Krehnuo i više nije ni kahnuo

Još za rane mladosti Fahrudin Olovčić, zvani Fahko, pokazivao je sklonost ka samotarstvu i svojevrsnom izmišljanju osoba i događaja. Recimo, krene i on sa svojim vršnjacima put rijeke, dođe se na mjesto gdje će se kupati i možda razbaciti kakve igre s loptom ili bez nje i najednom se izgubi.

“Đe to ode Fahko?”

Niko ne zna.

“Fahkoooooooo! Fahkooooo!”, zaderu se djeca, ali ni njega ni odgovora niotkud.

U neko doba, obično pred kraj izleta, evo Fahka.

“Joj, raja, šta sam vidio”, obično bi preduhitrio pitanje gdje je bio.

“A šta to?”, oglasio bi se neko.

I onda bi slijedili opisi u čiju istinitost su svi sumnjali, ali niko nije prekidao Fahka. Opisuje kako se zatekao na mjestu gdje su njih trojica došli...

“Vidio sam ih kako su gore na cesti parkirali auto, iznijeli neku vreću i počeli da se spuštaju. Ja sam zaleg’o iza jednog grma. A oni posjedaše ispod oraha preko puta. Jedan izvadio flašu, pa nagne on, pa onda drugi i treći. Onda razvezaše vreću, okrenuše je i istresoše, a u njoj bilo para k’o salate. I onda počeše dijeliti, vidio sam sve hiljadarke, jedna tebi, jedna meni... I onda oni piju, a ja ne smijem mrdnuti... Ček’o sam, ček’o, i evo dosad...”

Šta sve Fahko tokom svojih izbivanja nije vidio: i silovanje i vuka i lisicu, a zmija koliko hoćeš. Sjeme minhauzenovsko zasijano u mladoj duši Fahkovoj.

Inače bio pristao mladić, a kasnije i čovjek. Osim uživanja u samotarskim lutanjima, Fahkova druga, ako ne i moćnija strast, bila je mehanika. Duša mu i oko auta i oko tranzistora i oko bicikla povazdan prčkati: rastavljati, sastavljati, glancati...

Kad je došlo vrijeme izbora zanimanja, gdje će Fahko nego na automehaničarski zanat. Ionako ne pamtim kad je imao čiste i bijele ruke, nego vazda crne od kolomasti, izgrebane i ranjene. Mlad čovjek, a k’o neki stari majstor! Da ne vjeruješ.

Pa završi on zanat, donji sprat od kuće pretvori u radionicu i... krenu, bogami, posao. Bio jedinac, a još momak kad su mu roditelji umrli, jedno za drugim u četiri mjeseca.

Onda se počeo ženiti, nisu to bile ženidbe kako priliči, nego onako nađe Fahko neku, dovede je iz zabiti, nekog udaljenog sela i... ona kod njega u neformalnom braku, kako bi se moglo reći, ili još tačnije kako se govorilo, došla na probu. Bude mjesec, bude dva, ali duže jok! Nešto nije štimalo u tim Fahkovim vezama, pa se počelo svašta nagađati i govoriti, ali bilo kako bilo, kad je došao rat, Fahko već prevalio četrdesetu i sam samcat, ni kučeta ni mačeta. Po cijele dane u radionici, vrijedan i cijenjen. Puši povazdan, a uveče obavezno akšamluk.

I u ratu ne prestaje. Čuli za njega unproforci, pa sve i jedno vozilo, a bilo je svakakvih, kod njega na popravak, servis i pregled. I kad dođe vrijeme neimaštine i gladi, kod Fahka uvijek svega, donose mu njegove mušterije iz redova vojnih snaga Ujedinjenih nacija.

Nije mu trebalo nikoga zvati, vazda kod njega gostiju napretek. A on onda, kad malo popije, počinje pričati o čudima koja mu se dešavaju.

Završio se rat, Fahko preživio, ništa mu nije falilo, spasile ga vrijedne i spretne ruke.

Pa ga jedno vrijeme ne bi, otisnuo se, onako kako je znao i u djetinjstvu, u nepoznatom pravcu. A kad se vratio, okupi oko sebe nehljeboviće i dangube i ispriča sljedeću priču.

“Jedno jutro, ja se tek probudio, kad neko zvoni. Siđem, otvorim, pred vratima dva Japanca i jedan naš čovjek - prevodilac. Oni se pokloniše, a naš čovjek kaže:

- Došli do tebe jer su čuli da nema tajne motora koju ti ne možeš riješiti.

I kaže mi da im se tanker zaglavio u Kopru, ni da mrdne, nešto s motorom nije uredu.

- Hoćeš li?

- Hoću.

I mi onda u auto, pa u helikopter i pravac Kopar. Tamo tanker stoji, Japanci čekaju i gledaju u mene k’o u boga. Ja se spustim, pogledam, heeej, motor na spratove, pogledam, vidim da je zaribao i vidim da mu treba pomjeriti radilicu da legne kako treba. Ma nije prošlo ni pola sata, ja viknem gore:

- Kapetane, krehni.

I tanker počne da prede k’o mačka. Oni Japanci se postrojili, klanjaju mi se, nešto govore, ništa ne razumijem.

Onda prevodilac pita koliko košta, ja ne umijem reći, sitnica je to, ne mogu sad nešto puno da tražim:

- Koliko hoće nek’ daju.

A oni meni kovertu, u njoj dvije hiljade maraka. I onda opet u helikopter, ma sve je to bilo u jednom danu i ja nazad...

Prošlo ni pet dana, telefon mi zvoni. Ja se javim, kad onaj s druge strane, onaj što je prevodio, kaže:

- Fahko, samo da ti javimo, stigli smo u Tokio, prešli ocean, a tanker nije nigdje ni kahnuo. Svaka ti čast!

P. S. Fahrudin, zvani Fahko, zašao je u godine koje su formalno penzionerske. Još pomalo, rekli bismo za svoju dušu (ima i džep tu svoje mjesto), uradi kakvu sitnicu na automobilima. Uveče ponekad dođe u lokalnu kafanu, vjerovatno s nadom da će sresti nekog iz svojih vremena. Sve ih je manje. Vrelo njegovih maštovitih pripovijedi kao da se ugasilo. Tako da mi je ostalo da ispričam ovo što sam ispričao.