ČITANJE (U)SEBI: Preko rijeke pa u šumu

”Dok prelaziš rijeku”, Zoran Ferić, VBZ, 2022.

Literatura književnika Zorana Ferića iz knjige u knjigu pokazuje izuzetan pripovjedački vitalizam. Tragajući svaki put iznova za izrazom koji će dosljedno izgraditi uvjerljiv narativ, u kojem se pitanja ljudske krhkosti, raspršenosti i pokidanosti odnosa zrcale u svoj njihovoj slojevitosti, Ferić svojim romanima i knjigama priča zaranja duboko u propitivanje rubnih područja, granica sudaranja, tražeći one pukotine koje pred čitaoca donose dramu junaka zarobljenih u međuprostoru bivanja.

Antinomije srca

U toj antinomiji, gdje se prepliću želje, porivi, sva ona trenja koja izviru iz neizvjesnih žudnji srca i tijela, ovaj autor nas neprestano sudara sa obiljem mogućeg, ne ostajući nikad samo na površinskim bavljenjima kompleksnim susretanjima među ljudima. Ferić, dakle, gradi uvjerljive protagoniste, koji se odvajaju od svake plakatne jednodimenzionalnosti, i kao takvi nam svjedoče široki raspon posrtanja i padova, koji su opet tako ljudski razumljivi i često dirljivi u svojoj nemoći. Šta zapravo hoću reći, u poplavi književnosti koja pripovijedanje zamjenjuje anegdotalnim naklapanjima, Ferićev literarni postupak pokazuje nam da za istinske domete pisanja treba imati umijeće i smjelost raslojiti sve moguće tabue, izvršiti socijalno samoubistvo, kako bi se u potpunoj ogoljenosti doseglo do onih književnih oblika koji ne ostavljaju dvojbe.

Drugim riječima, oživiti na papiru agoniju bivanja čovjekom, u njegovim najuzvišenijim i najnižim spektrima, zahtijeva uživljavanje koje nam neće govoriti ono što je opštepoznato i lako varljivo, već će nas dovesti do suočenja koje traži temeljno preispitivanje svih postavki. To nije pitanje egzibicionizma u literaturi, već osvjetljavanje onih tamnih zakutaka naše psihe, svih procjepa u kojima se nalazimo na granici spoznaje. A tu, na tim nesigurnim stazama, na kojima se lako može zalutati, leži najveći potencijal da jedna priča postane književnost koja neće biti hroničarska običnost, već istinsko propitivanje onoga što jesmo ili možemo biti. I eto nas potom u priči za koju ne znamo da li nas više privlači ili straši, ona je istovremeno i velika nelagoda, ludost trenutka, ali i zapitanost šta sve pokreće odnose između dvoje ljudi, kako se oni oblikuju, šta ih upućuje jedno na drugo, gdje se javljaju trenuci punine i smisla, a gdje praznine i potpunog rasapa.

U svom romanu “Dok prelaziš rijeku” Zoran Ferić nas još jednom suočava sa netipičnom ljubavnom pričom, onom koja se ne uklapa u ćudoredni poredak dozvoljenog. Rušeći tu granicu prihvatljivog, jer ovdje se radi o ljubavi pedesettrogodišnjeg pisca i dvadestdvogodišnje kiparice, Ferić zalazi u prostor gdje je sve sklisko, svaki korak može dovesti do ivice provalije. Ali ljubav se desila, on se osjeća iznova rođen susretanjem sa njenom mladošću, dok ona u njemu pronalazi oslonac koji joj iz njenog odrastanja nedostaje. No, da ne bude dvojbe, ne radi se u ovom romanu o bilo kakvom predimenzioniranju i staračkom naslađivanju. Odnosno, autor ne skandalizira ovaj odnos kao neki jeftini patrijarhalni ekskluzivitet. To bi bilo odveć plošno i ne bi imalo stvarne domete uspješnog književnog djela.

Roman "Dok prelaziš rijeku"/

Posrijedi je iznimno kompleksna romaneskna priča koja iako propituje jednu, uslovno rečeno, društveno neprihvatljivu vezu, ispunjenu osudom okoline, svim onim pogledima sa strane koji upisuju neslaganje, ne ostaje na lakim rješenjima, niti emotivnoj doslovičnosti. Gradeći taj odnos u rubnim prostorima, krećući se graničnicima skrivanja i otkrivanja, pisac nas uvodi u vrtešku strasti, želje, prepoznavanja, ali i tragičke krivice junaka. Ispod maske uglađenog građanskog života, okvira braka kao nukleusa porodice, skriva se cijeli spektar sukobljenih senzibiliteta, koji nam otkrivaju koliko ono ljudsko u nama jeste predmet nadanja da se vrijeme koje je prošlo može nekako zaustaviti, vratiti unazad, kako bi se čovjek još jednom iznova osjetio živim. Taj početni polet, preplavljenost željom da se iskorači iz svake običnosti, već u startu nagovještava da je izabrani put ono što nedvojbeno vodi u poraz. Ali, bez obzira na taj graničnik, bez obzira na spoznaju da je dugotrajno neodrživ jedan takav odnos, ili baš uprkos tome, priča romana “Dok prelaziš rijeku” postaje zgusnuti narativ potrage za stvarnim sobom. Za svim onim što nas čini zatočenicima poriva srca, ali i onim što oblikuje našu želju, bez obzira na disproporciju u onome što je žuđeno i zaista ostvarivo.

Kompleksno traganje

U toj igri uloga, gdje odnos dvoje protagonista postaje izmješteni, paralalni prostor egzistencije, uviđa se cijeli niz kompleksnih traganja. Nemogućnost da se do kraja uobliči jedan odnos, pokazuje nam široki spektar ljudskih oštećenja, koja do temelja razobličuju poimanje onoga što je prihvatljivo ili neprihvatljivo. Dakle, usuprot svim ograničenjima, junaci Ferićevog romana do srži se predaju ponorima strasti, svjesni da će ih ona dovesti do trenutka velikog pada, u kojem neće biti mogućnosti da se odstupi nazad. On će ostaviti kratere u sebstvu, koji se više ničim ne mogu ispuniti. Nema mogućnosti onog stvarnog zacjeljenja. Sve ono za čime se primarno tragalo, taj labuđi pjev ljubavi, postaće poraz ka kojem je sve i vodilo.

Zoran Ferić gradira pažljivo ovaj svoj roman, često u iznimno poetičnom tonu nam priča ovu priču, zavodeći nas na trenutak njenom ljepotom, ali ne ispuštajući ni u jednom momentu da nas suoči sa krhkosti međuljudskih odnosa, njihovom nestalnošću i propadljivošću svega što nas sazdaje. Iako se radi o tekstu koji smjelo propituje polje seksualnosti, uvodeći pri tome nužni transgeneracijski rasap koji podrazumijeva suština ovog odnosa, autor romana “Dok prelaziš rijeku” ne posmatra seksualnost kao polje banalnog, već iz njenih dubina i urvina iščitava ono što se nalazi u zaumlju i podsvijesti, ono što nas tiho, ali suštinski oblikuje. Otuda, posrijedi je roman koji prevazilazi sve zamke simplifikacija, idući za pitanjima šta mi zaista jesmo, šta je ono što nas pokreće, kako nas pokreće, te koliko sebi smijemo dopustiti u prelasku granica prihvatljivog.

Preciznije, šta je ono što određuje okvir prihvatljivog, koliko smo u stanju srušiti nametnute zidove, a koliko smo tek samo tragični lunatici, koji sanjaju ono što je nemoguće i neostvarivo. Na koncu, ovaj roman Zorana Ferića predstavlja hrabar spisateljski iskorak, oneobičen do krajnje granice, a ipak kompaktno ispisan kao posveta jednoj mogućnosti da se bar na trenutak pobjegne sa one druge strane, gdje ne postoje nikakva pravila niti ograničenja. Pa iako smo padu skloni, utješna je ta samoobmana da bar ponekad možemo biti nešto izvan sebe.