Jedna od najvećih ikona američke kulture i danas piše rukom u običnu svesku

Ima nekoliko ozbiljnih razloga da se napiše par riječi o Patti Smith (1948). Najviše me je dojmilo što je nobelovac za književnost 2025, simpatični Mađar neizgovorivog imena Krasznahorkai László, 1954. (na mađarskom se prezime stavlja na prvo mjesto), povodom dodjele nagrade zahvalio Patti Smith, između ostalih. Krasznahorkai zna svoj pos’o, nije samo Nobelova nagrada: autor je filmskih scenarijā i adaptacijā za svoje romane “Sátántangó” (Nagrade Caligari i Ekumenska na Berlinaleu, i Zlatno doba, koju dodjeljuje Kraljevska kinemateka Belgije) i “Melanholija otpora”, koje je režirao Béla Tarr. Ova druga je adaptirana i za operu. Nagradu Booker je dobio 2015. E, taj Krasznahorkai se povodom svoje Nobelove nagrade zahvalio Patti Smith.

Kuma punka

U objašnjenju Nobelovog komiteta stoji da je nagrađen “za fascinantan, vizionarski rad koji, usred apokaliptičnog terora, potvrđuje moć umjetnosti”. Da je vizionar, potvrđuje isticanje Patti Smith. Kakav je ovaj nobelovac (nisu svi, kad se sjetim Handkea, zlo mi je) pokazuje činjenica da se zahvalio raznorodnom krugu ljudi i mjestā koji su ga oblikovali: književnim uzorima Franzu Kafki, Dostojevskom, Williamu Faulkneru i mađarskom pjesniku Attili Józsefu; nepoznatim pjesnicima iz svog rodnog kraja Ernőu Szabóu i Imreu Simonyiju; Péteu Hajnóczyju, mađarskom piscu kratkih priča; osobama iz privatnog života: svom starijem bratu (koji ga je nosio iz vrtića) i prvih 31 djevojci u koje se fatalno zaljubio, s naglaskom na Márti Klinkovics; umjetnicima i glazbenicima Bachu, Patti Smith (koju je nazvao “vječnim upozorenjem: nikad se nikome ne pokoravaj”) i nizu opernih glasova (Natalie Dessay, Jennifer Larmore, Monserrat Caballe, Teresa Berganza i Emma Kirkby); umjetnicima klasične Grčke i italijanskoj renesansi; gradu Kyotu; redatelju Béli Tarru i posljednjem vuku u Extrémaduri, kako se zove njegov zadnji kratki roman.

Istakao je da je zahvalan na nagradi zato što potvrđuje da književnost postoji sama po sebi, izvan neknjiževnih očekivanja i da je još uvijek čitaju oni koji u njoj nalaze ljepotu, plemenitost i uzvišenost. U to ime je 2026. jedan asteroid imenovan po Krasznahorkai Lászlu. U tom društvu je američka pjesnikinja i glazbenica Patti Smith. Ne znam može li se ko podičiti boljom preporukom.

Njena knjiga “Just Kids” je u Americi objavljena 2010. To su memoari u kojima govori o svojoj mladosti i bliskosti sa čuvenim fotografom Robertom Mapplethorpeom (1946-1989) u New Yorku, početkom 1970-ih. Objavljivanje ove knjige ju je učvrstilo kao spisateljicu: prodano je više od milijun primjeraka i prevedena na četrdeset i tri jezika, čak i na islandski. Početkom 2026. Island je objavio da broji 402.000 stanovnika. Zahvaljujući “Just Kids” Patti Smith je iste godine dobitnica Nacionalne nagrade za knjigu SAD-a, u kategoriji nefikcija.

Njezina nova knjiga “Bread of Angels” (“Kruh anđela”), u Americi je objavljena 4. novembra 2025. Datum nije slučajan: izdavač obilježava rođendan Roberta Mapplethorpea i godišnjicu smrti njenog muža Freda Sonica Smitha. U ovim duboko osobnim memoarima autorica se usredotočila na svoje djetinjstvo, formativne godine, brak i život u Michiganu. “Kruh anđela” je duhovni nastavak knjige “Just Kids”. Prevođenje druge knjige memoara je uveliko u toku.

Višestruko talentirana umjetnica, pjevačica, skladateljca, pjesnikinja, autorica i fotografkinja Patricia Lee Smith je rođena 1946. u Chicagu. Ako se kaže da je glazbenica, odmah odgovori da – nije. U razgovorima sa novinarima Patti ističe da nikada nije ni zamišljala da će biti skladateljica, a kamoli nastupati na pozornici. “Na početku je postojala samo poezija, a rock je došao kasnije - kao sredstvo, a ne odredište.” A smatraju je “početkom, kumom punka” i u svakom slučaju ikonom njujorške kulture sedamdesetih, jer je spajala rock’n’roll sa vizionarskom poezijom.

Njen otac, bivši plesač tap dancea, radio je kao uredski službenik u tvornici. Njena majka, odustala od karijere jazz pjevačice kako bi odgojila četvero djece, radila je kao konobarica u restoranu. Rasla je u ruralnom području, gdje niko nije završio školu. U njihovom kraju bez knjižnice bilo je samo malo kino. Roditelji su čitali i to je bilo dovoljno da se djevojčica Patti sa velikim zanimanjem udubi u Bibliju, poeziju i časopise sa znanstvenom fantastikom. Kako bi svladala sramežljivost, piše i crta u svesku koju uvijek nosi sa sobom.

Adolescenticu Patti fascinirali su Tibet i francuski pjesnici XX stoljeća, osobito Rimbaud i Baudelaire. Sa 19 godina odlazi u New York, gdje je srela Roberta Mapplethorpea, s kojim se zbližila. Sa 20 godina putuje u Francusku i sa sestrom Lindom nastupa u uličnim pozorišnim predstavama, na terasama kafea i u hodnicima metroa. Opčinjena Rimbaudom, posjetila je njegov grob u Charlevilleu. Zanimljivo je da je imala čudnovat san, koji je, pretenduje, bio predznak smrti Briana Jonesa, i vratila se u New York. Jones jeste umro jula 1969.

Sa Robertom Mapplethorpeom živi u hotelu i radi kao free lance novinarka, pišući za časopise Rolling Stone i Creem. Prvu zbirku pjesama “Seventh Heaven” je objavila 1971. i predstavila je na tjednim čitanjima u crkvi St. Mark. Radi upotpunjenog doživljaja, na gitari ju je pratio Lenny Kaye, kritičar rocka, skladatelji i prodavač u dućanu sa pločama.

1972. i 1973. objavila je još dva djela, “Kodak” i “Witt”, posvećena pjesnicima Rimbaudu i Williamu Burroughsu. U pratnji Lennyja Kaya, nastavlja čitati poeziju. Ti događaji su se postupno pretvarali u koncerte. Sudjelovali su na festivalu Rock ‘n’ Rimbaud. Pijanist Richard Sohl im se pridružio 1974. Trio je nudio neobičan glazbeni koktel, na pola puta između free rocka i jazza. Patti i band su 1974. snimili prvi singl, obradu pjesme “Hey Joe”, posvećenu Patty Hearst, nasljednici američkog milijardera, koju je otela ljevičarska skupina. Mapplethorpe ih je finansijski podržao, pa je ploču izdala kuća Mer Records, osnovana za tu prigodu: jedna od prvih neovisnih izdavačkih kuća u povijesti rocka. Trio je poslije unajmio gitaristu Ivana Krala, češkoslovačkog izbjeglicu.

Pattin prvi album “Horses” 1975. je producirao John Cale, legendarna figura grupe The Velvet Underground. “Horses” je majstorsko debitantsko djelo, koje je najavilo ono što će kasnije biti poznato kao punk i new wave, a imao je ogroman utjecaj na glazbenu scenu New Yorka. Pod utjecajem Boba Dylana, Jimija Hendrixa, Jima Morrisona i Rolling Stonesa, Williama Burroughsa i Rimbauda, Patti ostaje vjerna svojoj inovatorskoj viziji. Njen drugi album “Radio Ethiopia” objavljen je 1976, a naslovna pjesma posvećena je i rumunjskom kiparu Constantinu Brancusiju, čija je djela vidjela u Parizu.

Njena karijera je naglo zaustavljena padom sa scene 1977, ali je, dok se liječila od loma dva vratna pršljena, nastavila pisati i skladati: objavila je zbirku pjesama “Babel” i pripremila seriju koncerata na kojima je predstavila pjesme “Easter” i “Because the Night”, koju je skladala skupa sa Bruceom Springsteenom.

Vratila se sceni i 1979. objavila album “Wawe”, sa pjesmom “Frederic”, koju je posvetila ljubavi svog života i budućem mužu Fredu Sonicu Smithu, nekadašnjem gitaristi skupine MC5. Album nije doživio očekivani uspjeh. Patti je održala posljednji koncert u septembru 1979. u Firenci i odlučila prekinuti sve veze sa glazbenom industrijom.

Patti i Fred Smith su se vjenčali marta 1980. i napustili New York, sa namjerom posvetiti se familiji. 1982. su dobili sina Jacksona Fredericka i 1987. kćerku Jesse Paris. Ali vratili su se u New York i ponovno počeli snimati. Album “Dream of Life” je izašao 1988, a na njemu je objavljena numera “People Have the Power”, koja je uskoro postala himna. Kasnije, u vrijeme američkih predsjedničkih izbora 2004, Bruce Springsteen je završio koncerte na turneji “Glasajte za promjene” ovom pjesmom i Patti je bila duboko dirnuta.

Njena karijera je pretrpjela još jedan prekid zbog niza tragičnih događaja: nakon smrti Roberta Mapplethorpea 1989, njezin pijanist Richard Sohl umro je u junu 1990, a muž Fred Smith je novembra 1994. podlegao srčanom udaru. Njen mlađi brat Todd umro je mjesec dana kasnije. Izbačena iz kolosijeka, udovica sa 47 godina i dvoje male djece, nedavno je izjavila da niko na svijetu nije spreman u roku dva mjeseca ostati bez muža i bez brata.

U ljeto 1995. Patti Smith se ponovno našla s Lennyjem Kayeom i muzičarima: vratila se u studio snimiti šesti album, meditaciju o životu i smrti, u kojem evocira i istražuje radosti postojanja i mjesto čovječanstva u nebeskom svemiru. Bacila se na posao, tj. na muziku, jer je trebalo zarađivati i odgajati djecu. Album je namijenjen mladima: poručuje da postoji način da se prežive životne kušnje, da traže inspiraciju i prosvjetljenje po svaku cijenu. “I svaki je dan dragocjen, jer još uvijek dišemo, da bismo bili pozorni, potaknuti svjetlom koje pada na visoku granu, na radni stol ujutro, na grob voljenog pjesnika.”

Pored remasteriziranih albumā, Patti je 1996. objavila zbirku poezije “The Coral Sea”. A onda su smrti ponovno napale: 1997. je izgubila bliske prijatelje: pjesnike Allena Ginsberga (1926-1997) i Williama Burroughsa (1914-1997). Patti i njezin band su objavili “Peace and Noise”, album koji označava povratak zvuku njezinih ranih albuma: teško ga je poslušati u jednom dahu. Pjesma “1959” izražava njezinu podršku tibetanskim budistima. U knjižici koja prati ploču su i fotografije sa Dalaj Lamom. 1998. je izdala autobiografiju pod naslovom “Patti Smith Complete: lyrics, reflections and notes for the future”. Kasnije je objavila album “Gung Ho” i dvostruku kompilaciju “Land” (1975-2002). Tekst koji prati ploču sadrži zagonetnu rečenicu: “Ostavljam vas sa ovih nekoliko prolaznih misli. Zbogom, prijatelji.”

Njen album pod nazivom “Trampin’” je prvi kojeg je objavio Sony-BMG. Podsjetio je da je Patti umjetnica ravna Bobu Dylanu, Bruceu Springsteenu i Louu Reedu. Na naslovnoj pjesmi “Trampin’” njena kći Jesse svira klavir; a album je uveliko pod utjecajem rata u Iraku. Ovim albumom Patti potvrđuje svoj pacifizam. Dok izražava suosjećanje sa iračkim narodom mnogi su je uporedili sa Joan Baez. U Francuskoj je 2005. imenovana zapovjednicom Reda umjetnosti i književnosti, a Ministarstvo kulture joj je stavilo na raspolaganje ured, gdje se mogla posvetiti pisanju knjige o prijatelju i umjetniku Robertu Mapplethorpeu.

Patti Smith je 2007. zasjala u Kući slavnih rock and rolla. Za tu prigodu je otpjevala pjesmu Rolling Stonesa “Gimme Shelter”, koju je opisala kao “sjajnu antiratnu pjesmu”. Nalazi se na njezinom albumu “Twelve”, zbirci obrada na kojima su sudjelovala njezina djeca Jackson i Jesse. Tu su i numere Boba Dylana i Jimija Hendrixa, Nirvane, Paula Simona, Neila Younga i Stevieja Wondera. Fundacija Cartier za suvremenu umjetnost je 2008. predstavila “Land 250”, veliku samostalnu izložbu Patti Smith, posvećenu brojnim aspektima njenog umjetničkog opusa. Objedinjujući djela nastala između 1967. i 2007, izložba je ponudila uvid u njen duhovni i poetski svijet, kroz izbor fotografija, crteža i filmova.

Od 2014. godine Patti Smith istražuje nove oblike izražavanja. U književnoj sferi objavila je “Sakupljače snova”, “G. Train” i “Godinu majmuna”, koji spajaju putovanja, tugu i poeziju. Na muzičkom planu je surađivala sa Soundwalk Collectiveom, producirajući trilogiju albuma posvećenih Antoninu Artaudu i Rimbaudu. Vrhunac njenog desetljeća 2010-2020. nedvojbeno je svečanost dodjele Nobelove nagrade 2016. za književnost Bobu Dylanu, kada je u Stockholmu izvela njegovu pjesmu “A Hard Rain’s A-Gonna Fall”. Bila je do te mjere preplavljena emocijama da je morala zastati - prije nego što je nastavila, uz gromoglasan pljesak.

2017. je kupila ostatke kuće majke Arthura Rimbauda u Ardenima, srušene u Prvom svjetskom ratu, gdje je pjesnik napisao “Sezonu pakla”. Taj prostor je mjesto hodočašća velikom umjetniku.

Skupa sa glumicom Juliette Binoche 2018. je napisala komentar o klimatskim promjenama, koji je objavljen na naslovnici Le Mondea, a 2023. je predstavila imerzivnu izložbu “Evidence” u Centru Pompidou u Parisu, u znak posvete velikim francuskim pjesnicima. Nema nikakve sumnje, dovoljno je pogledati njen instagram profil. Sve fotke su sjećanja na umjetnike - njene orijentire: Rimbaud, Pasternak, Jimmy Hendrix, Fasbinder, Allen Ginsberg, Dylan, James Joyce, Gerhard Richter…

Prosto nevjerojatno: Antonio Spadaro, podtajnik Dikasterija za kulturu i obrazovanje Svete Stolice, redovni član Pontifikalne akademije likovnih umjetnosti i književnosti Virtuosi al Pantheon i dugogodišnji glavni urednik časopisa La Civiltà Cattolica, zamolio je Patti Smith da napiše predgovor za jednu od njegovih knjiga, o Isusovim stopalima. U ime braće Sacro Conventa zamolio ju je i za tekst o sv. Franji Asiškom. Gusto ispisane stranice, nastale nakon mjeseci rada, Patti ne naziva pisanjem, nego kontemplacijom.

Neki svaki dan trče, hodaju sa nordijskim palicama, bave se jogom – a rock-punkerica Patti Smith svaki dan piše, dva sata, najmanje. Rukom, u svesku, ne na računar. “To je disciplina. Svakodnevni izbor.” Usput, nikada se ne odvaja od Hesseove knjige “Igra staklenih perli”: sva je pohabana, s crtežima njenog sina, razbacanim po stranicama. Patti je ima otkako je bila tinejdžerica i o ovoj knjizi govori kao o životnom saputniku.

Geneza teksta o Kristovim stopalima je priča o neplaniranim hodočašćima. Počelo je u Münchenu, uoči izložbe religijskih skulptura malo poznatog umjetnika. Patti je sa sobom imala polaroid i fotografirala uglavnom stopala. Uoči pandemije covida, išla je u belgijski Gent da vidi Gentski oltar. Znajući da će uskoro biti zatvoren zbog restauracije, usred europske turneje, uzela je noćni let za Bruxelles - ne rekavši nikome, čak ni svojoj kćeri - odvezla se u Gent i pronašla način ući u katedralu s restauratorom i ravnateljem muzeja.

Obišla je i Colmar i Grünewaldov oltar u Isenheimu. Posjet je bio dug i intenzivan. Učinak je uslijedio kasnije, i opisala ga je: “Kad sam otišla, nisam mogla prestati razmišljati o tome kako je umjetnik prikazao Isusa, tj. Isusove noge. Bile su gotovo deformirane i ta je slika ostala u meni.” Spadaro ju je zamolio da piše upravo o tome. “Nisam bila dobra učenica. Nikada ne bih mogla dobiti stipendiju. A ipak, sanjala sam o ovome: o gotovo pripadanju ‘eklezijastičkom’ svijetu, u širokom smislu.” Koristi taj pridjev: eklezijastički. “Nisam intelektualka, nisam velika esejistica. Nemam akademski rječnik, nisam analitična. Ali, ako je riječ o poetskom pogledu na nešto, onda jesam.”

Političke nevolje

Jedna od njenih preokupacija jest jaz između osobe koja je Patti Smith i one kakvom je Amerika želi vidjeti. U Europi je nazivaju pjesnikinjom, umjetnicom, spisateljicom. Njezini albumi su postigli velike uspjehe u Francuskoj i Njemačkoj, i ne samo, knjiga “Just Kids” ju je ustoličila kao spisateljicu, ali u SAD-u je i dalje rock-zvijezda. “Ljudi se jako teško nose s time da vas shvate ozbiljno u drugim područjima”, kaže s mirom nekoga ko se prestao ljutiti na predrasude. “Žele vas nazvati ‘rockerom’. Ne. Ja sam pjesnikinja. Ali oni ne razumiju da je to oduvijek bila poezija. U Europi te ne gledaju tako”, kaže. “Gledaju te kao cjelinu. Ne pretpostavlja se da, ako si rock-zvijezda, možeš biti i umjetnik.” To je jedan od razloga što provodi puno vremena u Europi. “A u SAD-u, politički, uvijek imam nevolje.” Mnogi joj navode da i oni imaju nevolje, na što se Patti nasmije: “U Americi bi čak i papa Leo imao nevolje. Stvarno bi.”

Na pitanje da li se boji, odgovara: “Strah ljude čini agresivnim i krutim. Zato mislim da umjetnost, poezija, pisanje nisu luksuz. To su alati za preživljavanje. Pomažu nam disati. Kad sam bila mlada, gotovo da nisam imala ništa. A imala sam knjige. One su me spasile. Dale su mi jezik da imenujem ono što sam osjećala.” Zato i danas vjeruje u knjige, u vrijeme koje ih je, čini se, gurnulo na marginu. “Živimo u vremenu kada svi govore, svi se izjašnjavaju, svi zauzimaju stav. Ali, malo ko zaista sluša. Malo ko zaista vidi.”

Patti je u sedamdesetoj otkrila da je i Židovka: njen biološki otac nije čovjek koji ju je odgojio. To je obradila u knjizi “Kruh anđela”: “Jako sam voljela oca, duboko sam mu se divila i otkriće da ne dijelimo krv me rastužilo. Ali ne ljutilo, ne ogorčilo.” Za ovu palestinsku aktivisticu otkriće da je polužidovka ima poseban smisao. Živimo u vremenu kada mnogi otkrivaju ponekad traumatične istine o sebi. Njezino svjedočanstvo može pomoći da se te istine prihvate, a da čovjek ne bude slomljen.

Uprkos svemu, da uopće znam da Patti Smith postoji, obavijestio me je prije desetak godina moj električar Omer. On je čovjek prepun neočekivanih uvida i znanja. Kaže da je više vremena proveo sa Rolling Stonesima nego sa svojim roditeljima, i zna sve o Patti Smith. Ne znam kako mu polazi za rukom, naš je čovjek, stanuje negdje kod Razvojne banke. To je najbolji pokazatelj koliko daleko je Patti Smith dobacila, kad se odomaćila u životima nepretencioznih i anonimnih, ali po svemu posebnih i dragocjenih Sarajlija.