Zanosna naracija koja nas poziva da razmislimo o suštini civilizacije

Margaret Mead bila je američka antropologinja najpoznatija po svojim istraživanjima autohtonih naroda Okeanije, uključujući saradnju, natjecanje i komunikaciju među njima, zajedno s oceanografskom etnologijom i uporednom psihologijom djece. Svoje istraživanje započela je u Južnom Pacifiku sa samo 23 godine kao doktorandica. To je rezultiralo njezinom najprodavanijom knjigom “Odrastanje u Samoi” (1928). Tokom života putovala je u druge zemlje istražujući različite kulture, uključujući Arapesh, Mudugumor i Tchambuli u Novoj Gvineji. Tematika njenih javnih predavanja bila je široka, obuhvaćajući teme od atomske politike do feminizma. Rođena je 16. decembra 1901, a preminula 15. novembra 1978.

Tračak optimizma

Međutim, postoji jedna anegdota o Mead koja se, bez posebnog razloga, osim što zvuči simpatično i srceparajuće, provlači godinama na internetu i eskalirala je u toku pandemije, kada su mnogi u njoj nalazili nadahnuće i taj potrebni tračak optimizma. Priča je dobra, zapravo, zanosno dobra, a mi padamo na priče. Storytelling je zanimljiv način da podučimo ljude, ali šta ako je storytelling baziran na netačnim ili neprovjerljivim anegdotama, a pri tome zvuči tako dobro i tako je pamtljiv da se jednostavno zalijepi za mozak? Storytelling, odnosno pričanje priča je zavodljivo i može biti sredstvo manipulacija i dezinformacija. Jer bolje reagujemo na priče koje bude emociju, nego na činjenice.

Dakle, o čemu je riječ? Anegdota ide ovako: Mead je razmatrala pitanje znatiželjnog studenta: šta, prema njenom mišljenju, označava početak civilizacije u drevnim društvima? Priča, iako dirljiva, obavijena je misterijem i stekla je vlastiti život na internetu.

Prema toj simpatičnoj priči, Mead je odgovorila neočekivano. Izjavila je da prvi znak civiliziranog društva nisu veliki gradovi ili složene podjele rada, kako bismo možda pretpostavili, već izliječeni slomljeni femur – kost koja povezuje bok s koljenom.

U divljini, Mead je navodno objasnila, životinje sa slomljenim udovima suočavale su se s mračnom sudbinom – postale su plijen prije nego što bi njihovi prijelomi mogli zacijeliti. Izliječen ljudski femur, stoga, simbolizirao je nešto duboko: čin jedne osobe koja brine za drugu, pruža pomoć kad ranjivost prijeti opstanku. Meadin dirljivi zaključak odjekivao je: “Pomoći nekome kroz teškoće – to je gdje počinje civilizacija”. Divno zvuči, zar ne? Naša srca su se raznježila i tako smo sretni – eto, to je ono što nas čini ljudima, civilizacijom!

Ovu priču je spomenuo u govoru nedavno i španski premijer Pedro Sanchez, podsjećajući na važnost empatije. No, krivica nije na njemu, nego na onima koji mu pišu govore – vjerovatno nekom iz generacije milenijalaca, sada već stasali da budu politički savjetnici, koji su priču načuli u nekom Instagram reelu ili na Facebooku, pa tako inspirisani, iskoristili bez provjere.

No, kao i svaka intrigantna priča, pojavila se skepsa. Istražujući porijeklo priče, nema čvrstih dokaza da je Mead ikad izrekla te riječi. Najranija poznata referenca datira iz knjige hirurga Paula Branda iz 1980. godine, koji se sjeća Meadina predavanja o njenim proučavanjima primitivnih kultura. Međutim, kad je izravno pitana o tome kada se kultura pretvara u civilizaciju, Meadino dokumentirano mišljenje naglašavalo je gradove, podjele rada i očuvanje zapisa.

U fascinantnom tkivu ljudske istorije, slomljene kosti u arheološkim zapisima ne ukazuju samo na suosjećanje već i na tamne aspekte, otkrivajući tragove drevnog međuljudskog nasilja. Kost se, naravno, mogla slomiti i prirodno, ali i usljed nasilja.

Nadalje, sama ideja civilizacije u ovoj anegdoti izaziva poglede među savremenim antropolozima, koji proučavaju i osporavaju takve pojednostavljene definicije.

Zanosna naracija

“Čak i da je rekla, to ne označava civilizaciju. Kao što joj to ime znači, civilizacija je onaj dostignuti nivo određene kulture koji posjeduje i urbani način života, i pismo ili neki drugi oblik prenošenja informacija u ispisanom obliku, pa i oblike državnog ili prodržavnog uređenja sa društvenim i profesionalnim stratifikacijama. U mojoj struci se nikada neće reći za butmirsku kulturu, i pored svih kulturoloških izvrsnosti da je civilizacija, jer je to bio neolitik. Civitas znači gradska država, polis”, prokomentarisao je ovaj slučaj historičar dr. Salmedin Mesihović sa Filozofskog fakulteta Univerziteta Sarajevo.

Danas postoji pritisak da se sve ispriča kao priča – međutim, novinarstvo nije samo pričanje priča, novinarstvo bi, prije svega, trebalo biti istraživanje u kojem se dolazi do činjenica i te činjenice prezentuju. Današnje koketiranje s publikom koja želi pričanje priča je neosnovano i ne može svaki novinarski tekst da bude pričanje priča.

Dakle, priča o izliječenom femuru ostaje – zanosna naracija koja nas poziva da razmislimo o suštini civilizacije, dobrote i nitima koje nas povezuju kroz vrijeme. No, kao i kod mnogih priča, istina može ostati nedokučiva, ostavljajući nas da cijenimo trajnu moć dobre priče – i imamo skepsu u nju. Ne postoje jasni dokazi da je Mead ovo rekla i zato bi bilo dobro da dalje ne širimo ovu priču na internetu jer time učestvujemo, zapravo, u širenju dezinformacija.