Ivica Matić je bio veliki ljubitelj prirode

U subotu, 3. oktobra je 50 godina od smrti Ivice Matića, koji je preminuo u 28. godini. (Neki internetski izvori pogrešno navode da je datum smrti 28. oktobar 1976.) Moj podatak je tačan, jer je Ivica Matić posljednji dan života proveo sa mojom porodicom i našim prijateljima, na vikendici u Buhotini, na periferiji Sarajeva.

Nepodmitljivi šumar

Bili smo prijatelji sa njegovom suprugom Alenkom Auersperger još iz studentskih dana, a nakon njihova vjenčanja i sa njim. Toga dana se vratio u Sarajevo nešto ranije od nas ostalih, jer je kod majke u Blažuju ostavio svog jednogodišnjeg sina Andreja. Ja sam mu nudila da na roštilju spremim šniclu, ali je odgovorio: “Ostavi, Ana, šnicle, ti znaš koliko volim kiseli kupus, pa ću radije doći kod vas na kiseli kupus.” Odgovorila sam mu: “Imaš pravo, Ivice, pozvat ćemo te na kiseli kupus.”

To su bile moje posljednje riječi sa njim. Umro je to poslijepodne kod majke u Blažuju. Za njim su ostali supruga, jednogodišnji sin Andrej i jednomjesečna kćerka Ana. To mi je bio jedan od najtužnijih dana u životu, jer nisam mogla zamisliti da može jedan tako vrijedan i ambiciozan čovjek odjednom umrijeti u 28. godini.

Zašto to pišem? Zato što mi je bio drag kao prijatelj i svestran čovjek koji voli prirodu. Zato nije ni čudo da je svoj jedini snimljeni dugometražni film naslovio “Žena s krajolikom”, koji je prikazan na Pulskom festivalu, gdje je posthumno osvojio Specijalnu Zlatnu arenu. Uradio je i mnogo dokumentarnih i amaterskih filmova, koje je kao i “Ženu s krajolikom” u svome diplomskom radu temeljito obradio njegov pastorak Amir Muratović. Uoči zvaničnog otvaranja 32. izdanja Sarajevo Film Festivala, 13. augusta 2026. godine, u saradnji sa Slovenskom kinotekom je publici u ljetnom kinu Coca-Cola prikazana restaurirana verzija filma “Žena s krajolikom”. Kino je bilo te večeri popunjeno, što znači da ljudi nisu zaboravili ni film ni Ivicu Matića. I ja sam ga ponovo pogledala sa velikim zadovoljstvom sa porodicama njegovog sina Andreja i pastorka Amira Muratovića, koji mi je obezbijedio ovom prilogu priložene fotografije.

Film govori o nepodmitljivom šumaru, a u duši amateru slikaru, kojeg seljačka sredina ne razumije, čak mu se podsmijava i pravi spletke sa njegovim slikama. Na slikama su predivni prirodni pejzaži i žene. Slike u filmu su djelo Ismeta Ajanovića, poznatog slikara naivne umjetnosti u BiH.

Matić je bio zaljubljenik u izvornu ljepotu prirode Bosne i Hercegovine. Na njemu svojstven umjetnički način je pronalazio i prikazivao prirodu i izvornog bosanskog čovjeka sa puno osjećaja za lijepo. Film “Žena s krajolikom” je pun predivnih planinskih predjela, livada i šumaraka u velikom planu, po kojima se kao minijature kreću ovce, konji, krave i ljudi obavljajući uz pjesmu svakodnevne obaveze. U te lijepe pejzaže predivnih planinskih livada ograđenih drvenim ogradama, smjestio je priču o šumaru i slikaru amateru, kojega ne razumije ili neće da razumije sredina u kojoj živi i radi.

Ivica je bio veliki ekolog, prirodnjak u vrijeme kada se o ekologiji i o ljepotama naše zemlje malo govorilo, pisalo i snimalo. Pitam se kako je on uspio tako duboko zavoljeti i ući u prirodu i hrabro je uvesti u film. Valjda mu je to bilo u genima, kao što je u genima njegovog sina Andreja, koji je pravnik, živio je u Sloveniji, a sad u Bruxellesu, jer žarko želi da obnovi Ivičinu rodnu kuću u Ivančevu kod Vareša. I on, iako se ne sjeća svoga oca, jer je imao samo jednu godinu kad je Ivica umro, tako zanosno priča o ljepotama predjela oko Vareša, odnosno o Ivančevu, da živo želi da dio života provede tamo.

Djela ostaju

Svaki 3. oktobar me podsjeti na Ivicu Matića, pa nisam mogla da ne opišem njega kao velikog ljubitelja prirode uvedene u bh. filmsku umjetnost davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tako da se pečat njegovih djela osjeća i cijeni i pedeset godina nakon njegove smrti. On je umro, ali njegova djela i sjećanja na njega ostaju. Svake se godine u okviru SFF-a dodjeljuje nagrada “Ivica Matić” za kratke filmove.

Nevjerovatno je da čovjek sa samo 28 godina može stvoriti takva djela koja se pamte, a ja ga pamtim po njegovoj ljubavi prema izvornoj bosanskoj prirodi u njegovim djelima. Ako imate priliku, pogledajte ovaj njegov film pa se uvjerite u moje tvrdnje.

Hvala mu.