Fenomen Đoković

Novak Đoković odavno je prekucao igru. Što po broju osvojenih Grand Slamova, što po broju osvojenih drugih turnira, što po broju kultnih maratonskih mečeva, bilo s Federerom, bilo s Alcarazom u finalu Olimpijade, bilo s Nadalom ili pak sa Sinnerom, kojeg je čudesno uspio pobijediti ove godine na Australian Openu. Na kraju, napravio je nešto nepojmljivo, a to je da ima 39 godina i još uvijek igra vrhunski tenis, tek malo slabiji nego kad je bio najbolji. E sad, može netko od nas izdvojiti Borisa Beckera, Edberga, Borga, a pogotovo Samprasa ili Federera kao veće igrače od njega, ali te osobne preferencije ne mogu promijeniti rezultate i činjenicu da je Đoković po svim parametrima ostavio ostale velike igrače daleko iza sebe.

Ne znamo hoće li uspjeti uzeti još i taj simbolični 25. Gland Slam turnir, tj. još jedan od velika četiri, Australian Open, Roland Garros, Wimbledon i US Open, jer mu svakako ne ide naruku što ipak treba pobijediti u sedam iscrpljujućih mečeva na tri dobivena seta zaredom, gdje ga tek iznimno u Parizu i Londonu sada nisu čekale dvije moćne prepreke u vidu Sinnera ili Alcaraza, nego tek jedna. No, sve i da se to ne dogodi, nakon još jedne epske borbe i meča od 5 sati i 15 minuta, u kojem je pobijedio Auger-Aliassima u pet izjednačenih setova, jasno je da ne postoji više nitko tko može osporiti sportski, biološki i ljudski fenomen Novaka Đokovića.

No, zašto sad pišem ovaj tekst na mjestu gdje inače pišem o politici ili kulturi? Pa osim iz razloga jer ovakav uspjeh to zaslužuje i jer njegova pobjeda jeste jedan od velikih događaja ovog jula, i zbog toga što je sam Đoković i sve ono što on jeste proizvod primarno srpskog društva, ali ipak i svih naših postjugoslavenskih društava, s naglaskom na devedesete, ali i u današnjim okolnostima. A zatim i jer je odnos svakoga od nas pojedinačno prema njemu vjeran odraz naših ideoloških i životnih odabira i porijekla.

Prvo o samom Novaku. Da, on nije netko tko se suprotstavljao matrici srpskog nacionalizma i njegovim mitološkim mjestima. Vjerno je usvojio i replicirao sve ono što se očekivalo od nekoga odgojenog devedesetih. I s te strane je tipičan produkt svog vremena. S druge pak strane, istovremeno i jeste promicao na neki način i uspostavljanje mostova među ovdašnjim narodima, što zahvaljujući vlastitom miješanom porijeklu, što zahvaljujući životnim preokupacijama i bazičnoj vjeri u to što bi bilo ispravno. S te strane se opet pokazao kao tipičan čovjek s ovih prostora koji negdje duboko u sebi nosi svijest da smo mi svi ovdje jedan narod. Na koncu, s čitavim New ageom, vjerom u Osmanagićeve piramide, s odbijanjem cijepljenja i sličnim stvarima, opet se pokazao kao dijete svog potpuno zbunjenog vremena. I pored svega toga, a opet logično iz svega navedenog, na kraju je ipak, kad je trebalo politički i ljudski izabrati stranu u društvenom rascjepu u Srbiji, izabrao ispravnu stranu.

Publika se pak prema njemu uvijek postavljala u odnosu upravo na vlastiti stav prema navedenim faktorima. Tvrdokorni nacionalisti nesrpskih naroda nisu ga nikad prihvatili, a opet mnogima od njih je bio simpatičan kad se odbio cijepiti. Jednako kao što je mnoge kupio humanitarnim radom. Antinacionaliste i ljude koji se s posebnim sentimentima odnose prema Jugoslaviji je u startu imao, ali je s vremenom upravo ovom situacijom oko cijepljenja i povremenim srbovanjem izgubio. Jednako kao što je neke od njih vratio podrškom studentima. Ljudi u Srbiji i Srbi generalno su ga obožavali kao malo koga, s tim da je mnoge liberale izgubio pa sada opet dobio iz istih razloga, a mnogi na nacionalističkoj desnici ne znaju šta bi sad s njim.

Sve ovo zasigurno ne bi bilo uopće bitno da ne postoji jedna stvar u kojoj se ne uklapa u ništa naše ovdašnje, a to su uspjeh i trud koji stoji iza toga, mimo neupitnog talenta. Zato je ono što nam fenomen Đoković zapravo posredno poručuje velika stvar. A to je da nije nikakva prepreka biti iz ovih krajeva i postati najbolji na svijetu. Nije svijet u startu protiv nas zato jer smo odavde i ovakvi. To samosažaljenje nije ništa drugo nego izlika za vlastito odustajanje od svega. A ponajprije od nas samih i naših života. Da barem jedan čovjek shvati ovu poruku, bit će bolje.