Nema pomoći bez Božije pomoći
Ponovo pratim ljubičaste tačkice, uporedo sa zelenim, dolazim do lifta za pacijente i pritišćem tipku sa brojem 13. Ponovo vidim sažaljive poglede onih koji imaju sreću izaći na šestom, osmom, 12. spratu. Spuštam pogled, ne može pod kožu više nijedno pitanje. U ruci su mi borovnice. Izazivaju pažnju gospođe koja me pita gdje sam uspjela pronaći prave, domaće, divlje borovnice, jer ona nailazi samo na plantažne, a potrebne su i za njenog supruga. Odvezujem kesu i istresam pola zdjelice, jer bit ću sretna ako Sanja pojede i jednu kašiku. Slaba je. Učini joj se da bi mogla svašta, ali kada počne jesti, umori je jedan zalogaj.
Gospođa izlazi, lift napuštaju svi, ostajem sama. Od 12. do 13. sprata prođe vječnost, kroz glavu prođe 17 filmova, ispred očiju desetine albuma slika. Vrti se jučer i danas, sutra nikako da svane. Izlazim iz lifta i koračam prema staklenim vratima iza kojih se vode bitke za dan, za sat, za jedan udah, još jedan pogled. Užurban ritam, visok glas, čvrst hod, blagi osmijeh doktora i sestara, tehničara koji ništa ne prepuštaju slučaju.
Onkologija. Mjesto sa najviše nada i želja, snova i planova. Mjesto sa, nećete vjerovati, najviše svjetla. Za život se svi drže objeručke, grčevito, i nogama i rukama. Gledam desno i lijevo, dobro poznate sobe, dnevni boravak, kartoteka, zidovi koji ne progovaraju, ali strpljivo slušaju pacijente koji žele ispričati sve što do sada nisu stigli, nisu imali kome, nisu smatrali važnim, a moraju sad. Jer, ne znaju hoće li stići, hoće li imati prilike, šanse, vremena. Na poluintenzivnoj se vodi borba sa venama. Desetine puta sam je preživjela, isto toliko puta svjedočila kod drugih pacijenata, ali svaki put me rasplače, dotakne svaki damar duše, svaku nit bića dotaknu toplina, posvećenost, trud, upornost medicinskih sestara.
Hajde da pokušamo još jednom. Daj mi drugu. Hajde probaj malo stisnuti šaku. Popij malo vode. Lupkanje po koži, trljanje kože, pa opet ispočetka sve. Ako sad ne uspijemo, morat ćemo zvati nekoga sa Klinike za anesteziju. Bože, kako su se ovako sakrile, povukle. Hajde da probamo još jednom, hajde, pojavite se, molim vas, nemojte nas još i vi sekirati, hajde, ljepotice, hajde još samo jednom.... Odvija se razgovor u bolesničkoj sobi, ustvari monolog, jer vene ne progovaraju, ni mukajet, šute, kriju se, ne mogu podnijeti više otrova koji je u litrima posljednjih nekoliko godina kroz njih prolazio s ciljem da otruje mračne ćelije raka. Ne znaju one da će sada kroz njih poteći krv, snažna, jaka, zdrava krv, jedini spas u ovome trenutku za pacijenticu koja je zbog slabosti već duže od mjesec bez terapije.
E sad ćemo odmoriti minutu pa ćemo opet pokušati, hajde, prouči nešto. Šta ću proučiti, ne znam ništa. Ma, eto, moli se po svome Bogu. Ama ne znam. Hajde, ponavljaj za mnom i idemo s Božijom pomoći probati. Ponavljaju molitvu zajedno, sestra, pa Sanja, sestra, Sanja... eto ga, “nema pomoći bez Božije pomoći”, reče sestra sretna što je i ovaj put uspjela pronaći venu, postaviti braunilu (intravensku kanilu) i uključiti transfuziju. Izlazi sestra iz sobe sretna zbog još jedne uspješne akcije, odlazi na drugo bojno polje, a Sanja me gleda na vratima i tiho ponavlja “zaista nema pomoći bez Božije pomoći”.
Kada vam sistem, ljudi, okolnosti, država okrenu leđa, morate vjerovati u nešto, u nekoga, morate, jer nadu je potrebno nečim nahraniti. Nada mora opstati i kada sve drugo nestane. I zato je važno to uže za koje se bolesni drže dok vise između života i smrti. Na kraju, kada se svjetla u bolničkim hodnicima utišaju, ostaje samo ta tiha, neuništiva iskra u čovjeku, odluka da se vjeruje u sutra, čak i onda kada nam sadašnjost ne nudi nijedan razlog za to. Dok god ima tog tankog užeta vjere, čovjek nije poražen. Ona je zadnja linija odbrane našeg dostojanstva i jedini most preko ponora koji dijeli život od zaborava. Riječi “nema pomoći bez Božije pomoći” nas podsjećaju da čovjek nikada nije potpuno sam ako u sebi nosi sposobnost da vjeruje. To nevidljivo uže za koje se držimo nije satkano od materijalnih stvari, već od čiste volje za postojanjem. I upravo u toj vjeri, skrivenoj u tišini bolničkih soba, leži najveća i najnesalomljivija pobjeda ljudskog bića.