteg konteksta prema pojedinačnim pričama, od kulturnog i muzičkog života grada do konkretnih bendova i njihovih iskustava. Istovremeno, autorica nije negirala vrijednost kritika i dopuna onih koji su bili dio scene. Naprotiv, istakla je da bi voljela da knjiga pokrene nova istraživanja i da eventualne greške ili praznine budu ispravljene u budućim izdanjima. Njena ambicija, kako je rekla, jeste da knjiga ostavi trag i potakne druge da nastave tamo gdje je ona stala.