Tvrdo prizemljenje

Ne znam do kojeg uzrasta djeca vjeruju kako nojevi zaista drže glavu u pijesku. Kod mene je to dječije poimanje svijeta trajalo dosta dugo, sigurno zbog uticaja crtanih filmova i viška pročitanih stripova u djetinjstvu. Nojevi, naučit ću kasnije, spuštaju glavu ka zemlji kad im prijeti neka opasnost ili kad pažljivo okreću jaja položena u gnijezdu. Radnici, međutim, a o njima je ovdje riječ, već godinama u industrijskim pogonima naše zemlje žive između nade i odgađanja neizbježnog. U Federaciji BiH je u 2025. izgubljeno više od 2.000 radnih mjesta. Dugo su se lomila koplja oko toga. Pozicija je tvrdila da nam ide dobro, reforme su u toku, a one će donijeti napredak. Ovakve ekonomske mjere neće povećati zaposlenost, upozoravala je opozicija. Ono što je prošlo, ne želim prepričavati, no kako stvari stoje, na koncu ove godine bi zaposlenost mogla biti još i manja. Evo zašto.

Topljenje čelika Gašenje koksare u Lukavcu i obustava proizvodnje čelika u Zenici nisu izolovani slučajevi. Simptomi su to jednog šireg dešavanja – tvrdog prizemljenja industrije u FBiH. Iluzija napretka, podgrijana izjavama političkih aktera i kratkotrajnim tržišnim impulsima, prikriva jedan dublji problem: domaća industrija je nepripremljena za svijet koji se ubrzano mijenja. Industrijski giganti, višedecenijski nosioci lokalnih ekonomija, suočeni su sa neumoljivom realnošću globalnih tržišta, nedostižnim ekološkim standardima zelenijih proizvodnih procesa uz brze tehnološke promjene.

Naša zemlja, troma i inertna kakva jest, naprosto ne može uhvatiti korak. Zenica, kao srce čelične industrije, možda najbolje ilustrira ovu krizu. Pad proizvodnje čelika nije samo rezultat globalnih tržišnih oscilacija nego i unutrašnjih slabosti: visoki troškovi energije, zastarjela postrojenja i nedovoljna konkurentnost. Čelik iz Zenice više ne može lako parirati onom iz Srbije, Turske i Italije koji se lije modernijim tehnologijama i podupire snažnijom državnom politikom.

Metalni radnici U industrijskoj tranziciji nema mjesta za improvizaciju. Posebno zabrinjava njena socijalna radnička dimenzija. Zatvaranje industrijskih pogona ostavlja hiljade ljudi bez posla. U opasnosti je više od 11.000 radnih mjesta, od čega direktno u Željezari Zenica oko 2.000. Ostatak su povezana radna mjesta u preduzećima – poslovnim partnerima, u željezničkom transportu, proizvodnji kisika i brojnim drugim oblastima.

Ekonomija u Bosni i Hercegovini bi samo po tom osnovu mogla pasti za jedan do dva posto, mjereno stopom BDP-a. U zemlji sa visokom nezaposlenošću, negativnim prirodnim priraštajem i izraženom emigracijom, to dodatno pogoršava ukupnu demografsku sliku. Mladi ljudi ionako odlaze, a sada i oni koji su imali stabilna radna mjesta gube sigurnost. Bez jasne alternative, tvrdo prizemljenje industrije se može pretvoriti u ozbiljnu društvenu krizu.

Spas u zadnji čas? Na ovakvu situaciju vlast ne može ostati ravnodušna. Najavljen je spas. O tome šta će biti učinjeno, ne može se podrobno govoriti jer je plan proglašen tajnom. Ipak, na osnovu onoga što javnost već zna, iznijet ću nekoliko zapažanja. Najprije, zamisao o spašavanju Željezare dolazi dosta kasno. Postojala su u Vladi saznanja o namjerama prethodnog vlasnika i ranije. Propuštena je prilika da se Vlada na vrijeme uključi, još u fazi prodaje novom vlasniku, polovinom prošle godine. A on, novi vlasnik H&P Zvornik, dio grupacije Pavgord, ne bavi se proizvodnjom čelika tako da ne donosi nikakvo dokazano specifično iskustvo u ovoj oblasti, po tome se razlikuje čak i od Mittala.

Planovi sa kojima se H&P Zvornik predstavio radnicima i lokalnoj zajednici su: proizvodnja čelika mimo integralnog procesa, spalionica otpada, građevinski biznis, transport i skladištenje rasutih tereta. U medijskim istupima i prezentacijama ovih ideja nije predočen nikakav kredibilan poslovni plan, tako da se ne može sa sigurnošću ocijeniti da li su one uopće odmakle od faze idejnih rješenja. To potvrđuje trenutna situacija jer se provedba ovih planova više gotovo i ne spominje. Jedan pokušaj dobivanja zaštitnih mjera za uvoz čelika neslavno je završen pred vratima Vijeća ministara, a nagovještaj pritiska od radnika pretvoren u jednodnevni izlet u Sarajevo. Kada je prošlog mjeseca obustavljena proizvodnja čelika, Vlada FBiH se užurbano uključila u sanaciju Željezare angažmanom Energoinvesta čiji je većinski vlasnik. Iz Vlade su poručili da žele spriječiti stečaj u Željezari.

Može li iz prazne? Od spomenutih niko još nije napravio računicu o tome koliko košta oporavak Željezare. Razgovor o novcu i izvorima finansiranja će, htjeli - ne htjeli, u konačnici opredijeliti njenu sudbinu. Transformacija doskorašnje proizvodnje čelika u neki od navedenih biznisa neminovno zahtijeva visoka novčana ulaganja iz kojih bi u kasnijem periodu trebao poteći profit. To svaki investitor zna. Zbog toga čudi potpuni izostanak procjena o tome koliko, zapravo, košta tranzicija industrije čelika. Sa druge strane, Energoinvest nema dovoljno sopstvenih novčanih sredstava za ulaganje u Željezaru. Domaće tržište kapitala ima svoje probleme, a za inostrano Energoinvest, vjerovatno, nije spreman. Ostaje budžet FBiH. U kratkom roku, trebalo bi uraditi kalkulaciju, pripremiti i usvojiti rebalans budžeta za 2026. i uvrstiti investiciona ulaganja u budžete narednih godina, jer je Vlada saopćila da želi postati 100% vlasnik Željezare.

Rješavanje problema ove kompanije u kratkom roku prevazilazi kapacitete osoba i njihove izjave dobrih namjera o spašavanju Željezare. Koalicioni partneri se zasad ne oglašavaju, a rebalans budžeta je nemoguće provesti bez koalicionog dogovora. Prizivajući u sjećanje obnovu porušenog mosta u Donjoj Jablanici, jasno je da iskrsli problemi nemaju uvijek isti stepen hitnosti za vladajuću koaliciju, jednima su prioritet, drugima baš i ne. Da li će takav scenarij biti i sa Željezarom Zenica? Pokušavam pronaći mrvicu optimizma za kraj kolumne. Ipak ću je završiti primjerom sa početka. Donosioci odluka u javnom prostoru od kojih se očekuju odlučne mjere za revitalizaciju industrije povremeno djeluju poput noja koji pokušava pognuti glavu, izbjeći opasnost – i opravdan radnički gnjev. Bez dimnjaka aglomeracije, visoke peći i čeličane Zeničani će možda udisati čišći zrak, ali će sigurno, kao i mnoga domaćinstva u drugim sredinama, morati izbušiti dodatne rupe na ionako pritegnutom kaišu. Tvrdo prizemljenje je tek blaži izraz za pad životnog standarda.