DRAGAN MARKOVINA: Povijesne lekcije životnog puta Biljane Plavšić

Praktično odmah nakon Ratka Mladića, umrla je Biljana Plavšić. Sasvim sigurno zadovoljna načinom na koji su službena Srbija, Republika Srpska i najveći dio tih dvaju društava ispratili zločinca. Ali za razliku od Ratka Mladića, koji jeste najveći zločinac u svim ratovima devedesetih zajedno, no čiji banalni životni i zločinački put ne može poslužiti za vađenje povijesnih lekcija, s Biljanom Plavšić i njenim životnim putem je baš sve suprotno. Jer njen život, status, zločinačko djelovanje i način na koji se izvukla s lažnim priznanjem i malom kaznom, pa kasnije povlačenje priznanja, ruše nam sve iluzije u koje volimo vjerovati. Stoga bi bilo dobro da ih barem sada preispitamo iako će to teško ići, znajući koliko se svi u našim društvima volimo čvrsto držati svojih stavova i predrasuda.

No, da krenem redom. Prvo, ona omamljujuća iluzija kako su seljaci i primitivci bazično nacionalisti i krivci za rat i zločine, za razliku od fine gradske raje i obrazovanih ljudi, ovdje momentalno pada u vodu. Moglo se zavarati s Karadžićem iz dinarske Crne Gore i s Mladićem, kojeg je tek vojna karijera mogla pomaknuti iz Kalinovika. Ali Biljana Plavšić je dijete multietničke Tuzle, odgojem urbana Sarajka, zagrebačka je studentica i kćer čovjeka koji je vodio Zemaljski muzej, najvažniju kulturnu instituciju na ovim prostorima, a ne samo u Bosni i Hercegovini. Ona je k tome bila i univerzitetska profesorica. Pa svemu tome unatoč nije se priklonila SDS-u i zločinačkoj politici kao neki nevažni kotačić u stroju i s potrebom da se nekako egzistencijalno ostvari, a ostane neprimjetna. Nego je to napravila kao aktivna ideologinja mržnje i odvratnog nacionalizma, koja je zagovarala sijanje smrti, znajući što čini.

Druga divna iluzija nas urbanih ljudi s ljevice, ona o zlatnom dobu socijalizma, bez obzira na to koliko to zaista bilo točno u odnosu na ono što mu je prethodilo, a pogotovo u odnosu na ono što je uslijedilo nakon i u čemu živimo danas, na ovakvim slučajevima se upravo ruši. Kao i na slučajevima Jadranka Prlića, Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i ostalih. Kakva je to kadrovska politika partije, kojoj je kadrovska politika uvijek bila na prvom mjestu, kad su joj ovo bili kadrovi za rukovodeće funkcije i profesure na univerzitetu? Tko je radio karakterno-moralne procjene tih ljudi i osjeća li netko danas barem sram zbog toga?

Treća iluzija u koju volimo vjerovati je ona da je pravda spora, ali dostižna. Iako pravde na ovom svijetu u pravilu nema, a oni koji misle da je ima na nekom drugom svijetu i da on uopće postoji, nemaju nijedan dokaz za to, osim vlastitih vjerovanja koja se temelje na opsjeni. Biljana Plavšić bila je aktivni i jedan od najvažnijih aktera najvećeg zla koje je zadesilo ovu zemlju, nakon ustaške NDH, uživala je u privilegiranoj poziciji sve do duboko nakon rata, da bi nakon malih neugodnosti u vidu suđenja u Haagu, hinjskog priznanja i smiješno male kazne koju je za sve to skupa dobila, umrla kao nacionalna heroina kojoj će se održati masovna javna sahrana u organizaciji entiteta kojeg je svojom zločinačkom politikom stvorila i koji je življi nego ikad.

Četvrta iluzija odnosi se na uvjerenje da će nas priznanje zločina, Haški sud i tranzicijska pravda dovesti do suočavanja s prošlošću i do pomirenja, posebno kada ratni zločinci budu osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Plavšićkin slučaj, kao i Mladićev ili Praljkov uostalom, čine to uvjerenje karikaturalnim.

Konačno, peto, ono što je duboko ukorijenjeno u svim ovdašnjim narodima i vjerskim spisima, uvjerenje kako se dobro dobrim vraća i kako svatko na kraju plati za zlo koje je činio, također pada u vodu. I to pada mirnom smrću u dubokoj starosti, jedne žene koja je emanirala patološko zlo.

Što nam nakon svega preostaje sa svim ovim spoznajama? Barem to da se prestanemo samozavaravati i da prestanemo raditi kompromise sa zlom. Znam, to je puno lakše reći, nego učiniti, te kompromise praktično svi pravimo, a ako ih ne pravimo, bivamo skoro pa isključeni iz zajednice. No, dok god je tako, gledat ćemo prošlost koja nam se neće ponavljati čak ni kao farsa, nego samo kao neprekinuti niz tragedija.